Life
3720 prikaza

"Svi su mislili da sam glup i lijen, a imao sam problem"

Djeca u školi
Thinkstock
Ispovijedi ljudi koji su patili od disleksije ili lošeg sluha, ali za njih u školi nije bilo razumijevanja

Zbog toga što im na vrijeme nije dijagnosticiran poremećaj čitanja ili loš sluh, tisuće djece širom svijeta zamrze školu zbog omalovažavanja, a i kasnije mogu patiti jer im se nije na vrijeme pružila pomoć. Ovdje su neka od svjedočanstava odraslih ljudi o tome kako su kasnije, unatoč problemima ipak uspjeli u životu, ali neki od njih i danas osjećaju gorčinu i sram, piše BBC.

Jonathan, Oxford, Velika Britanija:

"Pohađao sam školu tijekom 80-ih, a smjestili su me u razred za djecu s posebnim potrebama, što je moje školovanje pretvorilo u pakao. Bio sam dobro dijete, koje je samo htjelo preživjeti dan i doći kući, ali jednostavno se nisam prilagodio. Na završnom ispitu pao sam iz engleskog, matematike, povijesti, geografije i znanosti, ali sam na državnoj maturi dobro prošao na obradi drva. Sa 17 sam odlučio otići u Kraljevsku mornaricu, srećom, tamo se nije tražilo akademsko obrazovanje, tako da nisam imao problema zbog lošeg čitanja i pisanja. Ali ipak sam iz testa čitanja, pisanja i matematike imao loše rezultate, što je značilo da nikad ne bih mogao napredovati u službi.   

Nakon sedam godina, kad sam navršio 24, napustio sam vojsku i suočio se s teškom situacijom. Nisam imao nikakve kvalifikacije, ali su mi marinci ponudili priliku za intenzivno učenje engleskog i matematike. Do ove faze sam dovoljno sazrio da se prijavim na tečaj za kvalifikaciju bolničara, s dva razreda srednje škole.  

Dalibor Talajić NAJJAČI TATA Life "Rekli su mi da autističnog sina strpam u ustanovu"

Taj tečaj bio je početak mog obrazovanja. Morao sam udvostručiti napore da položim sve ispite, a često sam provodio sate i sate da bih vježbao pisati i prepisivati gradivo iz knjiga. 

Nakon nekog vremena ponudilo mi se da upišem i završim srednju školu, pa bih nakon toga mogao steći sveučilišnu diplomu. Iako se danas smatram pismenom osobom, još uvijek se borim, pa je i moj sin primijetio da nisam baš najbolji u čitanju priča prije spavanja i da to bolje radi moja supruga. Nikad prje nisam stvarno podijelio moju situaciju s ni mojim sinom ni sa ženom i ovo je prvi put da o tome pišem zbog srama." 

David, Birmingham, UK:

"Imo sam velikih poteškoća s učenjem što se 60-ih godina pripisivalo mojoj lijenosti, a govorili su mi i da sam preglup za školu. Stalno su me tukli i ponižavali. Morao bih stati pred cijeli razred i pokazati moju bilježnicu iz vježbi, dok bi se cijeli razred grohotom smijao. To se redovito ponavljalo. Iz škole sam izašao a da još uvijek nisam znao napisati pravilno ni svoje ime, ali sam uspio dobiti posao dekoratera i soboslikara, a taj posao sam mrzio. Brak, djeca i mala plaća, te nezanimljivi posao stalno su me gurali u siromaštvu, i činilo mi se da je to zatvoreni krug. Razvod i socijalna izolacija imali su poguban utjecaj na moje mentalno stanje. A onda sam pročitao knjigu Susan Hampshire koja se zove 'Suzanina priča - moja borba s disleksijom'. Pomogla mi je utvrditi da zapravo imam bolest i dala mi je motivaciju da se vratim na daljnje obrazovanje. Pet godina školovanja omogućilo mi je da dobijem Viši nacionalni certifikat (HNC) i put do boljeg posla. Uslijedila je promocija nakon promocije. U dobi od 49 godina vodio sam tvrtku s 30 milijuna funti i 530 zaposlenika. No, odlučio sam se rano umiroviti u dobi od 50 godina i usredotočiti svoj život na vlastiti napredak i pomaganje zajednici. I danas razumijem sve što pročitam, ali me to iscrpljuje jer se moram silno koncentrirati. Vrlo sporo čitam. Moj pravopis i gramatika nisu vrhunski, ali to je moja karakteristika koju sam prigrlio."
 

Kimberley, Florida, SAD:

"U školi su mojoj djeci govorili da su lijena, da se ne trude odovoljno i da neće postići nikakv uspjeh. Svaki dan prije škole su gorko plakala, a u školi bi se skrivala u WC samo da bi izbjegli čitanje pred razredom da im se vršnjaci ne bi smijali. Moj drugi sin imao je sve znakove disleksije ali mu to nisu dijagnosticirali sve do četvrtog razreda. Učitelji su mi govorili da je s njim sve u redu, da ne napreduje baš najbolje ali da će se tradicionalnim metodama to ispraviti, no ubrzo je počeo zaostajati. Upravo zbog dijagnoze disleksije shvatila sam da je i moj muž također disleksičan - da je to naslijedio i sin. I moj suprug ima sve simptome disleksije, njegov pravopis je strašn loš, kao i gramatika, brka riječi i njihovo značenje, čita sporo i bori se da svoje misli pretoči na papir.

