Ne znam zašto svi inzistiraju na dihotomiji lijevo-desno kad ona malo govori o idejnim razlikama u politici i svjetonazoru općenito. Ključna os političke polarizacije je otvoreno-zatvoreno a ne lijevo-desno. Dihotomija otvoreno-zatvoreno može objasniti ključne političke sukobe, ali i produktivnost rada u dugom roku. K tome, dihotomija otvoreno-zatvoreno ima svoje globalno podrijetlo – to je idejni okvir koji uvozimo iz svijeta i adaptiramo lokalnim okolnostima. Ovaj tekst pokazuje kako se promjenama klatna otvoreno-zatvoreno adaptira lokalni politički sektor a kako gospodarstvo.
Background: dugi povijesni ciklusi
Lijevo-desno može biti okvir za neka sučeljavanja: neke razlike među političkim opcijama koje se opisuju na taj način moraju postojati. Na primjer, odnos prema gay brakovima određen je na osi lijevo-desno (iako su ih u mnogim europskim državama legalizirale stranke desnog centra).
Međutim, ta vrsta političkih odluka, koje političari mogu kontrolirati, nije toliko važna. Bitne su tehnološke promjene, navike, ljudske želje i aspiracije, dominantne ideje i ideologije, a to nisu stvari koje političari mogu kontrolirati. Ti procesi određuju političku i ekonomsku os otvoreno-zatvoreno i zavise o tome što se događa u svijetu. Naš im se javni sektor sa svim svojim površnim sukobima može samo prilagođavati. To je tako još od Marije Terezije, a posebno od 1848. No da ne zabrazdimo previše u prošlost, usredotočit ćemo se na zadnjih pola stoljeća.
Socijalizam, koji je nastao kao antipod zapadnjačkome kapitalizmu, započeo je na paradigmi zatvorenosti i izolacije. Valja priznati, jugoslavenski tip socijalizma je od početka pedesetih imao mnogo više elemenata otvorenosti (koja se iz desetljeća u desetljeće povećavala), od socijalizma pod sovjetskom čizmom i onog posve autarkičnog modela u Rumunjskoj i Albaniji. Sovjetski tip socijalizma vrlo je brzo ušao u krizu (u Poljskoj je ona, primjerice, bila latentna), a jugosocijalizam je potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća ušao u krizu od koje se nije oporavio sve do kolapsa 1989/1990.
Krajem sedamdesetih, a osobito osamdesetih, socijalizam se pokušao jače “reformirati”. Bio je to dio velikoga globalnog pomaka od zatvorenih k otvorenim političkim paradigmama. Promjena je zahvatila sve – od Dengova početka otvaranja Kine, preko Gorbačovljeve perestrojke, do uvođenja deregulacije i liberalizacije u mnoga područja života na Zapadu koji tih godina također nije bio imun od radikalnih oblika državne intervencije, osobito u Europi.
Trend otvaranja se nastavio u devedesetima i početkom ovoga stoljeća, ali se u zadnjem desetljeću naizgled zaustavio. Pred našim se očima reafirmiraju različiti politički koncepti zatvaranja i protekcionizma. Lako ih je prepoznati i kod lijevih i desnih političkih opcija, iako postoje izuzeci. Na primjer, lijeve opcije na jugu EU, poput Syrize i Podemosa, mnogo su otvorenije prema migrantima od lijevih opcija u Francuskoj i Velikoj Britaniji iako su južne zemlje mnogo izloženije pritiscima migranata iz Afrike i Bliskog istoka.
Općenito, otvorenost prema migracijama ljudi, prema drugima, ključna je odrednica zadnjeg velikog preokreta od otvorenosti k zatvorenosti.
