Psi su bolji od ljudi. Psima ne možete glumiti, oni će vas odmah pročitati kakvi ste. Morate biti otvoreni, iskreni i dosljedni. Oni nisu roboti i treba im puno ljubavi i rada, a kad ste s njima morate biti fokusirani isključivo na njih. Ako ne reagirate ili krivo odreagirate u sekundi, napravili ste štetu. Isto tako, ako sam iznerviran i loše se osjećam, taj dan ne radim sa psima teže vježbe jer oni osjećaju moju nervozu i to ne funkcionira – započinje priču o svom poslu Zoran Petreski, terapeut i radni instruktor za korisnike pasa pomagača u zagrebačkom Centru za rehabilitaciju Silver.
Odškolovao je na desetke terapijskih i rehabilitacijskih pasa, a sve ih jednako voli i skrbi o njima, jer i kad pas ode korisniku, ostaju u kontaktu.
"Naš radni dan počinje u osam ujutro i traje do 16 sati, no paleta zadataka koje obavljamo vrlo je široka. Nakon sastanka odjela na kojem se dogovaramo tko će što i s kojim psima raditi, idemo na teren. Svaki instruktor ima do šest pasa u treningu, a teren podrazumijeva odlazak u grad, iskustvo prometa i gužve kako bismo pse priviknuli na te situacije", objašnjava Petreski dodajući kako svaki pas ima oko 45 minuta treninga, a uz teren, radi se i u Centru.
Ondje vježbaju poslušnost, hodanje uz nogu i sve one zadatke koje će budućim korisnicima olakšati život. Svi psi s kojima rade su u prosjeku oko 15 mjeseci starosti. Štenci do tog uzrasta vrijeme provode sa socijalizatorima, iznimnim obiteljima diljem Hrvatske koje bez naknade skrbe o psu kao da je njihov dok ne stasaju za dresuru. Kad napune 15 mjeseci instruktori rade s njima procjenu zrelosti i karakteristika kako bi vidjeli odgovara li i uklapa li se pas u njihove programe.
"Test traje do tri tjedna tijekom kojih psi borave ovdje u centru. S obzirom na njihov karakter određujemo hoće li biti terapijski psi, rehabilitacijski ili psi vodiči. Uvijek ima pasa koji ne zadovolje na toj procjeni. Tada nudimo socijalizatorima da ga zadrže ili mu tražimo udomitelje kako bi ostatak života proveo kao kućni ljubimac", priča Petreski dodajući kako nakon procjene kreće šestomjesečno razdoblje školovanja psa te procjena korisnika kako bi mogli odlučiti koji će korisnik s obzirom na svoje mogućnosti dobiti kojeg psa. Usklađuju se njihove karakteristike.
"Dodatno korisnika učimo komunicirati sa svojim psom. To znači da će ovdje u centru korisnik i pas zajedno provesti pet tjedana te ćemo ih pratiti još desetak dana kod kuće. Korisnika učimo kako pas razmišlja i kako se ponaša u određenim situacijama, objašnjavamo im kako se brinuti i njegovati svog psa te kako se postaviti prema njemu", kazao je Petreski.
Pse školuju metodom pozitivne motivacije, što znači da za svaki dobro odrađeni zadatak dobiju nagradu u obliku poslastice, a za svaku pogrešku slijedi verbalni ukor. Usto, svaki instrukot u centru ima još obvezu najmanje jedanput na tjedan raditi po sat vremena s djecom čije obitelji nisu u mogućnosti imati psa, a mališanima je potreban.
"Bilo da je riječ o nekim stanjima, oštećenjima ili bolestima, uvijek se trudimo da kod nas stvari budu spontane i bez stresa jer tako se najlakše uči. Recimo, dijete s motoričkim teškoćama bacanjem loptice psu, četkanjem ili šetnjom popravlja svoje stanje kroz igru. Zato su za nas sva djeca ista i ne gledamo ih kao mališane s teškoćama, a vrijeme provedeno s njima i psu i mališanu donosi veselje i napredak ", opisuje Petreski. On osobno radi najviše sa terapijskim i rehabilitacijskim psima. Rehabilitacijski pas pomaže u donošenju stvari, paljenju svjetla, otvranju i zatvaranju vrata, donošenje odjeće i pomoć pri odijevanju i slično. Terapijski psi potiču razvojne procese djece s teškoćama uz to što im pomažu u kretanju i svakodnevnim radnjama.
"Ne možete se ne vezati uz pse. Svaki pas koji je prošao obuku kod mene ostao mi je u srcu i zavukao se pod kožu jer je svaki poseban na svoj način. Ipak, imam jednu koja je po svom nevjerojatnom putu drugačija od ostalih. Zove se Mimi i ima tri godine. Ona je mješanka labradora i ne znamo koje još pasmine. Donijela ju je kao štene gospođa koja ju je pronašla napuštenu i nije znala što bi s njom. Testirali smo je i vidjeli potencijal, pa smo je uključili u program. Sve je ispite uspješno položila, a danas je rehabilitacijski pas. Živi s djevojkom koja je slabo pokretna, a zadnja dva mjeseca ima teškoća i s disanjem. Mimin posao je pomoći joj u svakodnevici donošenjem potrebnih predmeta, ili u slučaju da ona padne Mimi joj donosi mobitel ili odlazi po njezine roditelje i alarmira ih. Uglavnom, kad je djevojka prvi put prije dva mjeseca ostala bez zraka i imala teškoća s disanjem, bez komande i iako je tome nismo učili, Mimi joj je samoinicijativno donijela mobitel i otišla alarmirati roditelje. Sve nas je oborila s nogu", prepričao je instruktor.
Priznaje da o psima i korisnicima razmišlja i kad ode s posla pitajući se je li sve u redu.
"Živim na selu pa mi je doma situacija bitno smirenija nego u gradu. Imam dvojicu sinova starih 11 i 8 godina, suprugu, dva psa i dvije mačke i to je moje carstvo. Želio sam, upravo zbog posla u kojem su svi psi s kojima radim zapravo tuđi, imati dva baš svoja psa i onda s njima nadoknadim emocinalnu prazninu koju osjećam svaki put kad neki od pasa s kojima radim ode korisniku. Za ovaj posao morate voljeti pse. Mnogi mi kažu da radim najljepši posao na svijetu, i složio bih se s tim. Iako, sanjam eurojackpot", nasmijao se za kraj. Inače, većinom rade s labradorima, a nekoliko tjedana u programu za rehabilitacijskog psa eksperimentalno imaju velikog pudla po uzoru na dobra iskustva europskih kolega koji su postigli velike uspjehe s tom pasminom.
