Dubravko Grgić nosi sva obilježja hrvatskih bogataša. S jednom bitnom razlikom, on nije financijski propao kao većina njih niti je zbog malverzacija završio u zatvoru.
Te ga dvije činjenice stavljaju u raritetnu kategoriju milijardera bez sudske osude za kriminal. Štoviše, prvi čovjek Koncerna Agram, korporacije koja se sastoji uglavnom od osiguravajućih tvrtki i tvrtki različitih profila - banke, poliklinika i brojnih drugih tvrtki, i koji zapošljava oko 4000 ljudi, bogatiji je nego ikad prije, a njegovo znanje i stručnost pravnika traže i političari.
Početkom 2012. godine k njemu u ured došli su Josip Leko i Slavko Linić. Tražili su ga da im pomogne napisati novi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Stvar je poslije po hrvatskom običaju propala.
"Stručna radna skupina napravila je prijedlog zakona sukladno zakonima EU. Pomogao sam, napisao, predstavio i zaradio žestoke kritike. No zakon nije prošao, diglo se na noge cijelo pravosuđe. Novim zakonom ušao sam u interesnu sferu sucima, odvjetnicima, vještacima i doktorima, a na kraju je prijedlog odbijen na užem kabinetu Vlade", ispričao nam je Dubravko Grgić prošlog travnja kod njega u uredu u zgradi Euroherca u Vukovarskoj ulici.
Ured ima stotinjak kvadrata i dizajniran je skupim engleskim namještajem. Grgić nema tajnicu jer, kako kaže, ne treba mu. Ugodan je i spontan sugovornik.
Biografija mu vrvi optužbama, zbog čega su nadležne institucije pokretale i službene istrage koje nisu dale za pravo tužiteljima, nego su završile odbacivanjem optužbi još u fazi predistražnih radnji. Grgića ništa od toga nije previše dotaklo. Kod privatnih parnica s dioničarima nakon godina povlačenja po sudu tužitelji su, zanimljivo, sami odustali od tužbi kad su shvatili da će tužbu izgubiti i da moraju platiti visoke sudske troškove.
Grgić je zbog svojeg ekspresnog širenja posla mnogima od devedesetih na ovamo bio trn u oku. Uspinjao se na društvenoj ljestvici zahvaljujući rastu prihoda koje su ostvarile tvrtke koncerna na temelju mudre poslovne strategije, stručnosti, širokog spektra odvjetničkog znanja i vlastite radne sposobnosti.
Uspjeh Dubravka Grgića obilježen je likvidnim poslovanjem, nagradama za poduzetništvo, velikim bogaćenjem, pokušajem atentata, višemilijunskom privatnom imovinom i tragičnim smrtima u najužoj obitelji. Grgić potječe iz ugledne i imućne odvjetničke obitelji.
Otac Mirko bio je poznat širom Jugoslavije zbog djelatnosti koju je specijalizirao - odštete za automobilske nesreće. Politički lijevo orijentiran, Mirko Grgić pripadao je takozvanoj lijevoj jugoslavenskoj eliti.
"Zbog toga su i mene etiketirali kao ljevičara. Otac je bio član Partije, kao i svi koji su u to vrijeme bili na nekoj od funkcija, i radio je za Udbu. Bio je predsjednik Suda i imao veliki odvjetnički ured u Ljubuškom. Od oca sam dobio izvrsne temelje za sve što ću raditi dalje u životu. Bio je veliki stručnjak u svojem poslu, vrhunski odvjetnik, mudar, strpljiv, veliki radnik, vizionar, kao i ja. Predsjedniku Josipoviću su tri naše tvrtke za prvi krug izbora donirale sveukupno 150.000 kuna. Time sam još više očito potvrdio napise da sam ljevičar. Novce smo dali i HDZ-u. Ne znam kako bi se to onda tumačilo, da sam desničar valjda. Prava je istina da nisam ništa od toga", rekao je Grgić i opisao kako su Ivo Sanader i Vladimir Šeks 2003. došli k njemu u ured i tražili milijun maraka za stranku.
