Life
43085 prikaza

Titov špijun je od Tuđmana napravio "oca domovine"

Nastavak sa stranice: 1

Njegova paralelna mreža, stvorena za Tita, ali pod Stevinom kontrolom, jedina je bila dovoljno moćna i raspoređena po pravim mjestima da izvede takav pothvat. Praktički bez ”ispaljenog metka” ili skandala. Jedan detalj iz knjige generala Ljubodraga Đurića pokazuje da je Krajačić zapravo Titu organizirao vlastitu, privatnu tajnu službu. Stevo Krajačić odmah je 1945. u urede na Dedinju postavio prislušne uređaje, tzv. kruške, koje su nominalno služile za komunikaciju između dužnosnika, ali su de facto bile prislušni aparati preko kojih su Tito i njegovi pouzdanici znali gdje što tko govori. Jesu li ti ili drugi uređaji bili korišteni i za špijuniranje Tita od njegova drugog čovjeka Aleksandra Rankovića, nikada nije dokazano jer suđenja, osim partijskog, nije bilo. Svjedoci tvrde da je postojala veza mikrofona iz Titove spavaće sobe do Rankovića. Jesu li korišteni i zašto, ne zna se. 

Na pitanje što je od Steve doznala o prisluškivanju Tita, Dara Janeković u Globusu je rekla: ”Krajačić mi je prenio navodne Titove riječi o sumnji da ga prisluškuju. U njega je, kako je tvrdio Stevo, imao puno povjerenje. Ispričao mi je da su ga Tito i Jovanka pozvali na ručak i da ga je Tito upitao može li mu poslati nekoga da to provjeri. Krajačić je, navodno, poslao dvojicu povjerljivih tehničara malim avionom, provjerili su sve i iste se noći vratili u Zagreb. Krajačić mi je tvrdio da su pronašli uređaje za prisluškivanje.” Krajačić 1966. priprema Brijunski plenum, na kojem pada Aleksandar Ranković, a, kako pokazuju ove vrpce, Krajačić pomaže Titu da uz suradnju Katoličke Crkve od Italije isposluje priznanje zapadnih granica Jugoslavije, to jest SR Hrvatske. Bez tog posla RH danas bi imala velikih problema. To postaje posve jasno kad vidimo koliko nam u Piranskom zaljevu mala i neutjecajna Slovenija može zagorčati život zbog uskog ”dimnika”. Što bi tek mogla moćna Italija da granice nisu priznate?! Ljudi misle, tvrdi odlično obaviješteni izvor, da je Brijunski plenum odrađen na Brijunima. To je prilično naivan pogled na stvari... Krajačić je prije plenuma odradio razgovore sa svim sudionicima, oni su na otok došli pripremljeni. Znali su koje su njihove uloge i što trebaju govoriti, a da ne bi došlo do neke neočekivane psine, za mjesto plenuma određen je otok, nedostupan običnim ljudima, zaštićen, posve pod kontrolom. 

Tito Maršalove tajne Life Tito je partijsko blago skrivao kod jedne Zagrepčanke

”Kad smo micali Rankovića, odredio sam”, piše u transkriptu, ”da to bude na Brionima, tako nikakav neprijatelj nije mogao doći i svaka je psina bila otklonjena...” Na Brijunskom plenumu nije maknut samo Ranković. Poražena je cijela unitaristička struja koja se oslanjala na Srbiju i na UDBA-u. Krajačić u nizu citata sasvim jasno pokazuje da mu je na umu hrvatska (odnosno republička) samostalnost i da je posve načisto o tome da ustavne promjene ciljaju na državnost republika. ”Sadašnji je ustav (iz 1974.) kruna svega što smo dugo godina smjerali. K tome se dugo išlo, ali se to što hoćemo nedovoljno izvršavalo”, kaže Krajačić. ”Sjedio sam dugo godina i u ustavnoj komisiji i prigovarao Kardelju: ‘Dobro, majku mu, ostavite nešto i za republike...’ Smatrao sam da treba nešto ostaviti i federaciji, da vojska treba ostati jedinstvena. Zato sam i rekao: ‘Daš im iglu, a ušicu držiš kod sebe... To onda nije ono kamo idemo...’” U preraspodjeli karata nakon plenuma nacionalna je struktura imala važnu ulogu, tvrdi Duhaček. ”Svi Makedonci poslije Četvrtoga plenuma ostali su u službi ili su bili raspoređeni na druge funkcije u sklopu ministarstva. Takav stav bio je primijenjen i prema Slovencima. Srbi, odani Službi, morali su napustiti ministarstvo vanjskih poslova. 

