Nastavak priče o spektakularnoj krađi dijamanata i nakita iz kolekcije katarskog šeika Hamada bin Abdullaha al-Tanija, koju su u Duždevoj palačI u Veneciji 3. siječnja ove godine počinili pripadnici poznate bande Pink Panther, odvijao se u četvrtak u Zagrebu.
Policija je koordiniranoj akciji temeljem talijanskog europskog uhidbenog naloga privela četvoricu hrvatskih i jednog državljana Srbije koje povezuje s ovom pljačkom, piše Jutarnji list. Među uhićenima je 60-godišnji Vinko Tomić, državljanin Hrvatske i BiH, osoba koja u međunarodnim policijskim krugovima pod nekoliko različitih identiteta povezuju s brojnim spektakularnim pljačkama diljem svijeta.
Riječ je o pljačkama u Londonu, Las Vegasu, Hong Kongu, Honolulu, Švicarskoj, Monaku od kojih je svaka teška po nekoliko milijuna dolara. Osim Italije, Tomića traži i Švicarska, također zbog krađe nakita vrijednog 8 milijuna švicarskih franaka, u ožujku 2011. u Baselu, s izložbe "Baselworld 2011."
Zatvorske priče često su vrlo slične. Od vrha do dna se stiže u samo nekoliko pogrešnih koraka i relativno kratkom vremenskom roku, a većina nikada ne doživi da se vrati tamo odakle je krenula. Međutim ,ova priča o ženi koja je tim putem prolazila nekoliko puta, i to u oba smjera, ostavlja bez daha. Članica ozloglašene grupe Pink Panther i bivša košarkašica Olivera Ćirković, ispričala je nevjerojatnu priču o kriminalu, prvoj velikoj svoti novca, pa sve do grčke tamnice, a njezinu priču donosi Kurir.
"Bila sam profesionalna igračica u bivšoj Jugoslaviji, posljednju sezonu odigrala sam u Jedinstvu, pa sam otišla u Grčku gdje sam igrala 7-8 godina. Poslije u Sloveniji, a zadnju sezonu u Crvenoj Zvezdi, nakon čega sam postala i sportska direktorica u tom klubu, počinje svoju priču Olivera Ćirković, koju su prozvali i Žena Zmaj.
"Moja priča kreće mojom udajom. Udajem se za čovjeka koji je prijestupnik i s njim se otvara krug ljudi koje upoznajem. A onda sam se naviknula na njih i više in nisam doživljavala kao prijestupnike nego kao svoje prijatelje. Korak po korak počela sam da kupujem tu ukradenu odjeću dobrih modnih marki, pa se otvaraju butici, takozvani showroomi po Beogradu, što je već na neki način bilo ilegalno. Obično se to radilo u stanovima u koje su dolazili političari i elita da bi kupovali odjeću, otkriva Ćirković.
"Shodno mom karakteru koji je čudan, i borbenog sam duha, istovremeno sa sportom napredovala sam i na drugom planu. Kad bi se ukazala prilika za većom zaradom, moji su koraci postajali sve veći. Da bi me na kraju odveli u kriminal. To je trajalo dugi niz godina i moram reći da sam cijelo vrijeme bila između normalnog svijeta i svijeta kriminala. Tih godina kada je radim sve veće korake prema kriminalu, koga god bih susrela odmah sam svrstala u klase - ovaj je dobar za ovo, onaj za ono, dodajući da je u njima vidjela vojnike za pljačku i svakom bi dodijelila određenu ulogu.
"Tako sam saznala tko je najbolji vozač, tko dobro buši i ruši zidove, tko otvara brzo brave. upoznaš cijeli milje i oni tebe, svatko od nas točno zna tko komu može što povjeriti i dati u zadatak. Tako krčiš i sebi put ako se jednog dana odlučiš baviti kriminalom jer točno znaš koga treba zvati. Nema tu stalne ekipe, članovi se mijenjaju tijekom dugog niza godina, kaže ona.
