Umire li doslovno naše tijelo na Mount Everestu? Oni koji su tamo bili kažu – "da", a o tome govori i najnoviji hollywoodski uradak "Everest", kojem predviđaju odličan prolaz na Oscarima.
"Everest" je napravljen prema istinitom događaju iz 1996. godine, kada je usred oluje na planini poginulo osam ljudi. Detalji ovog putovanja koje se pretvorilo u horor već su poznati iz knjige "Into thin Air" Jona Krakauera.
Sa svojim vrhom na 8,849 metara planina predstavlja ulitmativni izazov sa svojim ledenim temperaturama i visinama gdje je protok kisika ograničen. Na tom mjestu bilo kakav život nije moguć, a ljudsko se tijelo tamo počinje gasiti.
"Everest je planina ekstrema. Tijelo na takvoj visini počinje, na određeni način, propadati", kaže geograf i penjač Jon Kedrowski koji se 2012. godine unatoč nemogućim vremenskim uvjetima uspio popeti na Everest. Tada ih je poginulo deset. Unatoč svemu, to namjerava ponoviti.
Everest svake godine privlači, ipak, sve više penjača.
Jedan od prvih koraka svakoga tko planira na Everest je savjetovanje s liječnikom o fizičkom i psihičkom zdravlju. To je također i način da se otkriju svi postojeći uvjeti koji bi mogli biti pojačani na visokoj nadmorskoj visini, kaže Kedrowski.
Kada on vodi ekspedicije, dobro ispita svoje klijente i sam smišlja program obuke kako bi ih pripremio za to putovanje. Kada govorimo o savladavanju visine, poseban naglasak stavljamo na kardio snagu, napominje Kedrowski.
Podizanje baznog kampa na Everestu je na 5,36 kilometara što je visina na kojoj se smanjuje kisik za 50 posto. Penjačima preporuča da u bazni kamp dođu dva tjedna prije početka penjanja kako bi se prilagodili.
Ranije je sugerirano da ljudi stignu ranije, ali 10 tjedna ranije od pet ili šest može dovesti do smanjenja tjelesne težine, snage i izdržljivosti, kaže Kedrowski, a to može penjenje učiniti opasnim ili čak nemogućim.
Svjestan opasnih medicinskih stanja i ozlijeda koje se mogu dogoditi na Everestu, dr. Luanne Freer osnovala je Baznu Everest medicinsku kliniku 2003. godine u kojoj stručnjaci i volonteri podižu šatore svake penjačke sezone.
U prosjeku treniraju oko 500 ljudi između 1. travnja i kraja svibnja za sve, od visinskog kašlja i akutnih visinskih bolesti do ozeblina i moždanog edema. Najviše liječe uganuća ili slomljene gležnjeve zbog kamenitog terena.
Visinski kašalj i akutne visinske bolesti su zajednička oboljenja među penjačima na Everest. Visinska bolest rezultira glavoboljom i otežanim disanjem, ali se njome svakodnevno može uzlazno upravljati na ne više od 304 metra, kaže Kedrowski.
Nitko nije imun na visinski kašalj, kaže Freer. Možda zvuči bezazleno, ali kašalj može uzrokovati povećano udisanje hladnog zraka na velikoj nadmorskoj visini što može isušiti sluznicu pluća te dovesti do njezina pucanja. Poznato je kako su ljudi s ovakvim kašljem razbijali rebra, kaže Freer.
Penjači znaju da ih ekstremno niske temperature i ozebline mogu šokirati kako se penju na Everest, ali vjerojatno nisu spremni na druge ekstreme, poput vrućine.
Na Everestu, snijeg i led djeluju kao divovski reflektor za sunčev odraz. Potencijalo velika opasnost od opekotina je na Khumbu Icefallu i Zapadnom Cwmu, u blizini baznog kampa, gdje dnevne temperature mogu dosegnuti 32 Celzijeva stupnja tijekom penjačke sezone, ukazuje Kedrowski.
Penjači također riskiraju s visinskim plućnim edemima i visinskim moždanim edemima, kaže Freer. Oni su vjerojatniji na većim visinama, situacijama s niskom količinom kisika gdje tijelo reagira stvaranjem tlaka i viška tekućine, a u ovom slučaju u plućima ili mozgu.
Penjači mogu imati niz simptoma, od ekstremnog umora i plitkog disanja do vrtoglavica i iskašljavanja krvi. Nedostatak kisika u mozgu koji se naziva hipoksija, može kod ljudi uzrokovati lagani osip .
Najbolji i najbrži tretman za penjače je spustiti se na nižu nadmorsku visinu, iako mnogi to ne mogu napraviti sami nego im moraju pomoći drugi.
Hrana ima glavnu ulogu na način kako nečije tijelo reagira na Everestu. Probava se usporava kako penjači stižu na veće visine, crijeva postaju hipksična pa ne mogu slati hranjive tvari u mišiće, kaže Freer.
Kedrowski preporuča male obroke jer konzumiranje previše hrane odjednom može poslati svu krv kako bi pomoglo želucu u probavi što bi je moglo preusmjeriti od drugih vitalnih funkcija u tijelu na velikim visinama.
Na većim visinama tijelo traži više šećera i teže probavlja proteine. Kedrowski i njegove kolege penjači obično se hrane običnim rezancima, konzerviranim povrćem i mesom, juhom te grickalicama, čokoladom, keksima i krekerima.
Alpinisti se oslanjaju na topljenje snijega za vodu, koja također može uzrokovati probleme. Kako raste popularnost Everesta tako raste i broj penjača iz godine u godinu što je dovelo do skupljanja otpada na planini. Rezultat toga su bakterije u otopljenom snijegu kojega koriste penjači što može izazvati proljev, piše CNN.
Freer i Kedrowski preporučuju liječnički pregled nakon uspona po Everestu posebice, ako su penjači naišli na neki medicinski problem. Prema mnogim iskustvima, nakon ozeblina i edema mogu se stvoriti ožiljci na tkivu, pa ako se osoba odluči ponovno uspeti na Everest ili na neki sličan podvig, mogli bi biti osjetljivi na takve uvjete u budućnosti koji bi ih čak mogli i usmrtiti, kaže Kedrowski.
