Sjedeći tog dana u klupi učionice u zagrebačkoj Osnovnoj školi Silvija Strahimira Kranjčevića, 11-godišnji Andrej Kramarić razmišljao je o temi sastavka i samo mu je jedno bilo na pameti. Samo nogomet.
Bilo je to vrijeme SP-a u Japanu i Južnoj Koreji, trenuci u kojima su se od reprezentacije opraštali velikani poput Šukera, Prosinečkog i Bokšića, a ovaj dječak sanjao je da jednog dana bude na njihovome mjestu.
Tema je bila “O domovini”, a mali Andrej na to je dodao podnaslov “Moja domovina je lijepa i meni najljepša”. Već tad je bio zaluđen nogometom. Uostalom, počeo je igrati u Dinamu kad mu je bilo samo šest godina.
“Kada gledam naše sportaše kako su ponosni kada se čuje hrvatska himna prije nastupa, a posebno ako su prvi, priželjkujem i ja isto. Zamišljam kako će mi tući srce kada zasvira ‘Lijepa naša’ i kako ću biti ponosan pod našom zastavom”, napisao je 11-godišnji Andrej na kraju svojeg školskog teksta.
Prošlo je 16 godina, mali Andrej je odrastao. Odigrao je sezonu karijere u njemačkom Hoffenheimu i svojim golovima i asistencijama odvukao klub u Ligu prvaka. A s reprezentacijom se probio u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Rusiji.
Prije četiri godine u Puli je Andrej dosanjao svoj dječački san. Niko Kovač ga je stavio od prve minute u sastav u prijateljskoj utakmici protiv Cipra. Mali Andrej odigrao je sjajno. Asistirao je za gol Mariju Mandžukiću i ostavio fantastičan dojam u debiju.
Dugo se Andrej borio za “mjesto pod suncem” u Maksimiru, u kojem je odrastao. Čak i doslovno, ne samo nogometno... Nije imao strpljenja, možda mu i nije bilo suđeno, ali do ostvarenja sna uspio je doći i zaobilaznim putem.
Preko Rijeke, uz pomoć Keka i suigrača, dokazao je da je vrijedan nacionalnog dresa. I da je zaslužio u istom tom dresu slušati himnu zemlje u koju je bio zaljubljen i te 2002. godine.
“Vrlo lijepo! Nastavi tako”, napisala je profesorica hrvatskog na dnu sastavka.
Dječak iz Šubićeve, ulice samo nekoliko tramvajskih stanica udaljene od maksimirskog stadiona, ni nakon završenog osmog razreda nije zanemario školu. Ni nogomet, naravno. Upisao se u MIOC, matematičku gimnaziju, i nastavio zabijati golove u Dinamovu podmlatku. Zaustavio se na broju od 452 gola za mlađe Dinamove uzraste, što je rekord koji do danas nitko nije oborio.
Maksimir mu, nažalost, nikad nije dao pravo šansu. Ali Andrej je, preko Lokomotive, Rijeke, Leicestera i Hoffenheima našao svoj put. I na Svjetskom prvenstvu, kojeg je toliko sanjao, zabio je gol Dancima u infarktnim penalima. Zlatko Dalić mu može samo reći:
“Vrlo lijepo! Nastavi tako...”
