Pet godina nakon što su Billie Jean King i još devet tenisačica, u hotelskoj sobi u Londonu, osnovale Žensku tenisku asocijaciju, 1978. godina označila je početak rivalstva između tada dvije najbolje na svijetu - Martine Navratilove i Chris Evert Lloyd.
Tijekom idućih 16 godina Evert, rođena na Floridi i Navratilova - rođena u Pragu u tadašnjoj Čehoslovačkoj, odigrale su ukupno 80 mečeva, od čega čak 60 finalnih.
"Tih godina tenis je u Americi bio jako popularan. Bio je to pravi teniski bum", govori Pam Shriver, tenisačica koja je priredila Navratilovoj veliko iznenađenje u polufinalu US Opena. Kao 16-godišnjakinja, bila je još zapravo amaterka - srednjoškolka.
"Tada je to bila velika stvar. Jer tijekom 70-ih, tenis kao da je igrala cijela Amerika", kaže Shriver koja se i danas sjeća da je te 1978. na finalni meč došla podzemnom željeznicom i - izgubila u finalu od Chris Evert.
Danas 74-godišnja Billie Jean King kaže da njihovo rivalstvo nije bilo samo najvažnije u tenisu, nego u sportu uopće.
"Njih dvije su preuzele palicu od naše generacije i unaprijedile ovaj sport. I nisu nas razočarale. One su ne samo ženski tenis, nego cijeli taj sport izdignule na novu razinu", rekla je legendarna tenisačica New York Timesu.
Mary Carillo, koja je igrala od 1977. do 1980. prije nego što je njezina karijera završila ozljedom, rekla je kako su se kasnih sedamdesetih godina osjećalo da su u ženskom tenisu zapuhali novi vjetrovi:
"Bože sveti, pa ljudi su stvarno počeli gledati ženski tenis. Gledali su ga oni koji su željeli vidjeti jake osobnosti - najprije Billie Jean King, pa Jimmyja Connorsa, a onda i Martinu i Chrissie, a tu su bili još i velikani poput Bjorna Borga, Iliea Nastasea i Johna McEnroea."
Iako je danas 63-godišnja Evert u prvih pet godina izgubila samo četiri od 25 mečeva koje je igrala protiv danas 61-godišnje Navratilove, sve je promijenio jedan meč - onaj njihov wimbledonski susret iz 1978. godine.
Do trenutka kad su završile s karijerama, igrale su na 18 Grand Slamova za prvo mjesto, a Navratilova je u međusobnim susretima vodila 43-37.
"Krajem sedamdesetih, kada smo igrali već valjda 40-i meč, a bile smo 'broj 1' i 'broj 2' na svijetu, počela sam se već na terenu osjećati kao da ne igram finale. Znala sam da je nešto posebno zbog navijača i atmosfere, ali nije bilo neugodnog osjećaja straha od poraza", prisjeća se Evert.
"Martina je imala svoju skupinu obožavatelja, a ja sam imala svoje navijače pa je zato bilo nešto intenzivnije. I mislim da je kontrast u našim igrama i našoj osobnosti doista pojačao suparništvo i učinio ga još posebnijim", govori američka tenisačica.
Osim toga, njihov rivalitet, koji se podudara s pojavom multimilijunskih korporativnih sponzorskih ugovora, pomogao je financijsko uzdizanje tek novoosnovane Ženske teniske organizacije.
Ženski profesionalni tenis započeo je 1970. kada su King i osam drugih žena, poznatijih kao "The Original 9", potpisali ugovor vrijedan 1 dolar s Gladys Heldman, izdavačicom World Tennis časopisa, jer su pokušavale osnovati svoj vlasstiti turnir budući da su postojeći turniri bijedno plaćali nastupe u odnosu na muškarce.
Godinu dana kasnije, Virginia Slims Series započela je s 19 turnira i ukupnim fondom od 309.100 dolara. King je 1973. osnovao WTA, a 1980. godine više od 250 žena igralo je profesionalni tenis na desecima turnira koji su se igrali širom svijeta i s ukupnim fondom nagrada od 7,2 milijuna dolara.
S pojavom WTA, došlo je do nagle popularizacije ženskog tenisa i njegovog rasta tijekom 70-ih, da su morale početi donositi teške odluke.
U travnju 1978. godine Odbor WTA odlučio je ne produžiti dugoročno sponzorstvo s duhanskom tvrtkom Philip Morris, čije cigarete "Virginia Slims" su izdašno financirale ženske turnire još od ranih 1970-ih, dakle od njihovih samih početaka.
Za 21-godišnju Mary Carillo, 1978. godina je također bila godina potpune transformacije. Imala je 16 godina kad je 1973. gledala na televiziji meč u kojem je Billie Jean King pobijedila tenisača Bobbyja Riggsa u meču koji su nazvali 'Dvoboj spolova'.
"Bio je to jedan od sjajnih trenutaka u mom životu", rekla je Carillo. "Bilo je toliko govora o tom meču već tjednima prije no što se održao, buka u toj utakmici u tjednima prije. Nisam mogla vjerovati da će izvući meč i to iz tako izjednačene igre u svakom setu!"
To je inspiriralo Mary Carillo, koja je odrasla u New Yorku, da postane profesionalna igračica. Pet godina kasnije, kada je na rang-listi dospjela negdje između 70. i 80. mjesta, King ju je pitala želi li se pridružiti WTA listi kao predstavnica niže rangiranih igračica.
"Nikad to neću zaboraviti. Mislim da mi se dimilo iz ušiju. Preda mnom su stajali svi oni koje sam smatrala svojim idolima, a nisam imala pojma da ću ih tamo vidjeti", prisjetila se Carillo trenuta kad je ušla u sobu gdje je bio sastanak i gdje je prvi put uživo vidjela dvije teniske kraljice - Evert i Navratilovu.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća možda nije bilo veće pozornice za ženski tenis od američkog Opena, koji je 1973. godine bio prvi glavni turnir na kojem su uvedene jednake nagrade za žene i muškarce. Pet godina kasnije, Open je preselio iz svoje intimne atmosfere na West Side Tennis Club u u Forest Hills, Queensu, na obližnji Flushing Meadows.
Za Evert, koja je prije te selidbe osvojila tri naslova za redomna US Openu, novi teren je odnio svoj danak.
"Bilo je doista drugačije", rekla je Evert za igranje u Flushing Meadowsu, koji je imao glavni stadion od 19.500 sjedala i tribinu od 6.000 sjedećih mjesta. "Bio je vrlo profesionalan, na neki način prilično hladan. Rekla sam u sebi:'O.K., tenis se doista profesionalizirao. Trebalo je tri godine da se Flushing konačno prihvati, a nakon toga je uskoro postao najbolji".