Jednom prilikom pjesnik Matija Bećković je rekao da je Josip Broz ostao “veliki čovjek bez djela”, poput znamenitih opernih pjevača prije naprava za snimanje zvuka.
Tita će, nešto prije smrti, na Brijunima posjetiti stari ratni drug, Svetozar Vukmanović Tempo, i pitao ga je:
- Što je s Jugoslavijom?
- Nema više Jugoslavije! - odgovorio je Tito.
- A što je s Partijom?”
- Nema više ni Partije.
I zaista, u suton života, Broz ne samo da je ostao bez onog što je stvorio, već je ostao i bez žene i bez prijatelja. Bio je potpuno usamljen. U svom redovnom zaključnom izvještaju za 1978. godinu britanski ambasador javlja šefovima u London:
- Tito je potpuno sam!
Njegova usamljenost je bila vidljiva i na proslavi trideset pete godišnjice bitke na Neretvi. Pored njega, na ovoj velikoj svečanosti nije bilo nikoga od njegovih najbližih suboraca. Samo aktualni funkcioneri. Koča Popović je odavno bio u njegovoj nemilosti. Nije bilo ni Peke Dapčevića, legendarnog zapovjednika Druge proleterske divizije.
Usred govora, Tito je glasno upitao:
- Zašto ovdje nema Peke Dapčevića? Smjesta mu pošaljite helikopter.
To su i uradili, ali Peko je odbio doći.
Uz njega više nije bila ni fizioterapeutkinja, stanovita D. G., oko koje su se isplitale razne priče i legende o njenom boravku “u tajnom Titovom carstvu”. Pogotovo poslije Brozovog puta u Sovjetski Savez, Sjevernu Koreju i Kinu, kada se D. G. pojavila odmah uz Tita i Brežnjeva, na polaganju vijenca na grob Neznanoga junaka, ispod zidina Kremlja.
Njenom pojavom mnogi su objašnjavali i definitivan razlaz s Jovankom. Tito je, inače, bio čovjek jakih strasti u hrani i piću, u ljubavi i mržnji, u donošenju značajnih odluka i u odnosima u porodici, sa suradnicima i osobljem.
“Tito zna u potpunosti uživati u životu”, napisao je Dobrica Ćosić poslije zajedničkog putovanja na “Galebu”, kada su 1961. obilazili afričke zemlje.
- Taj se čovjek ne odriče nijednog zadovoljstva. Ni u čemu nije asket. A u prvom redu ne u strasti za vlašću - dodao je veliki pisac.
Ženio se tri puta, a imao je i dvije žene s kojima je živio u izvanbračnoj zajednici. Prvi put se oženio Pelagijom Denisovom Belousovom, i to u pravoslavnoj crkvi, zbog čega je, naravno, prešao u pravoslavlje, 1918. godine. Pelagija je bila lijepa djevojka, kao, uostalom, i sve Titove žene.
U jednoj od svojih ispovijesti Tito će reći: “Svaka od mojih žena bila je u vrijeme kada sam ju upoznao djevica i naivna ovčica. U braku se svaka pretvorila u lavicu, jer sam cijenio i poštovao njihovu osobnost. Kada su lavice počele gristi, morao sam ih krotiti, što je prilično teško i dovodilo je do mnogih nesporazuma.”
Poslije razlaza s Pelagijom, koja mu je rodilo sina Žarka, nikada je nije spominjao i s njom nije ni tražio kontakt. Jedino joj je osigurao mirovinu za predratni revolucionarni rad. Umrla je u travnju 1968. godine.
U listopadu, Tito se oženio dvadesetdvogodišnjom Njemicom Elzom Johanom Konig, koja je pod pseudonimom Lucija Bauer radila u Kominterni kao montažerka radio-aparata i živjela u čuvenom hotelu “Luks”. Njihov brak je bio kratkotrajan. Tito po zadatku odlazi za Pariz i Jugoslaviju, a s jeseni 1937. NKVD je Luciju Bauer optužio da radi za Gestapo. U prosincu te godine je i strijeljana.
U Moskvi je Tito neko vrijeme bio i s Canom Babović. Ljubav je bila kratkog vijeka, ali je sa Canom ostao u prijateljskim odnosima do kraja njenog života.