Kao što Dengove reforme nisu imale mnogo zajedničkoga s Gorbačovljevima, a niti jedne niti druge s reformama koje zovemo deregulacijom i liberalizacijom na Zapadu ‘70-ih i ‘80-ih, tako i danas treba voditi računa o velikim razlikama u motivima i izvedbama između Trumpova populizma, europskog autarkičnog populizma koji se tek natječe za ozbiljniju ulogu u parlamentima na Zapadu (osim Italije, gdje je taj prostor osvojen), i projekata neliberalne demokracije od Rusije preko Mađarske do Turske. Neki zajednički uzroci i karakterne crte u svim tim slučajevima postoje, ali se ne može zaobići činjenica da se radi o veoma različitim političkim manifestacijama.
Našim uvoznicima ideja to omogućuje cherry picking. U tipično lokalnoj improvizaciji, oni odaberu ono što im najviše odgovara, ne vodeći računa o konzistentnosti.
Tako smo na političkoj tržnici u zadnjih nekoliko godina dobili sve, od fabriciranja straha zbog rastakanja obitelji, demografskoga kolapsa i afirmacije “istospolnih” (što spada u standardni konzervativni repertoar i ne mora imati veze s novim oblicima populizma), preko sustavne izgradnje, najblaže rečeno, skepse prema migrantima - muslimanima, do upiranja prstom u kapitaliste, osobito financijske kapitaliste kao nositelje društvene nepravde i zla, prema zasad razblaženom ali prokušanome modelu koji je još Goebels patentirao na Rotschildima.
Politika kao izvor frustracije
Tako je u našem malom političkom vrtu nastala šarolikost vrsta koja zaslužuje puno dublju analizu od ove koja slijedi. Živi zid je zauzeo jasan politički stav kontra otvorenosti i pro zatvorenosti, anticipirajući da njihovo vrijeme tek dolazi s vjetrovima s Istoka, i sa slabljenjem EU; otprije pogubljeni SDP do kraja se uvjerljivo pogubio; Most je posve nejasna politička grupacija, koja je za resuverenizaciju, ali ne zna se kako; a jedina ozbiljna politička mašinerija, ona HDZ-ova, također jedina ozbiljno koketira s otvorenošću zemlje stvarajući time latentnu podvojenost i frustraciju. Naime, ideja otvorenosti i europeizacije kompromitira se i korumpira kad je zagovara i provodi organizacija koja simbolizira korupciju, slabe institucije i javnosektorsku Hrvatsku.
Ovaj opis trenutnog pozicioniranja najvažnijih političkih organizacija na osi otvoreno-zatvoreno jest kratak, nedorečen i pojednostavljen, ali je dovoljan da objasni ogroman broj razočaranih i frustriranih ljudi koji izlijevaju gorčinu na portalima, društvenim mrežama i u sobama u Münchenu i Dublinu.
Oni koji misle da Hrvatskoj treba “hard reset” (novi početak) svjesni su da se na političkome meniju ne nudi nitko tko bi za to bio sposoban. Oni koji nisu prištekani na sumnjive poslove i utjecajne rođake te koji žele europsku, otvorenu i razvijenu Hrvatsku s nepristranim institucijama radije bi jezik pregrizli nego povjerovali političkoj opciji koja na tome jedina nešto ozbiljno radi.
Tako su se u zadnje vrijeme afirmirale tri linije frustracije i lutanja. Jedna ne zna dovoljno povijesti pa može pomisliti da se zatvoreno može pomiriti s riječi ekonomski i društveni razvoj; ta linija vodi direktno Živom zidu i sestrinskim strankama novootkrivenog “suverenizma” tipa Promijenimo Hrvatsku. K njima vodi i druga linija povijesnih naivaca, koji misle da je politički auzmeš na bilo koji način bolji od ovoga što sad imamo. Treća frustrirana linija su individualci, poput onih koji otvoreno zagovaraju emigraciju ili traže neko drugo moralno opravdanje da se porezima prestane hraniti lokalna verzija Levijatana.
