Mark je u različitim domovima za odgoj djece te kod udomitelja ukupno proveo šest godina. Smatra kako je sustav, umjesto da mu pomogne, napravio upravo suprotno. Na vlastitom primjeru odgovorno tvrdim da svako dijete koje zbog poremećaja u ponašanju uđe u neki tzv. popravni dom iz njega izlazi kao višestruko gora osoba. U domu sam naučio krasti, lagati i drogirati se. U načelu, odgajatelje i sustav za tu djecu jednostavno nije briga. Meni je trebao psihijatar, a ne dom", započinje priču Mark M. (18) iz Zagreba.
Navršivši 18 godina izašao je iz sustava. Ne radi, kaže da živi kod prijatelja a za hranu zarađuje žicanjem. Njegovo djetinjstvo, smatra on, zahvaljujući takvim odgojnim ustanovama bilo je potpuno promašeno. Dolazi iz nesređene obiteljske situacije. Roditelji su se razveli još dok je bio beba. Ostao je živjeti s majkom, dvije sestre i polubratom u jednosobnom stančiću na sjeveru Hrvatske.
"Uvijek je bila gužva i bilo nas je previše. Stalno smo se svađali i vječito je u kući bila neka napetost. Poseban je problem bio što je moja mama branila da kontaktiram s ocem i nije nam dopuštala da idemo k njemu. Nisam to mogao razumjeti, jer sam tatu jako volio i s njim mi je uvijek bilo dobro. Prihvaćao me bez obzira na to što učinio i uvijek mi je bio podrška", prisjeća se Mark.
Ogorčen zbog obiteljske situacije, želio je što manje boraviti kod kuće. Počeo se družiti sa starijim dječacima iz škole.
"Imao sam 10 godina kad sam prvi put probao cigaretu. U četvrtom razredu osnovne škole počeo sam piti alkohol. Svi su to radili. Ne znam zašto sam uopće počeo. Dijelom iz dosade, želje da se uklopim u društvo, dijelom zbog nekog bunta koji je u meni bio sve veći i jači. Iako sam u školi imao dobre ocjene, počeo sam raditi probleme. Tukao sam se s drugom djecom, a do petog razreda svaki dan su iz škole zvali mamu da dođe po mene jer sam napravio neku glupost. Mama je bila ljuta, ali nije ništa drugo poduzimala. Zato je škola nazvala Centar za socijalnu skrb", iskren je on.
Početkom petog razreda Centar je predložio opservaciju u Domu za odgoj djece i mladeži u zagrebačkim Dugavama. Ondje je proveo mjesec dana. Preporuka komisije bila je izuzimanje iz obitelji i smještaj u odgojni dom.
"Vratio sam se doma i čekali smo da dođu po mene. Bio je ožujak kad me ravnatelj lokalnog centra za socijalnu skrb preuzeo i odvezao u dom u Rijeci. U početku mi je donekle bilo i drago da idem jer ću se maknuti od svega. Gledao sam na to kao na avanturu. No istog dana kad smo stali pred domom u Rijeci te su se ideje rasplinule. Ugledao sam ogromne hrđave rešetke i tad sam se prvi put u životu osjećao kao teški kriminalac koji ide na odsluženje kazne u zatvor. Kad si novi u domu, normalno je da su prema tebi svi grubi. Tukli smo se, oni mene i ja njih. Odgajatelji bi nas razdvajali ako je tučnjava bila njima pred nosom, no ako smo bili negdje dalje pravili su se da ni ne znaju za nju. Ja sam tad imao 11 godina, a ostali dečki su bili stariji od mene i imali su 15 ili 16 godina. Uz fizičko, bilo je psihičkog maltretiranja, uvreda. Ali moram vam reći da toga ima u ama baš svakom domu i da je to normalno u takvim institucijama. Iako si ondje smješten da bi nekome bio na oku i da te odgaja, nadzora zapravo gotovo i da nema", nastavlja Mark.
Nitko od dječaka nije se bojao autoriteta, a znali su, priča Mark, da im odgajatelji ionako ništa ne mogu.
"Da nisam došao u dom, nikad ne bih krao. Prije mi to nije ni palo na pamet. No kako bih se uklopio, išao sam s dečkima i ja sam krao po dućanima. Bio sam dobar u tome jer me nikad nisu uhvatili u krađi. Naučili su me lagati, razmišljati o psinama. Svi smo išli u istu školu gdje smo prije nastave smišljali kakve ćemo gluposti raditi tog dana. Stariji dečki su pušili travu. Tad sam i ja prvi put probao drogu. Bilo je trave", iskren je mladić.
U tom je domu proveo godinu dana. Nakon toga vratili su ga u obitelj.
"Valjda su zaključili da ne pripadam više tamo. Bio sam doma cijelo ljeto i cijeli šesti razred. Vratili
Posve se udaljio od obitelji. U sedmom razredu su ga, želeći ga izdvojiti iz lošeg društva, preselili u drugu školu. No nije išlo. On je nastavio po svom.
