S klimatskim će promjenama doći ekonomski i socijalni potresi, nakon kojih će se jedan posto najbogatijih odvojiti od ostatka čovječanstva i tretirati ga kao nižu vrstu, upozorava Deni Porej, biolog iz Beograda, direktor regionalnog ureda World Wide Fund of Nature (WWF), jedne od najvećih i najutjecajnijih svjetskih organizacija za zaštitu prirode. Izgori li još samo pet posto amazonske prašume, kaže, ona će se pretvoriti u savanu i počet će klimatski domino efekt.
Ne gori samo amazonska prašuma, nego 'pluća svijeta', ali se događa još i nešto puno gore - oslobađanje velikih količina CO2? Upozoravate na pogubnu situaciju ako izgori 25 posto prašume?
Amazonija je sistem koji svojom veličinom stvara vlastitu klimu - na primjer, generira polovinu svoje kiše. Znanstvenici predviđaju da bi gubitkom 25 posto površine Amazonija prestala imati tu sposobnost. Prašuma bi postala suša i prešla bi u savanu. U biomasi Amazonije je golema količina CO2 - oslobodi li se, imamo veliki problem, ubrzanje klimatskih promjena. Amazonija proizvodi 20 posto kisika proizvedenog na kopnu. More je najveći proizvođač kisika. Ali Amazonija i troši koliko proizvede, tako da realno ne predstavlja 'pluća planeta'. Ali pored utjecaja na koncentraciju CO2, Amazonija hladi kontinent i regulira rijeke u cijeloj Južnoj Americi. Nestalo je već 20 posto prašume, a za goleme posljedice treba nestati još samo pet posto. Požari su finalna faza tamošnje deforestacije. Prvo se posiječe drveće, ostavi da se osuši i na kraju zapali kako bi pepeo pognojio tlo kad dođe kiša. Ne sačuvamo li Amazoniju, izgubit ćemo bitku s klimatskom krizom. Oslobodit će se milijuni tona stakleničkih plinova.
Ista opasnost prijeti i od otapanja sibirskog permafrosta?
Permafrost u Sibiru je problem - to je u biti jedna velika zaleđena močvara ispod koje leže tisuće tona treseta. Počne li se to otopljavati, sušiti i gorjeti - imamo mogućnost brzog i katastrofalnog oslobađanja goleme količine CO2 u atmosferu, slično kao u Amazoniji. Podsjetit ću da se planet zagrijava neravnomjerno - više na polovima nego na ekvatoru, tako da je Sibir osjetljiv i na male promjene u prosječnoj temperaturi.
Hrvatskim građanima, Europljanima općenito, požari u Amazoniji možda znače manje od požara na Notre Dameu. Što amazonski požari mogu značiti za sve nas? Što smo potrpali pod tepih?
Da stavimo u lokalni kontekst - samo ove godine je u Brazilu izgorjela površina svih, baš svih primorskih županija u Hrvatskoj ili cijele Slovenije, odnosno red veličine Vojvodine. Svaka stopa. To nije mala stvar. Naš planet može svake godine regenerirati određenu količinu obnovljivih resursa. Od 1971. godine čovječanstvo živi u 'ekološkom dugu' jer troši više nego što nam planet može ponuditi. I taj trend postaje sve gori - građani Hrvatske su ove godine, već do 1. lipnja, potrošili svoj dio resursa za čitavu 2019. godinu! Pritom nismo uračunali u ovo sve što potroši još 20 milijuna hrvatskih turista. Kad bismo unijeli i tu stavku, brojke bi bile kudikamo nepovoljnije. Dakle, građani Hrvatske sedam mjeseci u godini, bez turista, žive 'na dug', a taj dug plaća Amazonija. Ona gori kako bi bila omogućena produkcija resursa za nas. Mi, a mislim na sve nas u regiji, imamo globalnu odgovornost te se nadam da ćemo se uskoro tako početi i ponašati.
Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro odbio je pomoć G7 u gašenju požara. Smije li jedan čovjek, pa makar i državnik, odlučivati u ime cijeloga svijeta, jer to više nije problem Brazila, nego je svjetski problem?