Treća Titova životna saputnica bila je Herta Haas, studentica ekonomije iz Maribora, rođena 1914. godine u Slovenskoj Bistrici. Ova zgodna, elegantna i inteligentna žena bila je izuzetno predana Partiji. Govorila je više jezika i s lakoćom je i prije i za vrijeme rata obavljala najkompliciranije partijske zadatke. Poslije rata nastanila se u Beogradu, gdje se udala i rodila dvoje djece. Prema Titu je sačuvala suzdržan, ali dostojanstven stav, pri čemu nije nikada zaboravila da je otac njenog prvorođenog sina, Aleksandra Miše Broza.
Do definitivnog prekida između Herte i Tita došlo je prvih godina po izbijanju rata u Jugoslaviji. Pojedini istraživači Titovog života tvrde da je ova veza poljuljana kada se u Zagrebu, uoči rata, pojavila studentkinja francuskog, Davorjanka Paunović Zdenka. O njoj je Tito govorio: “Nadimak sam joj dao po studencu koji predstavlja nepresušiv izvor bistre i hladne vode. Obično izvire ispod kakvog kamena i čovjeka usrećuje već pogled na njega. A Zdenka je bila neiscrpan izvor mojih ideja i moje intelektualne, revolucionarne i političke aktivnosti. Bila mi je izvor inspiracija i tjelesnog zadovoljstva.”
Davorjanka se sa Titom upoznala u kući Stele i Josipa Kopiniča Vazduha, kod kojih je bila na radio-telegrafskom osposobljavanju kako bi stekla vještine potrebne za komunikaciju s Moskvom.
Kada je Broz prešao u Beograd, već su bili u bliskoj vezi. Tokom cijelog rata nisu se razdvajali. Iako je bila Titova tajnica, nitko iz njegovog okruženja je nije volio. Tvrdili su za nju da je bila “živčana paničarka”, da se ponašala agresivno i bahato.
Marijan Stilinović, sekretar partijske ćelije pri Vrhovnom štabu, u svojim sjećanjima piše da se jednog dana odlučio da Titu otvoreno kaže što on i drugovi misle o Zdenki.
“Znam, Marijane, stidim se” - odgovorio je Tito, “a što da radim, kad bez te žene ne mogu izdržati ni minutu!”
O njoj je, njen prvi momak, general Jovo Kapičić i pred smrt govorio: “Imala je takav osmjeh, takve oči, koje nikako ne mogu zaboraviti.”
Vladimir Dedijer piše da je jedan Titov pratitelj zahtijevao njeno isključenje iz partije zbog neprimjerenog ponašanja. Ali, Tito je ostao nepokolebljiv: “Ja bez nje ne mogu! Radite što hoćete!”
“Malo-pomalo”, piše Dedijer, “otkrila mi se istina: u partizanskim jedinicama postojale su stroge kazne za sve prijestupnike na području ljubavi, osim za one koji su te propise donijeli.”
Zdenka je umrla 1. svibnja 1946. godine na Golniku kod Kranja, gdje ju je Tito poslao u nadi će se tu izliječiti od tuberkuloze. Imala je samo 27 godina kada je umrla. Sahranio je u vrtu Bijelog dvora u Beogradu kako bi ostala u njegovoj blizini.
Po svemu sudeći, vođa jugoslovenske revolucije se brzo oporavio od gubitka Davorjanke. I, po svjedočenju Jože Pirjevca, piše pokajničko pismo Herti Has i moli je da mu se vrati. Dobio je kratak odgovor:
“Dragi moj, Herta Has pred muškarcem kleči samo jednom!”
Kroničari Titovog ljubavnog života nadalje kažu da se zaljubio u Zinku Kunc, svjetski poznatu opersku pjevačicu. Za nju kažu da je bila žena blistave ljepote i kraljevskog ponašanja. Svjetska diva nije podlegla čarima maršala i svoju ljubav je poklonila generalu Ljubomiru Iliću, proslavljenom španjolskom borcu.
Utjehu poslije odbijanja Herte Has i Zinke Kunc, Tito pronalazi u domaćici njegove rezidencije, Jovanki Budisavljević.
Po svim relevantnim dokumentima, drugaricu Jovanku u Titovo okruženje doveo je Ivo Krajačić Stevo. Po onom principu - neka priroda uradi svoje. Stevo Krajačić će, inače, doživotno ostati rezident sovjetske tajne službe.
