Travničani su u utorak obilježili 24. godišnjicu pogibije Mihajla Petrovića, majora JNA, Beograđanina, čovjeka koji je radije ostao žrtvovati svoj život u obrani grada od Karadžićevih trupa nego pobjeći na sigurno. Imao je 39 godina kad je kontigent JNA koji je bio stacioniran u Travniku, u kojem je i sam godinama živio, odlučila povući se iz grada. Apsolutno nitko na svijetu ne bi mu bio zamjerio da je otišao i on, bilo roditeljima u Beograd kamo suga zvali roditelji, bilo u Zagreb gdje su mu bili supruga i djeca. Prije devet godina jedan od njegovih boraca opisao je na svom blogu kako je izgledalo prvo Petrovićevo obraćanje Travničana, pokupljenih zbrda zdola u prvu postrojbu Armije RBiH u bivšoj tvornici Šipad.
"Nas 300 u stroju, svih vjera. Lijevo od mene Zoran Srbin, pravoslavac, desno od mene Darko, Hrvat, rimokatolik. Bez lažne patetike i suvišnih riječi, vrijeme je radilo protiv nas. Nije to kao u filmovima. Nema pozadinske muzike koja pojačava doživljaj gledatelju... Izašao je ispred nas u uniformi JNA s oznakama TORBiH, strogog pogleda i uvježbanog glasa za dreku bez mikrofona i razglasa. Pogledao je niz stroj i onda je održao govor u kojem je rekao: 'Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, a izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda.
Otac mi je pričao kakvi su bili četnici u onom ratu, a ja vam mogu odmah reći, jer sam to imao priliku vidjeti posljednjih mjeseci, da će ovi biti mnogo gori. Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja, nek' otima od neprijatelja ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola... I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi!' Ušutio je, a neko mu donese bosansku zastavu s ljiljanima. Major Petrović joj salutira, poljubi je i posla da i mi to isto uradimo...
Tog 13. aprila 1992. godine Travnik je imao sreću da u njemu pred braniocima stoji major Mihajlo Petrović. Turbe i Travnik se odbranilo tog dana, nakon žestokih 24-satnih borbi... Nakon 24 sata bili smo postrojeni ispred pošte u Turbetu. Major nije govorio, samo je prilazio svakom vojniku pružao mu ruku čestitao i ljubio ga u obraz. Njegov pogled govorio je najbolje, bio je pun ponosa i divljenja za nas." Major Petrović preko noći je postao živa legenda travničkog kraja koji se očajnički s približno nula oružja borio za goli opstanak od koljački raspoloženih Karadžićevih hordi koje su ih napadale. Te godine 9. svibnja Karadžićeve trupe istjerale su kompletno stanovništvo iz sela Mudrike s planine Vlašić, a na užas Mudričana, odredu gorštaka iz tog sela za zapovjednika su postavili tamo nekog Srbina, pa još iz Beograda. Međutim, već za nekoliko dana sve se promijenilo.
On je uvijek bio ispred njih, fascinirao ih je junaštvom, i ti tvrdi gorštaci postali su mu do groba odani na način koji teško može razumjeti netko tko nije prošao ratne užase. U intervjuu 26. lipnja 1992. major Petrović je novinarki Nađi Riđić kazao: "Moji borci su gorštaci iz bosanskih šuma kojima život nikad ništa nije poklanjao, nego samo uzimao. Oni su dobričine koji su svojim komšijama Srbima sve opraštali do onog trenutka kada su im zapalili domove u Mudrikama, koje su krvavo decenijama gradili." Suborcima je govorio da, ako bi se slučajno dogodilo da ga zarobe živog, da pucaju izdaleka i obavezno ga ubiju. Zapravo je nebrojeno puta korištena fraza da sudbina često uzima najbolje. To u njegovom slučaju apsolutno stoji. Kao i to da je, što se također vrlo često događa, i ovaj put besprimjerni junak i karizmatični samopožrtvovni vođa poginuo bizarno.
Njegova postrojba nalazila se na Šešićkoj planini, da bi im sredinom listopada rekli neka se povuku jer je savim jasno da će Jajce uskoro pasti, čime bi se major Petrović i njegovi gorštaci našli u okruženju. No, Petrović je to odbio. Rekao je da će planinu tako minirati da se na nju nitko neće moći probiti i da će, sve da se i nađu u okruženju, ona biti slobodni teritorij i u ljeto sljedeće godine. I doista je stao minirati. Osobno. Dan prije izvjesni Faruk Hadžijunuzović donio je fotoaparat i slikao ga. A major Petrović grohotom se smijao, mnogi danas tvrde nekako zlosretno, da je cijela planina odjekivala. Tog dana dok je minirao i ucrtavao u bilježnicu raspored mina, vratio se do jedne, nagnuo se, nešto gledao, kad je odjeknula silna eksplozija.
Pretpostavljaju da mu je ispala puška na minu i aktivirala je. Teško ranjenog i u nesvijesti pokušali su ga prevesti do bolnice u Zenici, ali im je putem umro. Na njegovom sprovodu okupio se kompletan Travnik, bez obzira na nacionalnost ili vjeru. Nešto takvo taj grad još nije zabilježio. Posmrtno ga je Republika Bosna i Hercegovina odlikovala najvišim priznanjima i ordenimna; "Zlatni ljiljan" i "Zlatni grb s mačevima". Na sprovodu su njegovi grubi, tvrdi suborci, gorštaci s Vlašića, plakali kao mala djeca. Ali ne zato da bi nakon toga potonuli, nego da bi se borili još žešće, po uzoru na njega. Majora Mihajla Petrovića sahranili su na groblju mučenika kod Lukačke džamije u centru Travnika, skupa s njegovim suborcima.