Ne bih puno o svjetskoj politici. Reći ću samo da je Francuska ušla u ekološki dug već 14. svibnja. Dakle, da je Francuska obećala smanjenje svog ekološkog otiska za 20 posto, a ne 20 milijuna eura Brazilu, možda bih to shvatio malo ozbiljnije. Da ne bude zabune, pojasnit ću - da na planetu postoje samo Brazil i Francuska, ili samo Brazil i Hrvatska - Amazonija bi opet gorjela. I nikakvi je avioni ne bi spasili, kao što neće ni sad. Vatra gori da zadovolji naše potrebe, a ne zato što Brazil nema dovoljno aviona. Ne odlučuje Bolsonaro o sudbini svijeta - odlučujemo svi mi, zbog čijih se potreba Amazonija siječe. Nema isprike, nema alibija za posljedice našeg - mojeg, vašeg ponašanja i potrebe za resursima. Nema olakšavajućeg prebacivanja krivice na 'one tamo zle ljude'.
Zahtijevaju li ekološki problemi potpuno novo ponašanje svih nas? Promjene u ponašanju država i građana su nužne, no države i ljudi se mijenjaju presporo. Odnosno, dok su neki jako zabrinuti i napredni, drugi i dalje stvari trpaju pod tepih, poput SAD-a. Europa se trudi, upire, viče, ali što joj to, pored SAD-a i Kine te Indije, vrijedi?
Europa se upire i viče? Od silnog upiranja i vikanja europski ekološki otisak neprekidno raste.
Krčenje Amazonije znači golemu proizvodnju hrane, govedine prije svega. Što svatko od nas može učiniti za spas te prašume, ali i drugih takvih ekosustava?
Na svijetu imamo 1,5 milijardi krava, u Europi više kokošaka nego divljih ptica. Od sve količine životinjskog mesa na planetu, mislim na životinje veće od jednog kilograma, 70 posto su naše domaće životinje! Samo pet posto su sve divlje životinje zajedno, a ostatak smo mi, ljudi. Krave su 'odgovorne' za 18 posto stakleničkih plinova. Dakle, proizvodnja govedine odgovornija je od svih automobila, aviona i ostalih oblika transporta zajedno. Izbacite kravlje meso i smanjili ste svoj ekološki otisak za trećinu. Pazite što kupujete, trošite manje, uzmite u obzir planet kad glasate, aktivirajte se. Mislim da je 'ekološka svijest' u 21. stoljeću odraz opće kulture, pojedinca i društva.
Nekad smo aute vozili po par-nepar sistemu, jer je vladala nestašica goriva. Je li došlo vrijeme za, ponovno, tako radikalne mjere, ali ovaj put zbog klimatskih promjena? Očito da netko mora lupiti šakom o stol, u protivnom nam se ne piše dobro?
Ne znam tko bi to lupio šakom o stol danas. Kod nas u regiji sigurno ne. Danas se, izgleda, te šake drže uglavnom ispod stola, dlana okrenutog na gore. Prošla su vremena kad se povremeno zabranjivalo držati koze jer su devastirale krš i otoke.
Hoće li svijet uskoro imati tzv. klimatsku migraciju i što ona znači? Hoće li, osim toga, šačica bogatih jedina opstati?
Klimatske promjene su direktno povezane s krizom u Siriji i migracijama nakon toga. Pojačavanje tog trenda vidim kao realnu mogućnost. Mislim da nije moguće naći dugoročno rješenje bez inzistiranja na socijalnoj i ekonomskoj ravnopravnosti. Kako možemo neki multimilijunaš, ja i neki siromah imati istu agendu? Čak i da smo iste nacionalnosti i u istoj državi, a kamoli u različitim dijelovima svijeta. A mi uporno idemo u suprotnom smjeru - prošle godine, najsiromašnija polovica svijeta je postala još 11% siromašnija, a bogatstvo milijardera je poraslo za 12% (2,5 milijardi dolara svakoga dana). Odgovor na pitanje hoće li 'čovječanstvo' naći način da preživi - hm, zavisi koga računate u to 'čovječanstvo' i koga pitate. Kako ide onaj vic - 'neki od nas ćemo preživjeti, a neki od nas nećete'. Nema zajedničke 'agende', nema zajedničkog rješenja s tolikom količinom socijalne i ekonomske neravnopravnosti. U opasnosti smo da s klimatskim promjenama dođu potresi u našim ekonomskim i socijalnim sistemima - nakon čega će se jedan posto najbogatijih - uz pomoć info i biotehnologije - jednostavno odvojiti od ostatka čovječanstva te smisliti neku novu etiku koja će mu omogućiti da se prema ostatku čovječanstva odnosi kao prema drugoj, nižoj vrsti. Nitko u Hrvatskoj nije u tih jedan posto. Zato kad govorim o urgentnoj potrebi da se građani uključe u procese odlučivanja, da se aktiviraju - ne govorim o sitnim izborima i preferencama - ovdje se radi o tome hoće li vaši, moji potomci za sto godina biti tretirani kao ljudi.
