Tijekom mafijaških obračuna za borbu nad teritorijem i unosnim poslovima poput dilanja droge, ljude se ubijalo doslovce kao životinje u lovu, u sačekušama.
- Tu je uistinu bilo bitno tko ima veća “muda”. Murija je uvijek sve znala i u biti ništa nije znala. Prisjetimo se samo likvidacija. Ukoliko nema oružja i nema čovjeka ubojice, pa to i svako dijete zna, da tu sva zlatna pravila kriminalistike padaju u vodu. Cijene naručenih ubojstava su ovisile o tome tko je bio meta. To je isto kao u lovu na divljač. Kada se ide u lov na medvjeda, vuka ili divlju svinju, cilj je samo jedan, ubiti lovinu. Tako i ovdje u gangovskom ratu cilj je ubiti, ali pristup i oružje su različiti. Ako mu je “šapa” veća i cifra je veća.
Ubojicu se 1990-ih godina moglo unajmiti za 50-ak tisuća ondašnjih DEM ili poslije isto toliko eura. Ponekad i za znatno manje, po principu usluga za uslugu, ja tebi ti meni. Priprema i jataci tu su najbitniji. Pa i kod najobičnije krađe auta trebalo je pripremiti auto koji se krade, sigurnu garažu, sigurnu kuću. Priprema za likvidaciju nekoga bio je najozbiljniji posao. To je značilo znati sve o meti, gdje se i kada nalazi. Bilo je važno dobiti informaciju od nekoga iz kafića i samo da kaže, evo ga, tu je – slikovit je naš sugovornik.
- U slučaju sukoba, uvijek smo se prvi nastojali prikazati žrtvom i optužiti druge da su nas napali. Za opasne poslove moralo se do- bro pripremiti i imati čovjeka koji ne ostavlja nikakve tragove. Taj je morao znati obaviti “posao” i čim prije bez traga nestati. Šobica, Tači i neki drugi koji su likvidirani na semaforima u Zagrebu “odrađeni” su po iskušanom receptu donesenom iz Srbije. Za takve i slične stvari uvijek treba priprema i ekipa koja će pratiti kada meta prilazi autu. Prati ga se čak dok gura ključ u bravu i to su trenuci kada se napada, a to se opet ne može bez pravih jataka.
Jataci su najvažniji. Likvidacije u Zagrebu 1990-ih i 2000-ih nikada nisu odrađivali ubojice iz Srbije ili neke druge balkanske države. Ne, zasigurno to nije istina. Pa, imamo mi momaka da te glava boli. Oni u Srbiji ih imaju isto da glava boli. Bosna ih ima da glava boli. Čemu će nam oni iz uvoza? Možeš ti dovesti nekoga zbog zatiranja tragova, ali ako već imaš nekog našeg provjerenog, ma ne treba ti, brate moj, nitko sa strane. Najbolji primjer gangovskog profesionalizma su zagrebačke likvidacije koje nikada nisu razriješene iz jednostavnog razloga - nema dokaza. Gdje je oružje? Nema ga. Gdje je ubojica? Nema ga. To je samo rezultat dobre pripreme – priča naš sugovornik dodavši kako je svaki vođa ganga prije ili kasnije bio napadnut i priča je morala završiti na groblju.
Pojašnjava da su gangovi u vrijeme nastajanja bili grupirani poput navijačkih skupina. - Neki su slijepo slijedili vođu, a da ga nisu niti upoznali. Dosta ljudi je poginulo, a da nisu niti znali zašto ginu – zaključio je dobar poznavatelj krim miljea.
A je li u pravu, možda ćemo saznati kada i, ako, policija riješi neko od 20-tak mafijaških ubojstava na zagrebačkim ulicama. Sudeći po primjeru Jamesa Cappiaua, naš sugovornik i ne mora biti u pravu.
U ovom slučaju riječ je bila o Belgijcu, doduše, koji je dugo vremena boravio u Hrvatskoj. Osim ubojice iz Belgije koji je posijao smrt u Zagrebu, mafijaški modus činjenja zločina donijeli su gangsteri iz Srbije, Bugarske, Italije, Rusije, Albanije, Slovenije, Bosne i Hercegovine. Svi su oni, svatko na svoj način ostavljali mafijaški potpis na zločinima koje su činili po Hrvatskoj. Jedni su doslovce komadali tijela ubijenih, drugi su postavljali eksplozivne naprave ispod automobila, treći su ubijali iz zasjede. Svatko od njih imao je svoj stil.