Otvoreno-zatvoreno ima svoj, autonoman hod
Međutim, obratite pažnju na glavnu tezu ovog teksta: sve političke organizacije koje se spominju tek su uske javnosektorske organizacije u jednoj maloj zemlji koja ništa u povijesti ne kreira sama nego uvozi sve bitno – od tehnologija do ideja – te se kao ljuska na moru pokušava prilagoditi valovima koji nastaju negdje drugdje.
To su idejni i ekonomski valovi otvorenosti i zatvorenosti. Ti valovi stvaraju ideje koje utječu na lokalnu političku ponudu, ovako kako je opisano. No, oni stvaraju i ekonomske ishode bez osjetnog posredovanja lokalnih političkih aktera. U nastavku se bavimo tim ishodima.
Prvi ishod koji zavisi o globalnim valovima otvaranja, zatvaranja, tehnoloških i drugih promjena je zaposlenost u Hrvatskoj.
Početkom pedesetih u Hrvatskoj je, kao i danas, živjelo oko 4 milijuna ljudi, a službeno je radilo 477.000 ili oko 12% populacije.[1]Ostale, mahom male poljoprivrednike u tradicionalnim, tehnološki i socijalno zaostalim kućanstvima, socijalistička država nije priznavala. Za njih je imala neke druge planove.
Malo manje od tri desetljeća kasnije, 1980., u Hrvatskoj je bilo zaposleno 1,414 milijuna ljudi, nezaposlenih je bilo 82 tisuće (5,8%), a kako je u zemlji tada bilo oko 4,4 milijuna stanovnika, udjel zaposlenih u ukupnom broju stanovnika popeo se do jedne trećine. Moramo znati na što je u tom trenutku, 1980., sličila Hrvatska. Ilustracije radi, u Hrvatskoj tada postoji svega 362 tisuće fiksnih telefonskih priključaka, što je negdje oko 35% kućanstava. Ovaj anegdotalni podatak služi ilustraciji zaostalosti. Usporedbe radi, u SAD-u 93% kućanstava tada ima telefonski priključak, a 1952., kada je njihov udjel u Hrvatskoj bio marginalan, telefon je u SAD-u imalo 61% kućanstava.
Razumijevanje ogromnog razvojnog i civilizacijskog jaza važno je kako bi se shvatilo što je socijalizam zapravo napravio i što je Hrvatska bila pred samo sedam desetljeća. Jedna zaostala i ruralna zemlja je nasilno i u relativno kratkom roku urbanizirana i industrijalizirana. S obzirom na središnju ulogu države u mobilizaciji radnika i kapitala, bio je to posve drukčiji razvojni model od onoga koji je vrijedio na Zapadu.
To je imalo i neke pozitivne, ali vremenski limitirane efekte. Broj zaposlenih u modernim gospodarskim sektorima od 1952. do 1980. rastao je po nevjerojatnih 4% godišnje u prosjeku. Mobilizacija rada bila je bez presedana. Realni BDP je u prosjeku rastao 5,9% godišnje 1952.-1980. prema podacima u Stipetićevoj knjizi, odnosno 6,5% prema bazi Maddisson projekta 2018., što izgleda manje spektakularno ako se gleda produktivnost po zaposlenom. Ona je rasla po stopi od 1,8% (odnosno 2,3% prema zadnjoj inačici baze) i u velikoj je mjeri rezultat preseljenja sa sela u gradove, kroz što su nastajale mnogo kompleksnije ekonomske interakcije među ljudima.
Vuk mijenja ćud, ali dlaku ne. Osamdesete donose krizu na koju je socijalistički sustav odgovorio jedino kako je mogao – ekonomski perverzno. Rast broja stanovnika i sve veća ponuda rada dovode do toga da se broj zaposlenih u Hrvatskoj od 1980. do 1990. povećao na 1,571 milijuna ili na 35% ukupne populacije, a realni BDP je u istom periodu pao za gotovo 2%. Jedini način da se zaposlenost poveća u dekadi dugog pada BDP-a je da netko to naredi i prisili poduzeća mimo interesa njihova opstanka. Zbog toga je produktivnost rada u kriznim godinama pala za gotovo 12%, ili za po 1,2% u prosjeku godišnje u zadnjem socijalističkom desetljeću. Sustav se naprosto urušio i prenio svoje probleme u vidu bankrotiranih banaka, prikrivene nezaposlenosti (iako je ona registrirana već bila dosegla 160 tisuća), izgubljenih tržišta i rata, na vlasti nove države.
