Grupa mladih žena u Trećem Reichu svakodnevno je živjela na rubu, bavile su se poslom kojeg nije htio (a ni morao) raditi svatko. Bile su Hitlerove kušačice hrane, koje su sve što je Führeru dolazilo na stol prije njega kušale u slučaju da ga je netko iz njegovih redova ili od saveznika htio otrovati. Njihova dužnost bila je prava čast, čast služenja Hitleru.
One su se držale daleko od javnosti, sve do 2013. godine kada je 95-godišnja Margot Wölk svoju priču podijelila sa novinarom Der Spiegela. Sad je o životu Hitlerovih kušačica napravljena i predstava redateljice Michelle Kholos Brooks.
U središtu pažnje priče su o životu četiri žene koje su živjele u školi pored Vučje jazbine, Hitlerovog sjedišta u Drugom svjetskom ratu. Kompleks se nalazio u Poljskoj.
Za tu priču redateljica je čula sasvim slučajno, dok je s partnerom za pisanje kratila vrijeme čekajući let. Pitao ju je hoće li ona o tome pisati ili on. Njoj je priča odmah bila zanimljiva, imala je sve elemente koje su ljude zanimali. A takva je i predstava, zanimljiva i pomalo humoristična, prepuna crnog humora. Žene je Brooks prikazala kao suvremene tinejdžerice koje plešu na zvukove pop glazbe, ali i pričaju o Franku Sinatri, Clarku Gableu i Hitleru. I o mržnji prema Židovima.
"Promatrala sam mlade djevojke dok snimaju selfije, i koliko su fokusirane da naprave najbolji selfi, pa mi je palo na pamet da današnje djevojke nisu ništa drugačiji od djevojaka iz tog vremena. Htjela sam da likovi u mojoj predstavi ne budu osobe iz požutjele prošlosti, već sadašnjosti", kaže.
Predstava istražuje to neobično razdoblje povijesti Drugog svjetskog rata i preispituje univerzalnu temu adolescencije, no u jako opasnom okruženju. Iako je njihov život bio prepuno trenutaka u kojem su strahovale za svoj život, sa svakom žlicom koju su prinosile ustima, u biti je to bio jako dosadan posao, piše BBC.
U usporedbi sa nizom ratnih iskustava drugih, njima je život bio dosta lagan i jednostavan. Do 1944. godine u Njemačkoj je bilo jako puno gladnih ljudi, a one su dobivale tri obroka dnevno. I dosta rijetke sastojke, budući da je Hitler bio vegetarijanac, pa se njegova prehrana većinom sastojala od riže, tjestenine, i egzotičnog voća. Iako je hrana bila jako dobra u njoj nisu mogle uživati.
"Neke su počele plakati čim bi trebale jesti jer su se jako bojale. Morale smo pojesti sve i čekati sat vremena nakon toga. I svaki put smo strahovale hoće li nam biti loše. Plakale smo od sreće jer nam je bilo drago što smo ostale žive", pričala je Wölk.
Članovi SS-a servirali bi hranu, čekali sat vremena da bi vidjeli jesu li dobro, i nakon toga hranu odnijeli Hitleru. No između svakog obroka djevojke su samo čekale. Čekale da vide hoće li umrijeti ili preživjeti.
Brooks je zanimalo što su u tom trenutku radile, o čemu su pričale, kako su kratile tu dosadu.
"Imam osjećaj da bi kako bi preživjele trebale raditi sve one tipične stvari koje su tada radile djevojke, plesti pletenice, pričati, smijati se i nekako pronaći smisao u tom ludilo koje se oko njih događalo", rekla je.
Koliko je poznato, ni jedna od tih djevojaka zapravo nije otrovana. No o njima se, osim onoga što je ispričala Wölk, jako malo zna. Čini se da je ona bila jedina Hitlerova kušačica hrane koja je preživjela.
Dok su sovjetske snage napredovale jedan ju je poručnik prokrijumčario u Goebbelsov vlak koji je putovao prema Berlinu. Pretpostavlja se da su sve druge djevojke koje su ostale ubili sovjetski vojnici.
Napraviti komediju od te situacije može biti jako zanimljiv put, priznaje redateljica. Neki su zbog toga odbili pogledati predstavu a čak i pitali je li u redu da se smiju za vrijeme predstave.
"Neki su rekli da predstavu ne žele pogledati jer se smijemo nečemu što je loše, no da pogledaju predstavu znali bi da se ne smijemo njima i znali bi da Hitlera ne volimo", kaže redateljica.
Predstava Hitlerovi kušači prikazuje se na umjetničkom festivalu Edinburgh Fringe i zapravo je potvrda da se smijehom umanjuje moć ljudi poput Hitlera.
