Tužna je istina da su neki od najvećih inženjerskih postignuća u povijesti plaćeni doslovno krvlju i suzama. Mnogi životi izgubljeni pri gradnji mnogih važnih infrastrukturnih projekata, mogli su biti spašeni. Ovdje su nabrojene samo one građevine iz novije povijesti za koje se moglo barem otprilike provjeriti broj poginulih.
10. Brana u Willow Islandu - 1978.
Poginulo: 51 radnik
Iako postoje i drugi projekti u kojima je stradalo toliko ljudi, ovaj slučaj iz Zapadne Virginije je tragičan jer su u istom trenutku poginuli svi radnici koji su se našli na unutar betonske konstrukcije čija se kruna urušila domino-efektom poput kule od karata. U tom trenutku unutar betonske kupole bio je 51 radnik i svi su na mjestu ostali mrtvi. Ovako masovne pogibije događale su se obično nakon prometnih nesreća, ali nikad pri gradnji neke nove građevine.
9. Hidroelektrana Grand Coulee - 1933 - 1942.
Poginulo: više od 80 radnika
Izgradnja brana nekad je bila prilično riskantna stvar, a danas je zahtijevala mnogo miniranja i naporan rad na velikim visinama. Između 1933. i 1942. godine gradila se hidroelektrana Grand Coulee u državi Washington, na rijeci Columbia. Danas je jedna od najvećih hidroelektrana u SAD-u. Većina radnika koji su izgubili živote gradeći branu, stradali su zbog pada s brane, s velike visine. Brana je duga 1592 m, a visoka 168 m. Na brani se nalazi polukružna preljevna čelična ustava, koja ima ukupni kapacitet protoka od 28.317 kubičnih metara vode u sekundi. Visina vodenog stupca ili maksimalni raspoloživi vodeni pad je 116 m.
8. Hooverova brana - 1931 - 1935.
Poginulo: 112 radnika
Vjerojatno jedan od najpoznatijih ili zloglasnih građevinskih projekata u povijesti, Hooverova brana. Hooverova brana je betonska brana i hidroelektrana, na rijeci Colorado, između dviju američkih saveznih država Arizone i Nevade. Sagrađena je između 1931. i 1936., za vrijeme Velike gospodarske krize u SAD. Brana je visoka 221,4 m, a duljina je 379 m. Umjetno jezero Mead, koje je stvoreno s branom, ima ukupnu površinu 640 kvadratnih kilometara.Većina radnika umrla je od toplotnog ili srčanog udara jer je zbog smanjenja troškova Bechtel htio završiti branu u što kraćem roku. Dovršena je čak dvije godine prije roka, ali su radnici platili životima.
7. Asuanska brana 1960 - 1970.
Poginulih: 550 radnika
Riječ je o Novoj ausanskoj brani, odnosno drugoj po redu, jer su prvu gradili Britanci. Nalazi se nedaleko grada Asuana na rijeci Nil. Egiptu je u ovom pothvatu pomogao SSSR. Branu je gradilo više od 30.000 radnika, od kojih je čak 500 izgubilo živote. Projekt je zahtijevao preusmjeravanje rijeke Nila što je imalo ozbiljan utjecaj na okoliš i poljoprivredne kulture u okolnom području. Zbog toga je na druga područja preseljeno čak 100.000 ljudi, a zauvijek su izgubljena neka vrijedna arheološka nalazišta. Brana je dugačka 3 830 m od čega 520 m između obala rijeke, visina joj je 111 m. Stvoreno je Naserovo jezero dužine skoro 600 km, prosječne širine 10 km, maksimalne širine 50 km, površine veće od 6 200 četvornih kilometara i maksimalne dubine 182 m.
6. Autoput Karakorum 1959 - 1978.
Poginulo: 900 radnika
Ova autocesta se proteže na više od 1.200 kilometara i povezuje Islamabad u Pakistanu s Kashgarom u Kini. To je najveća međunarodna cesta na svijetu. Put prolazi kroz neke od najopasnijih planina, ispod planinskih vrhova kao što su Nanga Parbat i K2 obje na nadmorskoj visini većoj od 8.000 metara. Gradili su ju vojnici jedne i druge države, a broj poginulih ne čudi jer su mnogi
stradali zbog brojnih klizišta. Cesta je i danas jedna od najopasnijih na svijetu, a Kina je rekla da je to njezin 'dar Pakistanu' iako mnogi smatraju da su zapravo na taj način proširili svoj utjecaj, budući da auto-put može služiti i prebacivanje teškog naoružanja iz unutrašnjosti na Indijski ocean.