Muškarac na krevetu Nevjerojatni simptomi Znanost Bizarna bolest šokira znanost: Pogađa samo muškarce

Ali muž se uspio nekako izvući u školi raznim smicalicama. Još uvijek se bori sa svakodnevnim aktivnostima koje su većini ljudi rutina. Mojem drugom djetetu dijagnosticirana je disleksija u prvom razredu. Bavili smo se izgovorom, brojevima i pravopisom. Prije je volio školu, ali ju je počeo mrziti i moliti da ga ne vodim na nastavu. Moje treće dijete s disleksijom ima mnogo manjih problema. Upravo završava treći razred i jako sam ponosna na ono što su naša djeca s disleksijom postigla. Natprosječno su inteligentni i briljantno marljivi, a ne lijeni i glupi. Ali neprekidno se pitam jesam li učinila za njih sve što sam mogla i bi li šolovanje kod kuće bila bolja opcija za njih?"

Rob, Worcestershire, UK : 

"Još se sjećam učitelja kako mi govori da od mene nikad neće biti ništa. Stavili su me u razred s djecom s posebnim potrebama, ali ad je financiranje takvih škola smanjeno, nisam više mogao nastaviti školovanje. Kad sam s ocem otišao po svjedodžbu, sjećam se da je razočarano rekao:"Ne vrijedi truda!" Mislio je ne samo na svjedodžbu, nego i na cjelokupnu budućnost mog školovanja. To nikad neću zaboraviti. Mijenjao sam poslove i na kraju postao poštar iako nisam mogao pročitati adrese. Ali poznavao sam ljude i zapamtio gdje tko stanuje. Radio sam to tri i pol godine. A onda sam, jednog dana kad je pao veliki snijeg, pomislio - "ne mogu biti cijeli život poštar!" Imao sam tad 22 ili 23 godine, a moja djevojka mi je rekla da misli da imam neki oblik disleksije, pa sam otišao na test i saznao da imam sposobnost čitanja 13-godišnjaka, a pišem kao 11-godišnjak. 

Björn Kristian Ulvaeus TRAGEDIJA Life Tragedija: Pjevač ABBA-e uopće se ne sjeća ABBA-e

Bio sam uzrujan i razočaran što nikad prije to nitko nije primijetio. Vratio sam se u školu, nakon koje sam upisao fakultet kao već odrasla osoba. Nakon dvije godine, uz pomoć kolega, završio sam višu školu i diplomirao. Moji prijatelji su nastavili školovanje, ali ja sam znao svoje granice. Od tada sam počeo napredovati na poslu i svoj problem sam priznao samo svom šefu, a zatim i ostalim kolegama - no neki mi vjeruju, a drugi ne. Sad mnogo čitam sa svojom kćerkom da nadoknadim ono što sam propustio kad sam bio dijete. Imam 40 godina i ponosan sam na ono što sam postigao ali još uvijek osjećam gorčinu što u djetinjstvu nisam dobio pravovremenu pomoć."
 

James, London, Velika Britanija:

Tijekom vrtića i osnovne škole borio sam se s osnovama čitanja i pisanja zbog toga što mi nisu na vrijeme dijagnosticirali problem sa sluhom, što je utjecalo na moju koncentraciju. U srednjoj školi moja majka je angažirala asistenta koji mi je pomogao, ali sam ipak morao razviti svoje taktike prikrivanja lošeg čitanja i pisanja. Imao sam tako nisko samopouzdanje da mi je lakše bilo sakriti nepismenost, umjesto da sam zatražio pomoć, a sve zbog straha da me druga djeca ne proglase glupim. Nakon škole osjećao sam se nesposobnim, pa sam počeo raditi poslove koji su mi opet omogućili skrivanje, a sve to je dovelo do dubokog osjećaja neugode i nezadovoljstva sa životom. 
Radio sam kao prodavač i kao poštar, i iako su ti poslovi zahtijevali neku razinu čitanja i pisanja snalazio sam se da moja mana ostane prikrivena. Sada imam 39 godina i moja se pismenost znatno poboljšana. Puno sam čitao, išao u večernju školu, i položio državne ispite. Ali još uvijek nemam samopouzdanja i izbjegavam situacije u kojima moram čitati pred ljudima. I dalje imam psihičku blokadu i ne usudim se to raditi.
 

Anonimni, SAD :

"Pohađao sam najviša sveučilišta na tri različita kontinenta, vrlo dobro razumijem kompleksnu medicinsku literaturu i polažem ispite bez problema, kao i ispite za licenciju u dvije zemlje. Ali ne mogu čitati na glas. Imao sam kaotično djetinjstvo, a učionice su bile krcate đacima tako da se učitelji nisu mogli svakom dovoljno posvetiti i naučiti čitanje. Nadoknadio sam to kasnije u životu, prolazio s visokim ocjenama, ali još uvijek imam osjećaj da su mi temelji slabi.
Mislim da sam pametna osoba - pomagao sam svojim kolegama u medicinskoj školi sa svojim školskim radovima i predavanjima na dva svjetska jezika, napisao sam vodeće članke u znanstvenim časopisima i položio sve ispite na medicini bez varanja. Čitao sam opsežno i strastveno, tako da sam prilično informiran. Samo se bojim čitati glasno u javnim nastupima jer znam da ne mogu čitati kao i drugi. Ako moram čitati naglas radije cijeli tekst naučim napamet - uostalom za studij medicine važno je dobro pamćenje. Čak ni moja djevojka, s doktoratom iz medicine, ne zna za moj problem. Možda ću ju jednog dana pitati za pomoć."
 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.