Slobodan Milošević, nekadašnji predsjednik Jugoslavije, strance je tijekom mirovnih pregovora u Daytonu 1995. godine podmićivao srpskom rakijom, tvrdi Kurir.
Svjedoci iz tog vremena pričaju da je u američkoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, gdje je parafiran sporazum kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, Miloševićeva soba bila vrlo popularno mjesto, gdje su često dolazili stranci i dugo se zadržavali zbog - viljamovke. Unošenje alkohola bilo je zabranjeno, ali on ju je švercao govoreći da je riječ o šumadijskom čaju.
Bivši jugoslavenski premijer Momir Bulatović, koji je bio s Miloševićem cijelo vrijeme pregovora, kaže da je unošenje rakije bilo zabranjeno.
"U bazi Wright-Patterson nije bila dozvoljena konzumacija alkohola. Budući da smo mi tamo bili dosta dugo i maltene kao zatvorenici, Miloševićeva soba je bila najpopularnije mjesto. Mi smo tamo donijeli puno viljamovke, rakije s kruškom, a prijavili smo je kao šumadijski čaj. A tko god je došao na pregovore u Miloševićevu sobu, zadržao se puno dulje zato što su naše zalihe viljamovke trajale jako dugo", otkrio je Bulatović za Kurir.
Usprkos tim naporima srpske delegacije, američki diplomati nisu ih počeli shvaćati kao ozbiljne partnere. Pokazat će se to nekoliko godina kasnije na Kosovu, ali i neki sudionici otkrit će kako su tekli mučni pregovori.
Nebojša Vujović, diplomat i šef Misije SRJ u Washingtonu 90-ih godina prošlog stoljeća i jedan od jedanaest članova srpske delegacije, uredno je čekao da prođe dvadeset godina državne tajne, a potom je odlučio provesti ljude kroz zamršeni labirint pregovora.
Bez namjere da interpretira, komentira ili zaključuje Vujović u svojoj knjizi "Posljednji let iz Daytona - pregovori iza zatvorenih vrata", s pozicije svjedoka i jednog izravnih aktera činjenično otkriva tri tjedna drame u kojoj redateljska palica pripada Amerikancima dok Balkanski čelnici pokušavaju biti nešto više od običnih statista.
Međutim, vidimo kako se održavao pravi triler u kojem između vojnih paviljona, sašaptavajući se šetaju Slobodan Milošević, Milan Milutinović, Jovica Stanišić, Alija Izetbegović, Muhamed Šaćirbej i Haris Silajdžić u ostalog stambene tjeraju mak na konac tražeći nemoguće; Franjo Tuđman drži Miloševićevu stranu; u koridorima, američki časnici za vezu trče između pregovaračkih stranaka - kako bi pomogli, ali i zaprijetili. Kad zaškripi diplomacija Richarda Holbrooka, doći će i državni tajnik Warren Christopher koristiti svoje ovlasti za guranje stvari; Ibrahim Rugova čeka svoje prilike u jednom hotelu u blizini. Članovi delegacije, kad uhvate vremena, opuste se u klubovima Daytona gdje Jovica Stanišić drži satove gitare; kupuju cipele za Miru Marković ...
"Knjiga je svjedočanstvo o tome što se tamo stvarno događalo iz sata u sat, iz dana u dan. Milošević je bio glavni pregovarač i osobno sam ga doživio kao čovjeka koji je u stanju podnijeti taj teret. Možda je bilo nekih slabosti, ali nije ih se moglo vidjeti. Ponekad, tijekom pregovora znao me je pitao: "A kako će ovi vaši prijatelji Amerikanci reagirati?", što znači da je imao određene rezervacije, ali to uspješno skrivao. Hrvati su bili opušteni, sve svoje su već bili završili, a tu su bili na izletu, ali Franjo Tuđman je bio vrlo kooperativan. Kad smo išli s njim na kavu i kolače s prijedlogom da bar Srbi i Hrvati potpišu sporazum, on je odmah pristao. I da nije bilo tog zajedničkog Slobinog i Franjinog pritiska, muslimani ne bi prihvatili sporazum. Ponašali su se kao razmažena djeca koja su u Daytonu došla po lizalicu, a ne pregovarati. Oni su bili uvjereni da je Amerika na njihovoj strani i da će sve završiti. Ameri mnogo ih je učinilo, ali su također morali surađivati ", podsjeća Vujović.
Vujović u knjizi pokazuje vrlo upečatljivu epizodu gdje Warren Christopher pita Miloševića za simboličnu gestu i koncesiju, muslimani daju brda oko Sarajeva s kojih su Srbi pucali po gradu.
"U redu. Hoću. Neka nas to košta pola do jedan postotni bod, ali neka to bude posljednja stvar koju traže od nas", rekao je Milošević, a Christopher je uzvratio da ne zna da li će to biti posljednji zahtjevi muslimana, ali to će biti posljednji koji će on prenijeti u njihovo ime.
Međutim, u drugom slučaju, Milošević nije popustio, i to je Srbiju koštalo bombardiranja i problema s Kosovom. Američka vodstvo imalo je ideju da se u Daytonu riješi taj problem pa su preko Nebojše Vujovića poslali nacrt sporazuma Miloševiću koji je osigurao široku autonomiju za Albance, izgraditi njihove institucije koje su napustili, smanjenje centraliziranog utjecaja Beograda, ali to rješenje bi uključivalo ostatak Kosova unutar Srbije. Milošević je odbio. Prije toga, nitko nije imao hrabrosti da mu donese spomenuti dokument. Vujović je prvo donio ministru vanjskih poslova Milanu Milutinoviću koji je pogledao dokument i rekao: "Želiš li da me Sloba ubije? Idi, sam ga odnesi i nek' ti je sa srećom".
Nezahvalna dužnost pripala je Vujoviću, a kako je to izgledalo on plastično opisuje u knjizi.
“Milošević je pročitao dokument i ljutito ustao. Zatim je zgužvao papire i gađao me njima u glavu: ’Je l’ se oni to sa mnom zajebavaju? Pa što oni misle, tko sam ja, kakvo Kosovo, to je unutrašnje pitanje Srbije, ne dolazi u obzir. Reci tim svojim washingtonskim prijateljima da ne dolazi u obzir da se sa mnom zajebavaju. Jer ako se budu zajebavali, dobit će dobro zajebavanje!’”
Vujović je one zgužvane papire vratio američkom posredniku Barleyju, koji mu je rekao: "U redu, Nebojša, obavijestit ću američku delegaciju... samo mislim da bi to mogla biti propuštena prilika za rješavanje situacije na uravnotežen i općenito razumljiv način i da će nevolje samo doći. "