"U drugom polugodištu su me poslali u dom u Zadru gdje sam ostao do kraja osmog razreda. Odgajatelji su ondje bili pristupačniji i trudili su se oko nas. Čak sam trenirao tenis. Više nisam bježao. Počeo sam se više truditi i zapravo sam bio dobar. Tu se uključio i poznanik moje obitelji koji se ponudio da će me udomiti "kaže Mark tvrdeći kako se u tim trenucima činilo da situacija kreće na bolje.
Markov dobrotvor poznavao je njegovu obitelj od ranije.
"Ima suprugu i kćer i samo zbog svoje dobrote htio mi je pomoći u životu", prisjeća se Mark pomalo posramljen zbog situacije u koju se poslije doveo.
Njegov dobročinitelj samo zbog njega je pribavio licencu za udomitelje kako bi mu mogao pomoći te ga primio u svoju obitelj u Zagrebu kao da mu je vlastiti sin. Mark priča kako se bavio njime i pokušavao ga izvesti na pravi put
"No ja sam tada već bio iskvaren i silno nezahvalan. Što god da mi je dao i pružio, ja sam smatrao da imam pravo na još. Nisam bio zadovoljan i tražio sam više, iako mi je dao sve što mi treba. To je najpametniji čovjek kojeg sam upoznao. Kod njega sam bio godinu i pol. Upisao sam srednju školu za fizioterapeutskog tehničara u drugom gradu. Škola je imala kampus na kojem se boravilo, a vikendom smo trebali ići doma. Imao sam društvo, dobru ekipu. Meni se nije dalo putovati do udomitelja u Zagreb. Već nakon par mjeseci počeo sam ponovo raditi gluposti. Markirao sam, nisam slušao profesore, zabavljao sam se s društvom. U ožujku su me izbacili iz škole. Vratio sam se udomitelju, ali bilo mi je strašno neugodno što sam tako uprskao sve. Nisam ga mogao pogledati u oči. Zato sam uzeo stvari i otišao živjeti kod tate na sjever Hrvatske. Imao sam 16 godina", priča on dalje.
Nije imao nikakav plan. Ostatak godine i cijelo ljeto proveo je opijajući se s prijateljima.
Uspio je upisati srednju školu za ekološkog tehničara, ali nije mu išlo. Priznaje kako nije imao radne navike i ružno se ponašao. Iz škole su ga izbacili već nakon tri tjedna od početka nastave u rujnu.
"Tata nije znao kakav sam, skrivao sam to pred njim. Sklopio sam neka poznanstva u Zagrebu i počeo sam sve češće odlaziti u Zagreb i ovdje ostajati po nekoliko tjedana. Boravio sam kod prijatelja, poznanika. Spavao sam u vagonima na kolodvoru, na klupici u parku ili gdje sam se god onesvijestio od alkohola i droge koje sam konzumirao. Tad sam već trošio amfetamine i ecstasy, a socijalna radnica u međuvremenu me odlučila poslati u dom u Ivancu. Čuo sam se s mamom, ali nije me zvala da čuje kako sam nego bi mi govorila da se moram promijeniti i solila mi je pamet. Imao sam 16 godina i bio ogorčen što me šalju u popravni dom. Bježao sam od toga", prepričava on situaciju u kojoj se našao.
Smatrao je kako je jedini razlog odlaska u dom činjenica da ne ide u srednju školu. U međuvremenu Centar je prijavio njegov nestanak. Uskoro ga je pronašla policija i autom dopremila u Ivanec.
"To je bilo grozno iskustvo. Ondje su bili dečki koji su pljačkali kioske i benzinske. Ja nikako tamo nisam pripadao. Stavili su me u istu sobu s njima. Osjećao sam strašnu nepravdu. Dom je zatvoren, nikud se ne smije izaći, no mene to nije spriječilo da pobjegnem svakog vikenda. Bježao sam više od stotinu puta. Bilo je situacija da sam im pobjegao dvaput u istom danu. Odem, policija me pronađe i vrati, a ja istog dana ponovo klisnem. I otišao bih u Zagreb. Unatoč svemu ondje sam završio srednju dvogodišnju školu za parketara", kazao je.
Uspio je doći do punoljetnosti, do 18. rođendana. Tada je od uprave doma dobio otpust. Uzeo je ruksak s nekoliko osobnih sitnica i nazvao obitelj.
"Javio sam se mami koja mi je samo rekla, sretno. Odlučio sam doći u Zagreb kod prijatelja. Ne radim jer nemam trenutačno volje. Za sad mi je dobro ovako. Nažicam neku lovu pa skupimo za hranu i cigarete. Ne drogiram se već osam mjeseci, ali i dalje pijem. U svemu tome najviše mi je žao što sam imao priliku kod udomitelja, ali sam je uprskao. Ne tražim pomoć niti mi treba. Vjerujem da ću se jednog dana srediti i zbrojiti, ali ne još. Za sada mi je dobro. Htio bih imati neki posao, vlastiti stan, obitelj. Svemu tome se nadam. Nemam nikoga. Obitelj me se praktički odrekla, sustav ispljunuo i ovisim sam o sebi", zaključio je priču.