Takav teret nitko s ljudskim moćima nije mogao riješiti u kratkom roku. Kako se gospodarski pad nastavio još tri godine (do kraja 1993.), ljudi su vrlo brzo i iz različitih pobuda zaključili da je nova država kriva za sve, zaboravivši na desetljeće krize zbog koje je socijalizam pao i na efekt prijenosa – naslijeđa koje je za sobom ostavio.
Iako do 1993. praktički nije bilo ozbiljnije privatizacije, tada, kao i danas, proširila se priča o velebnim i uspješnim socijalističkim poduzećima koja su zapošljavala i slala radnike na more, koja su zatim uništena pretvorbenom pljačkom ili rasprodajom obiteljskog srebra strancima. Iako je Hrvatska do 1993. živjela u monetarnom kaosu i hiperinflaciji, i tad, a i danas se počela širiti priča da je restriktivna monetarna politika oduzela narodu pravo na novac i kredit koji se ne mora vratiti u realnom iskazu.
U stvarnosti, broj zaposlenih je do 1993. pao na 1,238 milijuna ili 21% u odnosu na 1990., broj nezaposlenih se povećao na 250.000 (razliku su činili oni koji su uglavnom otišli na ratišta), a realni BDP je pao za 32,4% (36% prema novoj inačici baze Maddisson projekta). To znači da je produktivnost rada 1993. u odnosu na 1990. pala za još 15-ak posto.
Ako se kao datum kraja socijalističkog razdoblja uzme 1990., onda se prosječni godišnji rast realnog BDP-a po zaposlenom nakon 1952. svodi na 0,7% ili oko 1% sa zadnjom korekcijom (velika preciznost u decimalama nije potrebna za potrebe ovog teksta). Ako se uvaži činjenica da je socijalističko gospodarstvo s posljedicama socijalizma i socijalističkim institucijama živjelo najmanje do 1993., onda se prosječni godišnji rast realnog BDP-a po zaposlenom u 41 godinu od 1952. do 1993. svodi na mizernih 0,3% ili malo iznad 0,5% prema zadnjoj inačici baze u prosjeku godišnje.
U međuvremenu, u razdoblju velikog otvaranja od 1993. do 2018. (dakle, uzima se u obzir i neuspješno hrvatsko razdoblje nakon 2009.), rast realnog BDP-a iznosio je 81% ili 2,4% u prosjeku godišnje. Kako je broj zaposlenih prema metodologiji koja najbliže prati onu korištenu u socijalizmu povećan s 1,238 na 1,400 ili za 13%, produktivnost rada je ukupno povećana za 60% ili 1,9% u prosjeku godišnje.[2]To je i očekivano, s obzirom na kvalitetu djelovanja tržišnog gospodarstva.
Posebno treba naglasiti kvalitativni aspekt koji se ne vidi u brojkama. Hrvatska je 1990., ali i na početku 1993., bila gospodarski izgubljena, dezintegrirana, fizički napadnuta, opterećena s nekoliko stotina tisuća izbjeglica i ratnih stradalnika, kako vlastitih tako i onih iz BiH, de facto bez financijskog sustava i funkcionalnih gospodarskih institucija, bez strane pomoći osim humanitarne, bez dijela teritorija i bez pristupa stranim financijskim institucijama.