Nekoliko puta tijekom sastanka Sanader se okrenuo Grgiću da Šeks ne čuje i tražio za sebe desetke tisuća maraka. Grgić je ovaj slučaj kao svjedok tužiteljstva u jednom od procesa protiv Sanadera ispričao i istražiteljima Uskoka.
Po struci je pravnik, diplomirao je u Zagrebu, a nakon studija vratio se u rodni Ljubuški i zaposlio kod oca u uredu.
Mirka Grgića cijenili su u Jugoslaviji kao velikog stručnjaka. Ulje na platnu, očev portret, Grgić danas drži iznad svojeg radnog stola. Za uspješno završeni fakultet Dubravko je od oca dobio na poklon novi Mini Morris.
U jednom od rijetkih intervjua koje je dao prije nekoliko godina Grgić je izjavio kako je fakultet završio u roku od dvije godine i deset mjeseci.
Nakon što je neko vrijeme radio u očevu uredu, Grgić se odlučuje osnovati osiguravajuće društvo Euroherc - spoj dviju riječi - Europa i Hercegovina.
Bile su to godine kad je vlast pomno pratila razvoj privatnog poduzetništva. Dakako, sve u cilju državnog interesa. Uspješne tvrtke najvažniji su stranački donatori.
"Poslovni ljudi politiku doniraju kako bi od nje imali koristi. Ja je doniram kako bi me pustili na miru da radim svoj posao’, priznao nam je prošle godine Grgić dodajući kako su tvrtke u njegovom vlasništvu puno puta legalno davale novac lokalnim i državnim političarima.
Euroherc je osnovan 1992. sa sjedištem u Makarskoj. Euroherc je tad osnovalo 13 poslovnjaka, među kojima je bio i Milan Lučić, jedan od dioničara, široj javnosti poznatiji kao akter videa sa Severinom.
Lučić je bio kolovođa silnih optužbi na Grgićev račun, čak je tiskao i brošuru u kojoj ga optužuje za utaju poreza, nedopuštene bonuse na automobilske police, police bez pokrića koje se nisu unosile u informacijski sustav te muljanje s pričuvama za isplatu velikih šteta.
O Grgiću je ovo stvorilo lošu medijsku sliku. Zanimljivo, on nikada ništa nigdje nije demantirao niti se na to osvrtao. ‘Znao sam da nisam kriv i da je samo pitanje vremena kad će to sve sjesti na svoje mjesto’. Tako je i bilo. Protiv Grgića su sve optužbe odbačene.
Grgića prikazuju kao čovjeka koji živi po principu ‘dat ću ti sve, ali me ne smiješ prevariti. U pristojnijoj varijanti to mi opisuje i sam.
"Moja vrata su svim djelatnicima otvorena. Nikad se ne derem i ne postavljam se superiorno nad ljudima. U ovim trenucima krize minimalno smo otpuštali, u našim tvrtkama ne kasne plaće. Da se to dogodi, vjerujte mi, ja sutradan ne bih došao na posao. Značilo bi da nisam sposoban voditi tvrtku."
Poznat je po tome da se najviše druži sa svojim menadžerima. Njegova supruga i desna ruka Mladenka rekla je u jednom intervjuu kako je Agram za sve njih obiteljska tvrtka i drugi dom.
Takvim ga smatraju i direktori jer i njihove obitelji rade unutar koncerna. Grgićevi sa svojim menadžerima zajednički ljetuju, skijaju, slave rođendane, vjerske sakramente, kumuju djeci i na vjenčanjima te odlaze na putovanja.
Direktori koji upravljaju njihovim tvrtkama najbolji su im prijatelji, a Grgić je prema njima vrlo galantan. Mnogi će potvrditi da se malo gdje sprema tako dobra hrana kao na večerama koje Grgić organizira uglavnom u centrali Euroherca.
Grgić voli skupo, elitno i na nivou. Nije škrt, voli raskoš, a puši cigarillose. Oni koji su mu prijatelji tvrde da je duhovit, zabavan, informiran, šarmantan i pronicljiv. Kao primjer navode činjenicu da gazdu u tvrtki svi vole i da svi, pa i na najnižim pozicijama, imaju izvanredne radne uvjete.