Vezani s domaćim kriminalcima, Zagreb je postao središte srpsko-crnogorskih bandi koje nisu prezale niti od najbrutalni- jih likvidacija. Tako su srpski mafijaši Željko Milovanović zvani “Letač” i “Severni vetar”, Bojan Gudurić zvan “Baki” zajedno s Crnogorcem Slobodanom Đurovićem i trojicom Zagrepčana, Robertom i Lukom Matanićem te Amirom Mafalanijem 2008. godine u samom središtu hrvatske metropole mjesecima neopa- ženo pripremali i izvršili atentat na novinara i izdavača Ivu Pukanića. Krajnji naručitelj do danas je ostao nepoznat iako se pretpo- stavlja da je Pukanić “odrađen” po narudžbi iz vrha beogradskog podzemlja.
Javnost je ostala zgrožena činjenicom da su atetnta- tori iz Srbije godinama bili na Interpolovim tjeralicama. Upra- vo je istraga monstruzne likvidacije Ive Pukanića i Nike Franića još jednom pokazala do kuda seže “bratska” vezanost hrvatskih, srpskih i crnogorskih kriminalaca. Robert Matanić je s bratićem Lukom i Amirom Mafalanijem organizirao praćenje Pukanića u stopu. Znali su u svakom trenutku gdje je, s kim, što jede, kada liježe i kada se budi. Matanić je također osigurao i siguran smještaj u samom središtu Zagreba u blizini sjedišta zagrebačke policije za ubojice Milovanovića i Gudurića.
Njihova lica su tih dana doslovce prkosila s fotografija interpolovih tjeralica. Zanimljivo je da su u Hrvatsku iz inozemstva, unatoč tjeralici, ušli bez ikakvih problema. Oni su pak, kao vičniji toj vrsti “posla” bili zaduženi za nabavu eksplozivne naprave i oružja. Odluka je pala da se Pukanića likvidira 23. listopada 2008. godine. Slobodan Đurović je bio zadužen za plaćanje svih troškova nabave oružja, uređaja za praćenje, najam automobila i skutera te osigurati dovoljno novca za lagodan život. Osim logistike, Đurović je nadzirao kako teku pripreme za ubojstvo. Željko Milovanović – Letač je šest sati prije likvidacije pripremljenu eksplozivnu napravu dovezao skuterom Peugeot kojeg je parkirao u neposrednoj blizini Pukanićevog parkiranog Lexusa.
Za to vrijeme, Bojan Gudurić je s tavana zgrade u Palmotićevoj ulici naoružan snajperom s optičkim nišanom promatrao parkiralište s ciljem da ubije Pukanića ako paklena naprava zataji. U trenutku kada su Pukanić i Franić izašli iz zgrade Nacionala i došli do automobila u 18.27 sati, ubojice su iz daljine aktivirali improviziranu eksplozivnu napravu velike razorne moći. Naprava skrivena u prostoru za kacigu ispod sjedišta sastojala se od oko 1,5 kilograma vojnog TNT i RDX eksploziva pojačana čeličnom armaturnom mrežom radi povećanja ubojitosti. Bomba je aktivirana daljinski uz pomoć GPS uređaja. Pukanić i Franić su poginuli na mjestu eksplozije, a još dvoje zaposlenika “Nacionala” je ranjeno na svojim radnim mjestima.
Ubojice Ive Pukanića i Nike Franića osuđeni su nepravoćno na 150 godina zatvora. Robert Matanić dobio je 33 godine zatvora, a Luka Matanić i Amir Mafalani po 16 godina zatvora. Slobodan Đurović osuđen je na 15, a Bojan Gudurić na 30 godina zatvora. Željko Milovanović, kojem se jedinom sudilo u odsustvu, jer se protiv njega u Beogradu također vodio postupak za ubojstvo Pukanića i Franjića, dobio je maksimalnu zatvorsku kaznu u trajanju od 40 godina zatvora. Osim Pukanićevih ubojica iz Srbije koji su nesmetano šetali Zagrebom, i odbjegli pripadnici Zemunskog klana Miloš Simović i Sretko Kalinić godinama su se skrivali u Hravtskoj. I za njima dvojicom je tragao Interpol zbog atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Obojica su godinama lagodno živjeli na zagrebačkom Laništu. Za njih se ne bi niti doznalo da se nisu međusobno skoro poubijali. Potpis srpskih mafijaša odsjecanjem glave i sakaćenjem trupa, kao poruka je ostavljen i prilikom ubojstva Cvetka Simića u Zagrebu 2010. godine. Njegovo raskomadano truplo bez glave pronađeno je u zagrebačkom Jarunu.
