Riječ atentator (assassin) potječe od jedne od prvih terorističkih skupina, čiji su članovi bili pod utjecajem hašiša.
Tako su i današnji bombaši samoubojice često drogirani kako bi se smirili i kako ne bi odustali od opakog nauma na unište svoje i tuđe živote kad krenu na posljednji zadatak.
No puno veća poveznica između terorizma i narkotika je ona ekonomska. Krijumčarenje droge se već dugo koristi kako bi se financirale terorističke operacije.
Terorističko djelovanje naime zahtijeva novce - kako bi kupili oružje, platili obavještajce i militante, iznajmili kuće, putovali, nadzirali neprijatelje i planirali tajne operacije. A do droge mogu doći na jednostavan način, lako je prodaju i brzo ostvare profit u obliku gotovine.
Droga je novac, a zbog toga što je ilegalna, profit se prikriva i buja u mraku zajedno s terorizmom.
Teroristi i kraljevi droge se lako povezuju jer se kreću u istim krugovima i često dijele zajedničke neprijatelje: policiju i obavještajce, koji ih nenamjerno usmjeravaju prema udružavanju snaga.
Nije nimalo čudno da u onim zemljama u kojima najbolje cvatu opijum i kokain često ima najviše problema i vlada bezakonje.
Narkotici ne poznaju ideologiju, već već traže šansu gdje god mogu i ne brinu za žrtve koje ostavljaju za sobom - kao i teroristi. Stoga su se u jednakoj mjeri tijekom povijesti pomoću njih financirali i lijevo i desno nastrojeni teroristi.
Islamski teroristi, uključujući Al Qaedu i ISIL, prikupljaju novce od krijumčarenja heroina iz južne Azije. Zanimljivo je da mnogi izvori tvrde da se, primjerice, Hezbollah financira tako što (ironično) prodaje hašiš u Izraelu. No to nije nikakva novost.
Sve su ujedinjeniji
Noviji razvoj događaja puno više uznemiruje, jer se pojavljuju taktike, tehnike i filozofije koje sve više ujedinjuju svijet terorizma i krijumčarenja droge. S tim da su iz svakog od ta dva svijeta izvučene najgore strane.
I teroristi i krijumčari moraju kontrolirati svoj teritorij. A kako bi to postigli, moraju kontrolirati lokalno stanovništvo, što recimo meksički karteli postižu korištenjem klasičnih terorističkih taktika: s jedne strane su velikodušni, no istodobno im prijete, muče ih i ubijaju.
Terorističke skupine su uvijek stjecale moć tako što su ljudima omogućavale stvari koje nisu dobivali od vlasti (koja im ih nije mogla ili željela pružiti, no to je manje bitno).
To se pokazalo posebno uspješnom taktikom u nerazvijenim i siromašnim krajevima, pa su mnogi narko carevi (poput Guzmana ili Escobara) smatrani junacima u lokalnim zajednicama, jer su gradili bolnice, škole, crkve i dječja igrališta. Organizirali bi proslave praznika i sponzorirali djecu i majke.
No kad nisu bili zadovoljni, bolje bi vam bilo da ste pobjegli u drugu državu, jer su njihove odmazde i osvete ostavljale za sobom krvoproliće i nitko ne bi ostao pošteđen - što su klasične terorističke tehnike i standard u krijumčarenju narkoticima.
Uz to, teroristima je bitno da se pročuje za njihova djela. Oni stvaraju, kao što i sam naziv kaže: teror, a koja je korist od njega ako nitko nije čuo za njega?!
I tu se vraćamo na ISIL, koji se savršeno ispraksirao u tome, budući da su njihove video snimke smaknuća već legendarne, a čak i oni koji ih nisu pogledali znaju točno što prikazuju. Uz to, islamski teroristi su modernizirali tehnike meksičkih kartela, prvenstveno koristeći društvene mreže (iako ni one nisu strane krijumčarima Južne Amerike, samo ih u Europi ne viđamo u tolikoj mjeri).
Dakle, trosturki cilj terorizma se postiže zastrašivanjem, propagandom i zapošljavanjem, a zahvaljujući video snimkama koje pokazuju pozitivne strane Islamske države, dolazi do novačenja velikog broja novih mladih ljudi, u sve većem broju sa Zapada. Znači, propaganda obavlja svoj posao kako treba.
I krijumčari i teroristi dolaze do novih snaga u jednakoj mjeri privlačenjem, kao i zastrašivanjem, te prikazujući da je kročenje njihovim stopama jedini ispravan, tj. postojeći način (ako se ne pridružite kartelu, možete umrijeti - i uz to još siromašni, a ako se pridružite svetom ratu, u drugom svijetu ćete gledati božje lice).
Neke pak privuče i pomisao da će pridruživanjem kartelu ili teroristima dobiti moć, a dokaz tome je i činjenica da često čitamo o osobama koje su inače bile izrazito sramežljive i povučene, te koje su "preko noći" postali ubojice, čim su dobili oružje u ruke.
Ne treba doduše zanemariti ni one koje privlači čisti sadizam, jer osobe s psihotičnim poremećajima ličnosti mogu se dojmiti snimke koje ostale ljude zgražaju i tjeraju im led u kosti.
I teroristi i krijumčari imaju posebnu vezu s medijima, koja ih međusobno povezuje. S jedne strane, trebaju medije koji će prikazivati njihove "uspjehe", dok im s druge strane zamjeruju negativno izvještavanje.
Karteli su donedavno izbjegavali, ubijali ili podmićivali novinare, te su napadali radijske i televizijske postaje s teškom artiljerijom. U Meksiku je tijekom posljednjih 10 godina ubijeno stotine novinara, pa su mnoge velike medijske kuće odlučile da uopće više neće raditi priče o kartelima.
Na sličan način i islamski teroristi napadaju novinare i druge zbog prikaza proroka Muhameda, a napad na Charlie Hebdo je bio uvod u nedavne tragične događaje u Parizu.
A uz to što su ubili nevjernike, teroristi su na ovaj način privukli pozornost medija iz cijelog svijeta, što im je i krajnji cilj, u kojem su savršeno uspjeli, piše Daily Beast.