5. Hawks Nest tunel 1927.
Poginulo: između 470 i 1000 ljudi U početku namjeravao biti jednostavan preusmjeravanje rijeke New River u Zapadnu Virdžiniju, taj građevinski projekt prerastao je u jednu od najvećih katastrofa u povijesti SAD-a. Mizerni zdravstveni i sigurnosni propisi su nažalost rezultirali mnogim smrtnim slučajevima uslijed silikoze. Riječ je o profesionalnoj bolesti od koje uglavnom obolijevaju rudari zbog udisanja kristalične silikatne prašine. Iako je službeni broj smrti bio 109 konačni broj bliži je brojci od 1000 ljudi. Najviše je bilo siromašnih Afro-amerikanaca koji su došli raditi za - preračunato u današnju vrijednost - 3 dolara po satu, a morali su raditi i po 60 sati tjedno. Liječnici koje je zaposlila kompanija koja je gradila tunel, njihovu plućnu bolest kolokvijalno su nazvali 'tunelitis', a oboljeli radnici uglavnom nisu imali novaca da se vrate kućama, pa su umirali u radničkim kampovima. Neki od njih bili bi prebačeni u okolna sela, a samo manji broj poslali su vlakom obiteljima.
4. Transkontinentalna željeznica kroz SAD 1860 - 1869.
Poginulo: 1000-1500 radnika
Sredinom 19. stoljeća vlada SAD-a odlučila je graditi željeznicu između Council Bluffa i San Francisca, donosno Istočne i Zapadne obale Amerike. Velika većina radnika bili su zatvorenici ili ilegalni imigranti, tako da stvarni broj smrti nikad neće biti poznat. Najviše muke imali su zbog neprestanih borbi s Indijancima i pri savladavanju neprohodnog terena Stjenovitih planina. Nakon šest godina rada, dvije trase spojile su se kod Promontorya u Utahu - 10. svibnja 1869., nakon što su položili 2 .900 km pruge.
3. Bjelomorsko-baltički kanal 1931 - 1933.
Poginulo između 12.000 i 25.000 ljudi
Ovaj kanal povezuje Bijelo more i Baltičko more preko jezera Onjega. Danas kanal služi samo za prijevoz lakših tereta i dnevno njime prometuje 40-ak brodova. Kanal ide od grada Bjelomorska na Bijelom moru, preko jezera Vigozero, do jezera Onjega. Odatle se nastavlja rijekom Svir do jezera Ladoga, a potom rijekom Nevom do Baltičkog mora. Završava se kod grada Sankt Peterburga. Najduži je umjetni kanal na svijetu a na projektu je radilo ukupno 126.000 radnika. Cijena izgradnje je smrt između 12.000 i 25.000 ljudi. Vjeruje se da je većina tih nesretnih ljudi umrla zbog teškog rada na niskim temperaturama, u velikoj vlazi, kao i zbog pothranjenosti i kuge.
2. Panamski kanal 1880 - 1914.
Poginulo: oko 27.500 ljudi
Panamski kanal dug je 81,6 km. Na najužem mjestu je širok 91,5 m, a na najširem 350 m. Dubina iznosi 13,7 m. Građen je u nekoliko faza i na kraju je postao jedan od najzahtjevnijih projekata. Gradnju su pokrenuli Francuzi a tijekom 34 godine, koliko je trajala gradnja, poginulo je oko 25.000 radnika. No, Francuzi su zabilježili samo službene smrti u svojim bolnicama, što sigurno nije
konačna brojka. Velika radnika umrla je uslijed groznice i malarije. Zahvaljujući i njima danas je Panamski kanal, uz onaj Sueski, jedan od najvažnijih pomorskih putova. Svake godine kanalom prođe više od 14.000 brodova prevozeći više od 205 milijuna tona tereta.
1. Željeznica Burma-Siam 1942 - 1943.
Poginulih 90.000 civila i 16.000 ratnih zarobljenika
Vjerojatno su mnogi gledali ratni film 'Most na rijeci Kwai' redatelja Davida Leana, pa već znaju o čemu je riječ. Ovu željezničku prugu, koju se još zove i 'Prugom smrti', izgradili su Japanci kako bi sigurali vojnu pomoć i zalihe oružja Burmi u Drugom svjetskom ratu. Povezuje Bangkok u Tajlandu i Rangoon, danas glavni grad Mjanmara i zapravo ju je gradilo oko 60.000 savezničkih ratnih zarobljenika i oko 180.000 civila. Zbog nehumanih uvjeta, moreni glađu, raznim bolestima i tjelesnom iscrpljenošću tijekom godinu dana koliko je trajala izgradnja 415 km pruge, život je izgubilo oko 16.000 savezničkih ratnih zarobljenika, od čega 6.318 Britanaca, 2.815 Australaca, 2.490 Nizozemaca, 356 Amerikanaca i manji broj Kanađana i Novozelanđana. Lokalni stanovnici također su umirali na gradilištu. Danas se ta pruga koristi samo u dužini od 130 kilometara i to onaj dio koji prolazi Tajlandom. Posljednjih 20-ak godina razmišljalo se o obnavljanju pruge u punoj dužini ali je veći dio originalne dionice potopljen izgradnjom brane brane Vajiralongkorn u Tajlandu.
