Amiran Chaduneli bio je trgovac na buvljaku u Kobuletiju, gruzijskom gradiću na obali Crnog mora. Jedne noći, piše Time, susreo se s dvojicom muškaraca, predstavili su se kao Turčin i Rus, koji su tražili nešto puno vrednije od onoga što se nalazi na buvljaku. Nešto vrednije od zlata. On nije znao da su to policajci u civilu i odveo ih je do svog pomoćnika koji je u olovnoj kutijici držao uran-235, takve čistoće da bi se od velikih količina toga mogla proizvesti nuklearna bomba.
Teroristima je iskoristiv i ovako mala količina; skupa sa snažnim eksplozivom od njega se može načiniti "prljava bomba", takva koja okolinu kontaminira užasno visokom radijacijom. U tom poslu nema ništa cool kako prikazuju filmovi. Ovdje su prodaju organizirali trgovac s buvljaka, građevinski radnik, trgovci metalnog otpada. I naravno da je to prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Opasnost od prljavih bombi širi se puno brže i od opasnosti od nuklearnih sila poput Irana, Pakistana, Sjeverne Koreje...
Nuklearni materijal može se nabaviti odasvud, čak i iz aparata po bolnicama koji su dali svoje. A nakon eksplozije "prljave bombe", koja po snazi može biti ista kako klasične, terorističke, u području eksplozije mnogi ljudi će se razboljeti, umrijeti, područje će ostati kontaminirano najmanje mjesecima poslije. A tek ekonomski udarac... Barack Obama zato je jako upozoravao na opasnost od toga da kakva teroristička organizacija dođe do visokoradioaktivnog materijala.
Toga je svjestan i Donald Trump kao najveće opasnost, rizika da "kakav manijak" dođe do "nuklearnog oružja". Samo, Trump rješenje vidi u tome da više zemalja ima nuklearne projektile. Njegova administracija sada se priprema uvesti niz mjera za borbu protiv opasnosti od prljavih bombi, uopće je SAD najrevniji u treniranju svjetskih vlada da ulaze u trag krijumčarima radioaktivnih metala. Gruzija je jedan od najboljih primjera toga.
U posljednjih 12 godina vlada SAD-a isporučila je pomoć u vrijednosti od 50 milijuna dolara, naciji od samo 3,7 milijuna ljudi. Gruzija nema vlastitih izvora takvih materijala, ali se nalazi na krijumčarskom "nuklearnom autoputu" koji preko Kavkaza ide od Rusije do Irana, Turske, Iraka, Sirije... do, primjerice, ISIL-a. Sav taj trud isplatio se 2016. kad su policajci uhvatili tri skupine krijumčara. Jednu u siječnju na granici s Turskom koja je imala posebno gadan cezij-137.
U travnju su uhvatili skupinu koja je kod sebe držala materijal vrijedan 200 milijuna dolara. Krajem tog mjeseca pali su i Chaduneli sa svojih četiri pomoćnika. "Bile su to uspješne akcije. Ali ništa od toga nije stalno. Sve se to opet može vratiti na staro", kazao je za Time Simon Limage koji je vodio ovakve akcije u State Departmentu u doba Obame. To je posebno važno danas kad ISIL, stiješnjen sa svih strana u Iraku i Siriji, više ne zove militante na Bliski istok, nego ih upućuju da provode terorističke napade po Zapadu.
Limage upozorava da ISIL-ovi gubici mogu džihadiste učiniti još očajnijima i tko zna za čime sve mogu posegnuti. A puno upućuje na to da imaju nuklearne ideje. Nakon napada u Bruxellesu u ožujku 2016., policija je kod jednog od umiješanih pronašla fotografije nadgledanja jednog od belgijskih službenika koji ima pristup radioaktivnom materijalu. Još u svibnju 2015. ISIL se hvalio da je dovoljno bogat da si nabavi nuklearni uređaj na crnom tržištu.
Čak je moguće da ISIL to već i posjeduje, ali da nema ljude koji bi bili dovoljno stručni za to. 2014. ISIL je zauzeo Mosul i u tamošnjem je sveučilištu ugrabio 40 kilograma niskoradioaktivnog urana. Chaduneli još nije policiji ispričao uvjerljivu priču kako je došao do urana. U nekim ranijim slučajevima, 2010. i 2011., istražitelji su uspijevali pronaći trag koji je vodio sve do nuklearnih reaktora u Rusiji.
Ruski krijumčar Oleg Hincagov pokušao je 2006., predstavljajući se kao Turčin, prodati veliku količinu "od svojih izvora iz Sibira". Tada je bila riječ o materijalu s jednog od brojnih mjesta koja su početkom 90-ih naprosto napuštena ili zaboravljena. Policija je materijal zapljenjivala sve do Praga ili Münchena. Gruzija je posebno izložena zbog samoproglašene Abhazije na dijelu njenog teritorija, pod proruskom kontrolom, ali bez neke čvrste vlasti.
Slična je situacija s Transdnjestrom, dijelom Moldavije koji se na identičan način odvojio. To je utočište jednog od najzloglasnijih svjetskih nuklearnih krijumčara, Aleksandra Aghinka, rusko-ukrajinskog državljanina znanog kao "Pukovnik", kojega traže i Amerikanci i Moldavci jer je teroristima pokušao prodati materijal 2011. Problem je i ukrajinsko-ruski sukob na istoku Ukrajine, u kojem je uništeno 29 detektora koji bi inače nadgledali moguće kretanje radioaktivnog materijala tim područjem.
Abhazija je posebna po tome što od svih tih područja, jedino je tamo postojalo nekakvo nuklearno postrojenje. Nakon odvajanja Gruzije s raspadom SSSR-a, Abhazija je krenula u separatistički rat kako bi ostala u zoni Rusije. Cijelo to vrijeme tamo su ostale stare centrifuge za obogaćivanje urana na kojima su radili nacistički fizičari iz Njemačke koje su u Drugom svjetskom zarobili Sovjeti. Institut za fiziku i tehnologiju u Suhumiju bio je glavni stup sovjetskog nuklearnog programa.
Tijekom kraćeg rata 1992. fizičari iz instituta patrolirali su kako radioaktivni materijal ne bi dopao u ruke paramilitarnim skupinama ili pljačkašima. Rusija danas tvrdi da tamo više nema ničega, da je sve sigurno, no Gruzija u to nije uvjerena. Rusija i sama ima razloga biti zabrinuta zbog prljavih bombi; čak i neovisno o terorističkom napadu u Sankt Peterburgu u metrou sa 14 mrtvih.
Sa svoje strane Trump otvoreno govori da UN smatra gubitkom novca i vremena u borbi protiv nuklearne prijetnje. Unatoč tome što Međunarodna agencija za atomsku energiju nadgleda svu silu nuklearnih postrojenja i vlada diljem svijeta. I onda se dogodi, pored svih njih, da Chaduneli, s granice Gruzije i notorno korumpiranog Azerbejdžana, dođe u posjed urana za koji mu policajci nude tri milijuna dolara.
