Prije velikog zagrebačkog koncerta u Domu sportova najavljenog za 15. listopada ekipa iz Hladnog piva ukrcat će se na let za Dublin i odraditi dvije klupske svirke u Irskoj.
Od ulaska Hrvatske u EU i otvaranja tržišta rada za hrvatske građane niskotarifni avioprijevoznik Ryanair prevezao je u Irsku desetke tisuća novih ekonomskih emigranata s hrvatskom putovnicom, pa Hladno pivo može računati kako će bez problema skupiti oko 300 ljudi za mali klub Crane Lane Theatre u Corku i oko 800 za nešto veći The Academy u Dublinu.
Masovno iseljavanje najviše je zahvatilo Slavoniju što je već prošle godine iskoristio osječki punk bend Gužva u 16-ercu za tri koncerta u Dublinu i Corku.
Podaci o broju Hrvata koji danas žive i rade u Irskoj previše su kontaminirani ovdašnjim predizbornim i postizbornim političkim prepucavanjima, ali svakoj obeshrabrujućoj hrvatskoj statistici treba pribrojiti još nekoliko tisuća iseljenika iz Bosne i Hercegovine, oko 300 novih mjesečno, prema kalkulaciji kardinala Puljića.
Kako u Irsku ne odlaze samo Hrvati, tamo već ima dovoljno posla i za gažerski Ex-Yu Dublin Band koji vodi Jasmin Prnjavorac, nekadašnji frontmen sarajevskog pop rock sastava Crna ruža.
Ako se irski Ryanair u svega nekoliko godina nametnuo kao najozbiljniji konkurent tradicionalnom gastarbajterskom cestovnom prijevozniku Deutche Touringu, mogu li Dublin i Cork uskoro postati jednako poželjna gažerska odredišta za hrvatske glazbenike kao Munchen i Stuttgart?
Dino Dvornik i Songkillersi su prije dvadesetak godina snimili koncertni album “Live in München”.
Tko će doma donijeti materijal za “Live in Dublin”, a tko će pričekati atraktivniju prigodu i puno veći honorar u Dubaiju? Naftaški pustinjski Eldorado privukao je oko 35 tisuća radnika s ex-jugoslavenskog područja.
Početkom prošle godine posjetio ih je Zdravko Čolić, koji je na plaži hotela Hilton pjevao za 2000 ljudi.
Kad su vidjeli što je napravio Čola, za njim su krenuli Ceca Ražnjatović, Željko Joksimović i Aca Lukas.
Proljetos je do Dubaija stigao i dugovječni beogradski rock sastav Van Gogh, a izvještaj o oko 2000 posjetitelja na koncertu otvorio je apetit muzičarima iz cijele regije.
Momentalno je najmanje jedan popularni hrvatski bend u pregovorima za gostovanje u Dubaiju.
Starija ekonomska i politička emigracija raspršena po Zapadnoj Europi, Sjevernoj Americi i Australiji odavno se pokazala kao najizdašnii izvor dodatnog i neoporezivog prihoda za balkanske estradne zvijezde, pa je Bijelo dugme već nakon prvog općenarodnog hita “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” prihvatilo ponudu za američku turneju po iseljeničkim klubovima.
Uvijek oprezni Bregović odustao je od tog gostovanja u posljednji trenutak jer je dobio dojavu da su neki klubovi možda povezani s ustaškom emigracijom.
Zapadnoeuropske koncertne destinacije počele su se u većem broju otvarati tijekom ‘80-ih, kad je uvjerljivo najtraženiji bio Mišo Kovač.
Početkom ‘90-ih ratno nevrijeme poharalo je veći dio domaćeg tržišta i dijaspora je preko noći postala najsigurnije estradno uporište.
Nove koordinate odredili su politički, ekonomski, a u velikoj mjeri i tehnološki faktori. Za inozemne gaže hrvatskih glazbenika presudna je bila učestalost pojavljivanja u satelitskom programu HTV-a, ali neki su otvorili i alternativne koridore.
U organizaciji koncerata Prljavo kazalište intenzivno je surađivalo s hrvatskim katoličkim misijama.
Značajnu ulogu odigrala je i hrvatska diskografska kuća Lobel iz Frankfurta koja je paralelno objavljivala nova izdanja u domovini i dijaspori, gdje je nadopunjavala izvozne kapacitete Croatia Recordsa.
Kraljem dijaspore proglašen je hercegovački gastarbajter Mate Bulić koji je u to doba nastupao s pratećim sastavom Status Cro.
Potkraj ‘90-ih najjači magnet za hrvatske gastarbajtere i iseljenike postao je njegov kum Marko Perković Thompson sa zavičajnim megahitom “Vjetar s Dinare” i statusom nacionalnog superjunaka.
No kad se zbroje rezultati na gostujećem terenu, ispada da kumovi ipak nisu napravili najveći inozemni promet. Prestigao ih je bosanski Hrvat Duško Kuliš, jedan od najpopularnijih old school narodnjaka iz ‘80-ih s vječnim hitovima “Ti meni lažeš sve” i “Suzo moja Suzana”.
Dok su Mate Bulić i Thompson u neprolaznom domoljubnom zanosu pjevali isključivo Hrvatima, Kuliš je na svakom nastupu uspijevao okupiti etnički mješovitu publiku naglo uvećanu poslije masovnog egzodusa ratnih stradalnika iz Bosne i Hercegovine.
Sličnu početnu prednost zadržao je sveprisutni Dino Merlin u godinama kad se sarajevska estrada maltene kolektivno preselila u Njemačku.
Bosanskohercegovačka diskografija izgorjela je u požaru nakon bombardiranja Diskotona, pa su izdavačku djelatnost preuzeli novi nakladnici Nimfa Sound iz Ulma i In Takt iz Gelsenkirchena.
Zabranjeno pušenje izbacilo je koncertni album “Live in St. Louis”, snimljen u prekooceanskoj bošnjačkoj enklavi koja je do danas toliko narasla da može ugostiti izvođače u rasponu od najcrnjih narodnjaka i Alena Islamovića pa do najtvrđih repera, poput Ede Maajke i Frenkija.
Makedonski muzičari tradicionalno najbolje prolaze u Torontu, pa tamo još redovito gostuje Leb i sol u onoj rezervnoj postavi bez Vlatka Stefanovskog koja na balkanskoj ruti nema baš nikakvih izgleda za dobru gažu.
Tržišni potencijal dijaspore u globaliziranoj digitalnoj diskografiji najjasnije se pokazao kad je Thompson s posljednjim studijskim izdanjem “Ora et labora” nakratko ušao u top 5 na njemačkom, austrijskom i švicarskom iTunes Chartu te kad je Dino Merlin s preklanjskim albumom “Hotel Nacional” dohvatio top 10 na američkom Billboard World Music Chartu.
No balkanska dijaspora je dovoljno velika i za egzotičnije izvođače koji se nisu uspjeli dokazati u starom kraju, poput nedavno preminulog turbo folk prvaka Amerike, Kanade i interneta Ekrema Jevrića.
Pjevač amater iz Plava u Crnoj Gori živio je i umro u New Yorku, a svoje trash spotove najradije je snimao na Manhattanu. Ekremov najpopularniji video “Kuća poso” danas broji oko 14 milijuna pogleda na YouTubeu.
