Staljinova kći: Prvog dečka otac joj je poslao u gulag

Prije prebjega uspjela je dobiti u ruke svoju putovnicu (po pravilima čuvane su u veleposlanstvima), a kao dodatni adut sa sobom je imala rukopis svojih budućih memoara, naslovljen "Dvadeset pisama". U analizu njenog slučaja ubrzo su se uključili svi američki diplomatski i obavještajni resursi, a u pomoć je pozvan jedan od najvećih američkih stručnjaka za Rusiju, bivši ambasador George Keenan. Iz Indije je prevezena prvim letom, onim u Rim, prije nego što sovjetska ambasada primijeti da nedostaje.

Nekoliko dana kasnije poslala je pismo svojoj djeci u kojem je napala komunizam kao propalu ekonomsku i moralnu ideju. "Jednom rukom želimo dosegnuti sam Mjesec, no drugom rukom iskopavamo krumpire kao i prije stoljeća", pisala je. Njezin bijeg u SAD morao je osobno odobriti američki predsjednik Lyndon Johnson, a kad je konačno stigla u New York iz Švicarske, u travnju 1967., bila je to prava propagandna pobjeda za Zapad.

Novi film Kultura Svi su se bojali objaviti da je diktator umro

Prebjegla je sama Staljinova kći! Pred mnoštvom okupljenih novinara i znatiželjnika izrazila je oduševljenje što je u zemlji slobode. Javno je osudila svog oca kao monstruma, KGB izjednačila s Gestapom i osudila sovjetsku politiku. Znala je što se očekuje od nje te je bila spremna odigrati svoju ulogu. Javno je spalila svoju sovjetsku putovnicu i zaklela se da se nikad neće vratiti u Rusiju.

Nekoliko dana kasnije, na pitanje novinara hoće li zatražiti američko državljanstvo, odgovorila je: "Prije braka treba biti ljubavi. Ako budem voljela ovu zemlju, a ova zemlja mene bude voljela, onda će i brak biti sklopljen". U Americi se prvotno naselila u Princetonu, gdje je živio George Keenan. On joj je pomogao da u jesen 1967. objavi "Twenty letters to a Friend".

U ovim je memoarima putem pisama fizičaru Fjodoru Volkensteinu opisivala tragičnu povijest svoje obitelji, naglašavajući da nije bilo puno razlika između rođaka i žrtava Staljina. Knjiga je bila uspješna i 1969. je uslijedila "Only One Year", posvećena vremenu prije i nakon njenog bijega.

public domain

Od njenog dolaska u Princeton za nju se zanimala Olgivanna, udovica poznatog američkog arhitekta Franka Lloyda Wrighta. Olgivannina kći iz prethodnog braka također se zvala Svetlana i poginula je u prometnoj nesreći prije više od dvadeset godina. Olgivanna je smatrala da je Svetlana njena reinkarnacija i pogodovala je braku između nje i udovca njene kćeri.

Bio je to William Wesley Peters, glavni učenik poznatog arhitekta Franka Lloyda Wrighta, koji je bio zaslužan za gradnju poznatoga Guggenheimova muzeja u New Yorku. Svjetlana je tako od bivše Staljinove princeze bila na putu da postane princeza američke arhitekture. Uistinu se zaljubila u Wesleya, ali problem je bila Olgivanna. Pozvala ih je da žive u Wrightovu poznatom zimskom domu, Taliesin Westu u Arizonu.

Olgivanna je tamo upravljala kao kombinacija diktatora i vjerskog vođe, zahtijevajuću bespogovornu poslušnost i iskrenost, što je opravdavala svojim mističnim vještinama. "Diktator-otac je po meni bio ‘normalniji’ od ove žene-diktatora", kasnije je pisala Svetlana. Kad je Svetlana zatrudnjela (u dobi od 44 godine), Olgivanna je zahtijevala da pobaci jer bi djeca ometala komunikaciju s mrtvima.

