U jednom Ozninu izvještaju čitamo: "Helm opisuje Hegera kao jednog izvanredno spretnog čoveka, koji isključivo misli na svoju korist. Lično da je jedna kukavica koji, ali pod mudrim rukovodstvom i odgovarajućim pritiskom, može da izvrši izvanredno dragocenih usluga. Ozbiljno se mora uzeti u razmatranje da li Heger nije igrao dvostruku igru: da je kod Katoličke crkve važio kao njezin agent kod Gestapa. Poslednje se može bez daljega verovati. Pitanje je samo gde je on bio lojalan, a gde ilojalan. Stepinac je poznavao veze Hegera prema Gestapu. Dvojbeno je da li je on poznavao njihov opseg. RSHA je običavao da savesno proverava svoje glavne agente, tako da se ne može verovati da bi Hegeru za dugo vremena uspelo da igra jednu dvostruku igru na velikoj liniji protiv Gestapa. No na drugoj strani Heger se nije ustručavao, kako to dokazuje slučaj Jungera, da brani svoj položaj u zagrebačkom nadbiskupskom ordinarijatu čak i jednim kompromitovanjem službene ustanove policijskog attachea. Koliko god se ličnost Hegera čini sumnjivom, on bi ipak dragoceno mogao biti obaveštajno upotrebljen - vidi nemački primer! Njegovo poznavanje kompromitantnih činjenica o Katoličkoj crkvi iz vremena rata bit će verovatno nenadmašivo".
Jasno je da je Ozna poduzimala sve ne bi li pronašla Hegera i uključila ga među svoje agente. Zato Oznin analitičar predlaže kako bi se moglo doći do Hegera: "Iz poznatih činjenica proizlaze bez daljega dva puta, kojima se može utvrditi sadašnje boravište Hegera i njegov rad. Jedan vodi preko Jungera. Ne postoji nikakva sumnja da će Junger biti spreman da na temelju svojih veza pronađe Hegera i s njime uspostavi vezu'. 'Ponajpre treba Jungera temeljito saslušati o Hegeru i njegovoj delatnosti, a pre svega o njegovu odnosu prema Stepincu. Drugi put vodi preko bivšeg jugoslovenskog ministra trgovine, dr. Ive Andresa, Hegerova strica (ujaka – op. N. M.), koji se nalazi u Zagrebu. No Andres je jedna vrlo problematična ličnost, kojoj treba prići istom tada, kad je o njoj predložen izveštaj'."
Koliko smo mogli dokučiti, Ozna nije uspjela zavrbovati Hegera. Je li i s kim nastavio obavještajni rad, također nismo uspjeli ustanoviti.
Pretpostavka je da se u prvih nekoliko poslijeratnih godina, u razdoblju najsnažnije denacifikacije, vjerojatno čuvao svakog iskoraka u tom pravcu. No odmah poslije završetka rata nije mogao odoljeti dvjema svojim dominantnim napastima: javnom isticanju i pohlepi. To poslijeratno razdoblje Hegerova djelovanja rekonstruirali smo prema pisanju njemačkog tiska, u nekoliko navrata, tijekom sudskih procesa njemačkog pravosuđa protiv Hegera.
Od 1945. pa sve do 1977. (kad on i njegova supruga zagonetno nestaju iz javnosti) održano je nekoliko suđenja, ali je u tom razdoblju snažno prisutna Crkva kao moćni Hegerov zaštitnik. O Hegerovim makinacijama osobito je izvještavao Der Spiegel, višekratno, od 1949. do 1972. Zanimljiv je opsežan prilog u broju 24 od 8. lipnja 1955. jer je u njemu opisan, na temelju podataka njemačkog tužilaštva, Hegerov život i djelovanje neposredno poslije završetka rata pa nadalje.
Redakcijski nepotpisani članak pod naslovom "Hegerovo zaokruženo djelovanje" nastao je povodom predstojećeg suđenja u Münchenu. Nakon kraćeg uvoda, u kojem se Hegera apostrofira kao "omalovaženog sina Europe", autor članka navodi Hegerove biografske podatke precizirajući da ih je pronašao u nekom izvještaju "jednog jugoslavenskog crkvenog tijela iz 1943.". Neke smo i mi naveli, iz drugih izvora, ali neki detalji i epizode dopunjuju Hegerovu biografiju.
Primjerice, za razdoblje Hegerova privrednog djelovanja u Zagrebu u članku se kaže: "Godine 1928. bio je jedan od najvećih poreznih obveznika u Zagrebu. U to vrijeme bio je vlasnik oko četrdeset tvrtki za proizvodnju bezalkoholnih pića, a bio je i suvlasnik najvećeg poduzeća za proizvodnju likera u Jugoslaviji". A kad se preselio u Pariz, saznajemo detalj za koji ranije nismo znali: "Oženio je jednu katolkinju (koja je, kako je Heger razglasio, u međuvremenu preminula)".
To preciziranje da je riječ o "katolkinji" govori o karakteru navedenog crkvenog izvora. Iz potvrde uprave Grada Pariza saznajemo, navodi člankopisac, da se Heger kao proizvođač bezalkoholnih pića i likera u gradu na Seini pretvorio u "biokozmetičara": "Između 1935. i 1939. godine Heger je obavljao jednu značajnu djelatnost. Vodio je posebno poduzeće Institut Pharmaceutique de Paris".
Međutim, Hegerova je supruga 1939., prilikom posjeta Zagrebu, uhićena. Na tu vijest Heger se uputio u Zagreb da je spašava, ali je i sam završio u zatvoru. Je li ta supruga ona misteriozna "katolkinja" ili Antonie rođ. Stich iz Peteranca, koju je predstavljao kao partnericu, domaćicu u njegovu kućanstvu, nije potpuno razvidno. (Kao što nije razvidno, ako je doista riječ o Antonie Stich, zašto ju je upokojio!?) "Sreća" im se brzo osmjehnula; za nekoliko tjedana bili su slobodni.
"Sigurno se pitate", nastavlja se u članku, "kako je uspjelo Wilhelmu Hegeru tako brzo poboljšati svoju situaciju. Morao je smisliti moćnog zagovornika čija će mu pomoć i zaštitnička ruka kroz duge godine uvijek biti sigurnim osloncem: njegova Crkva. Samo se intervencijom zagrebačkog nadbiskupa, dr. Stepinca, moglo postići da je sprovedena, kako je Heger kasnije objašnjavao, pravedna istraga te su o masonima i ateistima iznesene optužbe povučene, a za nečovječno ponašanje policajci kažnjeni."