Oni su po ocjeni komisije jednostavno proglašeni kao rankovićevci. Kadrovi iz Hrvatske, oni koji su bili poznatiji kao jugoslavenski opredijeljeni, također su morali napustiti Službu. I oni su smatrani rankovićevcima…” Duhaček potom opisuje tri ešalona “likvidatora Steve Krajačića”. Ešalon je, u vojnoj terminologiji, dio jedinice raspoređen po dubini – prvi ešalon dio je vojske ili jedinice koji prvi ulazi u okršaj, potom slijedi drugi pa treći… ”Prvi ešalon bio je sastavljen od bivših obavještajaca, a imao je zadatak da izvrši pionirski rad, da ustanovi i markira slabosti obavještajnog rada i obavještajaca, da organizira ‘prisluškivanje’, da napravi spisak ljudi koje treba ukloniti iz ministarstva, da organizira sigurnost brijunskog procesa, predloži novi kadar na rukovodeća mjesta u Službi… Bili su odlično naoružani iskustvom propalih i istjeranih obavještajaca, pucali su na sve strane, rafalima i pojedinačnom paljbom. Za komandanta je bio postavljen isprobani i prekaljeni obavještajac Kominterne, bliski prijatelj Josipa Broza, Ivan Krajačić Stevo. Krajačić je završio obavještajni tečaj u Moskvi, a diverzantski u Parizu neposredno prije puta u Španjolsku kod Ivana Antonova Srebrenjaka koji je poslije Kominterne imenovan za šefa ruske obavještajne službe za Balkan, a Ivan Stevo Krajačić za njegova zamjenika. Ivan Stevo Krajačić postavio je i čelnike u svojem ešalonu: Milana Miškovića postavio je uoči Četvrtog plenuma za saveznog ministra unutrašnjih poslova, a njegova rođenog brata, general-pukovnika Ivana Miškovića za šefa vojne kontraobavještajne službe…” 

Titov bunker kod Konjica Strogo povjerljivo Top News Najveća YU tajna: Titov nuklearni bunker

Duhaček potom opisuje kadrove koji su sudjelovali u micanju Rankovića – Veljko Mićunović, Konstantin Koča Popović, Jovan Kapičić, Veljko Milatović, Maks Baće… U “trećem ešalonu” bili su Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Mika Tripalo, Krsto Crvenkovski, Stevan Doronjski… ”U izboru tog ešalona, berem jednog njegova dijela, sudjelovao je i Josip Broz Tito”, piše Duhaček, ”u kojem su bili France Popit, Krste Crvenkovski i Fadilj Hodža. Rezervni ešalon bio je”, objašnjava Duhaček, ”po nacionalnosti uglavnom srpski. On je u pokret stavljen najkasnije neposredno pred početak plenuma. Ešalonom je zapovijedao Petar Stambolić. “Moralo se objasniti Srbiji”, piše Duhaček, “nova žrtva, poslije Sretena Žujovića, Blagoja Neškovića, nesretne pogibije Krcuna, likvidacije srpskih generala itd. Oni su to zdušno obavili.” 

Duhaček daje za srpski dio tajne službe kanonski portret Ivana Steve Krajačića kao zloduha koji je iz pozadine vukao konce razbijanja države, oslanjajući se na svoj čudesni utjecaj na Tita, ništa manje na Ruse, vođen, u krajnjoj liniji, uvijek nekom vrstom nacionalizma koji je uz komunizam bio najvažniji element njegova svjetonazora. Pišući o stvaranju jugoslavenske obavještajne službe, Duhaček daje zanimljivu genezu. ”Stevo mi potom govori”, piše u transkriptu, ”da je bio jedan od onih koji su gurali da se uspostave diplomatski odnosi s Vatikanom i da profesor Vjeko Cvrlje pođe tamo jer je kao profesor i po vanjštini bio ugodna figura...” ”Podsjeća i na to da je Papa odlučio stvoriti Riječku nadbiskupiju, od Kopra do Karlovca, priznati državnu granicu koju danas još uvijek reakcionarni krugovi Italije ne priznaju. Znate”, rekao je Krajačić, ”bila je dosta velika stvar kada je Papa to priznao”. Kratka wikipedijska odrednica kaže: ”Pod talijanskom okupacijom, 1925., osnovana je Riječka biskupija, u čiji su sastav ušla hrvatska i slovenska područja izvan Istre. Nakon Drugog svjetskog rata talijanski biskup i svećenici napuštaju Rijeku, a 1950. razdijeljen je slovenski i hrvatski dio biskupije. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

  • Stranica 2/3
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.