Četvrt stoljeća kasnije, sve je još uvijek daleko od željenog, ali na kraju razdoblja otvaranja Hrvatska je integrirana u europsko i svjetsko gospodarstvo i u dobroj mjeri modernizirana, sa strukturom koja još ne počiva na inovacijama i modernoj dinamici, ali je daleko modernija i bliža razvijenim zemljama od bilo čega što je u svojoj povijesti ikada imala. Ona pati od sličnih boljki od kojih je, samo s drugim simptomima, patila i u socijalizmu; i tada, kao i danas, “višak ponude radnika” pronalazio je poslove u inozemstvu. Samo što su ljudi onda odlazili na temelju međudržavnog sporazuma i organizirano, a danas je sve liberalizirano.
Podaci o standardu kućanstava pokazuju da se rast životnog standarda vidljivo nastavio u odnosu na kraj socijalističkog razdoblja. To je bilo moguće samo uz prikazani rast produktivnosti i uz s time povezan rast realnih plaća.
Relativno loše, ali u čemu je onda poanta?
Nesporno je, kada se stvari gledaju u jako dugom vremenskom roku, Hrvatska je od početka pedesetih do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila relativno uspješnija od današnjih zemalja Nove Europe (npr. od Poljske). Model postupnog socijalističkog otvaranja, koji je za razliku od sovjetskog modela korišten u Jugoslaviji, pokazao se ekonomski puno uspješnijim od rigidnijih komandnih modela koji su korišteni iza Željezne zavjese.
Kolaps socijalizma bio je dug i bolan, na kraju i pojačan ratom i raspadom SFRJ, tako da je potpuno besmisleno uspoređivati prve godine tranzicije u Hrvatskoj s onima u Estoniji, Litvi, Latviji, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Sloveniji. Unatoč tome, Hrvatska je, zahvaljujući otvaranju i ekonomskom liberalizmu, vrlo brzo uhvatila korak i praktički nije vidljivo zaostajala sve do momenta kad su spomenute zemlje ušle u EU 2004. Nakon toga započinje relativno, a od 2009. i apsolutno loše hrvatsko razdoblje. Model rasta zasnovan na inozaduživanju za loše državne investicije, zatim i pogrešne reakcije na krizu 2009.-2014., i u konačnici cementiranje javnosektorske strukture koja su uspješno oduprla modernizacijskim promjenama, stvorili su razvojni jaz u odnosu na Novu Europu koji bitno pojačava ranije spomenute frustracije.
Unatoč tome, nije otvaranje bilo uzrok tih problema, nego zatvaranje ili presporo otvaranje. Otvaranje je omogućilo Hrvatskoj da nakon 1993. postigne i nešto trajno. Kasno i nedovoljno otvaranje, uz povremena poskliznuća s razvojnim paradigmama koje su tipične za zatvorene modele (npr. financiranje državne infrastrukture iz skupog inozemnog duga, rješavanje fiskalnog deficita povećanjem poreza), uzrok su relativnog neuspjeha. Međutim, to se slabo razumije. Zbog toga i ne samo zbog toga, danas smo dočekali vrijeme u kojem se odustajanje od otvorenosti i novi oblici zatvaranja i izolacije nude kao rješenja. Ništa od toga nije autohtono nastalo i sve se pojavljuje kao dio trendova u širem međunarodnom okviru. I daleko je od bilo kakvoga raspleta.
[1]Brojke su iz: Stipetić, Vladimir (2012): Dva stoljeća razvoja hrvatskog gospodarstva (1820.-2005.). Zagreb: HAZU.
[2]Za BDP sam kontrolirao dva izvora: Maddisson Project Database iz koje sam koristio seriju “rgdpc” u stalnim dolarima 2011. i korigirao ju za broj stanovnika te nadodao realne stope rasta za 2017. i procijenjenih 2,7% za 2018, te jednu bazu koju mi je pred pet godina dostavila kolegica Mervar s EIZG u kojoj je realni BDP u cijenama 2000. do 2012., čemu sam dodao realne stope rasta od 2013. do 2018. Za broj zaposlenih sam uzeo brojku DZS-a koja se označava kao “administrativni izvori”, no kako u trenutku pisanja teksta podatak za kraj godine još nije poznat, procijenio sam ga na temelju podatka za studeni.
