Jetra, žive mačke, svijeće, čak i leševe - sve stvari koje ste mogli naći na tipičnoj ulici u Francuskoj u 18. stoljeću - sve je to u sebe bez reda i biranja trpao Tarrare, muškarac koji je postao centar zanimanja svog doba, a čak je i vojska smatrala da bi im mogao dobro poslužiti.
Rođen 1772. u francuskom Lyonu, Tarrare je brzo postao poznat kao dječak s nezasitinim apetitom. Do dobi od 17 godina, mogao je u jednom danu pojesti hrane koliko je i sam bio težak, a kao tinejdžera siromašni su ga roditelji poslali iz kuće jer ga nisu mogli više hraniti.
Sve što je zaradio bi zajeo
Ubrzo je postao pravi šoumen svog doba, preživljavajući na tome što je od sebe napravio gotovo cirkusku atrakciju, a sve što bi ga plaćali je zajeo. Putovao je Francuskom s bandom lopova i prostitutki. Ljudi su ga obožavali gledati kako guta čepove, kamenje, žive životinje i cijelu košaru jabuka. Tako je dospio u Pariz, gdje je nastupao na ulicama glavnog grada.
Na početku rata Prve koalicije, Tarrare se pridružio francuskoj Revolucionarnoj vojsci, a s obzirom na vojne uštede nikako se nije mogao prehraniti - pa bi jeo sve što bi našao u rovovima, no i dalje je bio gladan. Nakon što su ga stavili u bolnicu zbog iscrpljenosti, na njemu su proveli čitav niz medicinskih eksperimenata. Htjelu su testirati koliko je u stanju pojesti, a on ih je šokirao - pojeo je obrok koji bi količinski pojelo 15 ljudi, čiji bi sastav većinu ljudi digao želudac.
Unatoč količini hrane koju bi proždrijeo, Tarrate je izgledao sasvim normalno, srednje građe te nije pokazivao nikakve znakove mentalne bolesti ili ičeg drugog što bi objasnilo njegovo prejedanje.
General Alexandre de Beauharnais odlučio je iskoristiti njegove sposobnosti te ga je imenovao kurirom vojske s namjerom da "guta dokumente, prođe neprijateljske linije i potom dokumente opet prikupi iz svoje stolice nakon što je na sigurnom odredištu".
Jeo iz kanalizacije, htio piti ljudsku krv...
Nažalost, Tararare nije znao njemački i već su ga na prvom zadatku zarobile pruske snage gdje su ga zvjerski pretukli i izrugivali mu se, no uspio je vratiti se u Francusku.
Iztraumatiziran tim iskustvom, pristao je na sve procedure koje bi mu mogle podariti normalan apetit. Liječili su ga opijumom, tabletama duhana, bijelim octom i meko kuhanim jajima, a kad te metode nisu upalile, doktori ga nisu mogli držati na kontroliranoj prehrani. On bi se iskrao i jeo smeće iz kanalizacije, kante iza mesnice, a čak je pokušao i piti krv pacijenata iz bolnice, jesti leševe iz mrtvačnice - sve u očajnoj gladi.
Nakon što su posumnjali da je pojeo dojenče, izbacili su ga iz bolnice. Ponovno se pojavio nakon četiri godine u bolnici u Versailleu, jer je patio od teškog oblika turbekuloze.
Osim toga, imao je neprestan i obilan proljev te je ubrzo umro. Rekao je svom prijatelju Percyu koji ga je došao posjetiti da je prije dvije godine progutao zlatnu vilicu te da od tada ima probleme, a nadao se da će je liječnici uspjeti nekako ukloniti.
Njegov je leš brzo trunuo, a kirurg ga je odbio otvarati. Na obudkciji su ipak utvrdili kako mu je sve bilo uvećano - od jednjaka do crijeva. U tijelu su pronašli ogromne količine gnoja, a jetra i gušterača su bili abnormalno uvećani. Želudac mu je bio ogroman i prepun čireva, ispunjavajući većinu abdomena.
Imao je nešto što se danas bez problema liječi?
Neobičan poremećaj koji je tada zbunjivao liječnike danas vjerojatno ne bi bio ni približno toliko velik misterij. Naime, iako je to nemoguće potvrditi, čini se kako je Tarrare bolovo od poremećaja štitnjače u kojem ona prekomjerno radi - hipertireoze. To stanje uzrokuje ubrzanost metabolizma, od prekomjernog znojenja, temperature i rada srca do probave. Kako je tijelo trošilo više kalorija, nisu ga mogle zadovoljiti normalne količine hrane, pa je i zato mogao ostati normalne građe.