Svoju karijeru sa one strane zakona Olivera započinje iz sjenke - organiziranjem kriminalnih aktivnosti i to u zemlji koju je poznavala kao svoj džep.
"Target mi je bila Grčka jer mi je bila bliska. Biraš uvijek zemlju koju poznaješ. Tamo sam radila, znala jezik. Tu sam koristila priliku da izvidim situaciju dok sam se odmarala. Čim bih vidjela nešto zanimljivo, počela bih razmišljati kako da to postane moje. Nikad nije bila bila izvršiteljica, nego organizatorica - priča Olivera. Sjeća se svoje prve pljačke.
Naišla sam na trgovinu bundi s odličnim komadima. Odmah sam povezala tko bi bio pogodan da to izvrši na najblaži mogući način. Poznavala sam čovjeka koji zna kopati zid. Iskopao je zid, bunde su iznijeli u tišini, bez da se uključi alarm, jer su snopovi bili upereni k vratima - tko bi očekivao da će netko izaći iz zida. Otkopan je zid u zadnjoj strani prodavaonice, bez alarma. Tek sutradan je radnik vidio da je radnja prazna - prepričava.
Dok je sjedila s "ekipom" u kafiću uzela je telefon u ruke.
"Nazvali smo prijatelja iz Beograda koji nam je predložio tu zlatarnicu, dao nam je koordinate. Taj moj prijatelj i ja otišli smo najprije pogledati. Bio je to hotelski kompleks, pa nismo bili sumnjivi jer se moglo prošetati, otići na plažu, pa nam je postalo sve jasno. Nije bilo nekog specijalnog planiranja. Uvijek kad gledaš neke trgovine, odmah znaš je li teška ili laka za pljačku. Laka jer je u zatvorenom kompleksu, jer nema ljudi, nema šetača, nema osiguranja. Teško je jer si na otoku, jer je bijeg na otoku opasan, jer je to manje mjesto koje je udaljeno od većeg i taj do puta je jako opasan jer si sam na cesti. S jedne strane gubiš, s druge dobivaš, objašnjava Ćirković.
Dva auta tiho su prišla i parkirala se. Iz auta su izašla trojica tipova, za volanom jednog automobila ostaje Olivera. Njih trojica odlaze ka zidu hotelskog kompleksa, noseći torbu s alatom i ljestve. Prilaze, postavljaju ljestve, preskaču vješto zid. Olivera ih gleda iz auta, provjerava koliko je sati i smotri okoliš.
"Riječ je o krađi tijekom noći. Nije baš bilo posebnog osiguranja iako je pitanju zatvoreni kompleks. To podrazumijeva da moraju preskočiti zid, da moraju obiti ili polomiti ili provaliti vrata. Prijatelj je bio maksimalno opremljen i kvalificiran za takve rabote, pa je otvorio vrata vrlo brzo i tiho, isjekavši rešetke škarama za lim i prolaz je bio otvoren. Unutra nije bilo nikoga, prisjeća se Olivera.
Iz vitrina su izvadili zlato, spakirali ga u torbe, dok je jedan ostao na vratima kao izvidnica. Olivera je i dalje u autu, gleda na sat i promatra okolinu.
"Nisam imala nikakvu ulogu u toj krađi, jednostavno sam pomagala svom prijatelju, ali da sam imala kontakt i da sam trebala od toga imati koristi - to jesam. Mogla sam se zaštititi, mogla sam ne biti tu, ali sam mislila da trebam pomoći onima koji su izvršioci - govori Olivera, koja je poslije razbojništva odvezla pljačkaše s lica mjesta.
- Sačekala sam jednog od njih trojice, mog prijatelja, koji je sjeo u moj auto, a druga dvojica su otišla na jednu stranu. Mi smo otišli na drugu stranu jer smo se osjećali sigurnijima. Oboje govorimo grčki, iskusniji smo, imamo papire, imali smo rent-a-car i nismo osjećali nikakvu opasnost - dodaje. Ipak, uslijedio je obrat.
NASTAVAK NA IDUĆOJ STRANICI...