Grgić voli biti u centru pažnje i to radi vrlo sofisticirano.
"Gradio se, nije htio doživjeti sudbinu da ga novac preraste. Nije htio ni da ga snađe muka kao Pavića ili Biondića pa da sve izgubi", kaže nam jedan njegov poznanik.
Grgić je oštrouman na oca. Vizionar je i radoholičar. Svaki dan radi 12 sati. U tvrtku dolazi prvi i odlazi posljednji. U ljeto godišnji odmor koristi dva tjedna, kao i u zimi.
Ostatak vremena radi. Koncentriran je, pedantan i operativan. Njegovi menadžeri su među najbolje plaćenima u državi - imaju vozače, skupe službene aute, zlatne kreditne kartice, velike plaće, velike provizije...
Menadžere to stoji mukotrpnog rada, jer tko ne može pratiti Grgićev tempo, za njega nema mjesta u menadžerskim strukturama Agrama. S vremenom su se i direktori počeli međusobno družiti jer im je posao u Agramu postao “modus vivendi”.
Agram trenutačno okuplja 30-ak društava, a osiguranja su im glavni biznis. Najjači su u autoosiguranju gdje pokrivaju otprilike 40 posto tržišta. Tvrtke godišnje ostvare prihod od oko četiri milijarde kuna, a paralelno s poslovanjem raslo je i njihovo privatno bogatstvo.
Mladenka Grgić je 2008. od dividende u Eurohercu, Jadranskom osiguranju i Agram životnom osiguranju zaradila osam milijuna, a njezin suprug čak 11 milijuna kuna.
Njihova imovina u nekretninama u Zagrebu, Hercegovini i Brelima procjenjuje se u milijunima eura. Grgić je na svojem putu imao i malo sreće. Tri važne tvrtke domogao se rješavajući tuđe probleme. Od Miroslava Kutle kupio je Mediteran osiguranje dok je ovaj bio u zatvoru.
Od Hrvoje Petrača, koji je služio zatvorsku kaznu zbog otmice sina Vladimira Zagorca, kupio je Atlas osiguranje, a od Antuna Novalića, koji je također bio u zatvoru, kupio je Veritas osiguranje.
No te akvizicije samo su mali dio u rastu i razvoju poslovnog carstva koje je Grgić sam pokrenuo od nule.
Ono što Grgiću omogućuje da ostane “anoniman”, tj. da se ne treba ulagivati političarima i bankarima jest, kako sam objašnjava, njegova neovisnost - na tvrtkama i nekretninama nema hipoteka, a to ga čini slobodnim. Grgić je poslovanje umalo platio i životom.
U dvorištu kuće u Ljubuškom 1999. na njega je pucano iz snajpera s napuštenog objekta u okolici kuće. Ranjen je u desnu nadlakticu i stijenku prsnog koša.
Nakon atentata preselio se u Zagreb, prvo u raskošni stan u Importanne Galeriji, a poslije u vilu na Tuškancu.
Prije atentata postavili su bombu u koš za smeće ispred kuće. Nakon toga su montirali dinamit na očev grob. Kad me ni to nije natjeralo da im prepustim vlasništvo nad Eurohercom, pucali su na mene.
Ni onda nisam posustao. Na kraju su pretendenti osnovali Hercegovina osiguranje koje je, nakon što su se vlasnici dobro nakrali, propalo.
Nažalost, to nije bio jedini susret sa smrću u obitelji Grgić. Život su im obilježile velike tragedije. Prvi šok bila je smrt Grgićeva brata, također odvjetnika, kojemu je bilo samo 30 godina kad je umro od raka.
Šogorica je ostala sama s dvoje djece. Nakon brata umrli su Grgićeva majka i otac, a ubrzo je poginuo i muž Mladenkine sestre, koja je također ostala sama s dvoje djece.
Šest mjeseci poslije suprugove smrti umrla je od raka i Mladenkina sestra. Nedugo poslije toga, dok se vraćao sa svadbe, stradao je Mirko, sin Mladenke i Dubravka.
U njegov je automobil na cesti udarilo pekarsko vozilo. Zdravstveno mu se stanje stabiliziralo nakon višegodišnjeg oporavka.