Staljinov atentator Life Najjezivija priča koju je čuo najveći hrvatski pisac

Svjetlana je odbila i rodila je Olgu u svibnju 1971. godine. Morala se iseliti, a Wesley ju je napustio, birajući odanost prema viziji i radu Wrighta naspram svojoj novoj supruzi i kćeri. Svetlana se nadala da će joj se Wesley vratiti, što se pokazalo katastrofalnim. Nikad nije naučila biti financijski odgovorna. Prvo je bila kći diktatora, potom kći država, a po dolasku u Ameriku lako se obogatila prihodima od prodaje memoara. Spremno je platila dugove svojeg novog muža, a mnogo je dala i Olgivanni.

Kad je došlo do bračnog raskola, odbila je pristati na razvod, a njen imutak nastavio je kopnjeti. Tek pet godina kasnije priznala je da je vrijeme za razvod. Tad je već bila Lana Peters, a 1978. je bila i američka državljanka. Selila se iz mjesta u mjesto i sumnjala je u iskrenost svojih prijatelja, kriveći sve i svakoga za navodni gubitak autorskih prava nad svojim memoarima (ustvari birokratska pogreška). Osamdesetih se naglo preselila u Englesku sa svojom kćeri.

Olga je saznala tko je njen djed s 11 godina, kad su je dočekali lokalni paparazzi u školi. Život u Engleskoj prekinuo je iznenadni telefonski poziv njenog prvog sina Josifa. Takav čin mogao je odobriti samo novi sovjetski vođa, Jurij Andropov, koji je htio poboljšati javnu sliku Sovjetskog Saveza. Svetlana je počela razmišljati o povratku kako bi upoznala svoje unuke. Pogazivši svoje ranije riječi, vratila se u Moskvu 1984. Pomirba sa sinom kratko je trajala i ubrzo je došlo do konačnog raskola.

Kći ju nije htjela niti vidjeti i poslala joj je pismo u kojem je objasnila da joj nikad ne može oprostiti i da je zgrožena Svetlaninom mržnjom prema Rusiji. Sovjetski Savez hvalio se njenim povratkom, no Svetlana je mrzila Moskvu. Nitko ju nije htio osim državnog vrha. Od Gorbačova je 1986. dobila dopuštenje da napusti Sovjetski Savez, no jedan njegov kolega proročanski ju je upozorio "da je domovina preživjela bez tebe, no pitanje je možeš li ti preživjeti bez nje."

Svetlana se vratila u Ameriku, no tamo za nju više nitko nije mario. Srušila je previše mostova, a sve što je imala reći već je rekla. Već 1992. Times je spomenuo da živi zavučenim životom u hostelu za nemoćne. Svoju posljednju četvrt stoljeća provela je živeći od socijalne pomoći u domovima za starije. Sumještani su njen naglasak smatrali njemačkim. Za rijetke studente i novinare koji su pokušali doći do nje sumnjala je da su ruski agenti, a kasnije je postala uvjerena da je Putin želi oteti ili ubiti.

Iako se često nastojala prikazati kao žrtva svojeg oca, Svetlana je nesumnjivo naslijedila njegove bešćutne crte kao i vještine manipulacije. Prilikom svojeg bijega spremno je ostavila sina i kćer. Svoje bivše prijatelje u Savezu je prokazala opisavši ih u autobiografiji. KGB ih je lako identificirao, podvrgnuo ih nadzoru i zabranio im bilo kakvu mogućnost dodira sa svijetom izvan Rusije. Za života u Americi često je imala agresivne i paranoidne ispade, čime je otjerala većinu prijatelja. I sama je bila svjesna toga.

ŠUTE DESETLJEĆIMA Life Ni Putin ne želi da se znaju: Tri top tajne KGB-a

U jednom pismu prijateljici zapisala je kako je vidjela umirućeg štakora u garaži i pala u nagli strah. "Ovaj štakor je bio nešto vrlo loše u mojoj vlastitoj duši". Godine 1985. časopis Time objavio je reportažu u kojoj je opisana kao pretila, izolirana, osvetoljubiva i nasilna, po riječim autora "sudbnosno slična svojem ocu". U godinama prije svoje smrti priznala je da je za života donijela brojne loše odluke, no nije previše pogođena njima. "Ne možeš žaliti svoju sudbinu iako žalim što se moja majka nije udala za stolara".