Gattin bi pak sigurno bio izgubio glavu da su tada ustaške vlasti znale za, primjerice, to da je sa samim vrhom partizanskog Narodnooslobodilačkog pokreta dogovorio da će sabotirati ustašku mornaricu na rijeci Saci kako ne bi bila u stanju djelovati u borbama protiv partizana 1943. u okviru napada na Kozaru. Inače su pomorska zapovjedništva, dakle sav Jadran, bila pod kontrolom talijanskih vlasti, a i zbog Rimskih ugovora NDH nigdje nije smjela imati ratne brodove preko 50 tona.
„Ivan Krajačić - Stevo piše da ga je 1943. Miho Marchi odveo kod zapovjednika Gattina u Zapovjedništvu mornarice, kojem se obratio radi već spomenutog sabotiranja dovršetka remonta riječnih brodova na Savi. Nije znao ni da je Gattin navodno u siječnju 1943. u Splitu nagovarao sve 'hrvatske frakcije' domobrana i ustaša na suradnju s partizanima“, otkriva povijesno istraživanje. A kako je bilo moguće da ustaše cijelo vrijeme nisu imale pojma što im Gattin kuha unutar ustaških redova?
Prva mogućnost je da četnička komanda u Splitu, s obzirom da je bila u stanju sastaviti onako traljav izvještaj, nije imala blage veze koliko je važno ono što su uboli, pa da to nisu nikome podijelili. A da su četnici i ustaše u Splitu živjeli sasvim dobro jedni uz druge, pokazuje niz stvari, primjerice i to da su lokalnom talijanskom fašističkom vođi Giovanniju Savu, tipu koji je čak i po talijanskim mjerilima bio brutalan, jedni i drugi poslali delegaciju na sprovod kad ga je 17-godišnji Splićanin 1943. u Splitu izbušio mecima.
Na sprovodu Giovanniju Savi ustaše i četnici su ucviljeno koračali jedni uz druge. Druga mogućnost je da su ustaške vlasti u Zagrebu, ako je to i došlo do njih, doživjele kao puki trač, da ih je sam Gattin uvjerio da je riječ o običnoj gomili besmislica skupine rojalističkih, ekstremnih srpskih nacionalističkih prirepaka Talijanima, koji nisu bili u stanju niti ispravno mu napisati čin, niti čak doznati da je rođeni Trogiranin, a ne Splićanin.
Konačno, naprosto je morao biti vrlo uvjerljiv jer je Ante Gattin s Antom Pavelićem bio čak i u emigraciji kod Mussolinija još od početaka. Tako se izvukao na sudu u NDH; zbog takvog svog backgrounda uspio im je prodati čak i tu priču da nije imao pojma za što su Radoničiću potrebni svi oni podaci koje mu je napisao za plan predaje kompletnog naoružanja na Jadranu partizanima. No, ono što mu je spasilo glavu tada, glave mu je došlo samo nešto više od godinu dana poslije.
Kako je bila riječ o suđenju vrlo neugodno visoko pozicioniranim domobranima i ustašama, što je Pavelićev režim moglo užasno kompromitirati, otkriti da mu se stvar raspada po šavovima, da su još i prije Neretve i Sutjeske njegovi ljudi od najužeg povjerenja smatrali da je obična budala i „lopov“ koji vodi hrvatski narod u propast, pa još i da rade na masovnom prelasku u partizane, cijelo suđenje vlasti NDH provele su u najstrožoj tajnosti.
Boban otkriva da tijekom cijelog suđenja „Radoničiću i drugovima“, i zbog osjetljivosti materije i zbog užasno eksplozivnog političkog potencijala, sud odvjetnicima obrane – nije predao čak niti optužnice s kompromitirajućim dokazima. Čak do samog početka suđenja, iz istih razloga, vlasti NDH nisu dopustile optuženima nikakav kontakt s odvjetnicima obrane. Bilo je to suđenje u punoj konspiraciji.
A kako je bila puna konspiracija, Ante Gattin je dočekao slom NDH i oslobođenje 1945. u takvom položaju da, kada su ga se 1945. dohvatile partizanske sudske vlasti, ispalo je da nije imao nikakav pisani dokument o tome da je bio dijelom ekipe koja je iz ovih ili onih razloga tko u većoj tko u manjoj mjeri bila obavještajna linija partizanima iz redova NDH.
„Suradnici obavještajne službe prikupljali su podatke o kretanju i naoružanju ustaških, domobranskih, njemačkih i talijanskih vojnih jedinica, voznim redovima i sadržaju vojnih transporta, smjerovima naleta bombardera, šiframa tajnih poruka domobranskih stožera i raznih ministarstava, zapovijedima i planovima štabova i ministarstava, raspoloženju i odnosima unutar ORS-a, odnosima s Njemačkom, Srbima, ponašanju HSS-a, raspoloženju stanovništva itd.“, tako u povijesnom radu Boban opisuje što je sve činila ta grupica unutar zapovjedništva mornarice NDH za potrebe mornarice Narodnooslobodilačke vojske „već od siječnja 1943.“
Ono što je ostalo, moglo ga je, objektivno, i u bilo kojoj zemlji zapadne Europe odvesti sa suda ravno pred streljački vod. Optužen je da je 1941. nosio veliko „U“ na prsima prilikom dolaska Talijana u zemlju, da je Talijanima predao Šibenski garnizon bez otpora, da je u svibnju 1941. bio u deputaciji u Rimu s Antom Pavelićem, koja je dala krunu hrvatskih kraljeva talijanskom princu, da je bio član komisije za razgraničenje NDH i Italije te inicijator osnivanja „Crnomorskog sklopa“.
U novinama je navedeno da se branio da on nije ustaša, nego se s njima slagao zbog nepravdi koje su mu u bivšoj Jugoslaviji nanesene, da prezire Talijane, da nije znao za svrhu odlaska u Rim, a da priznaje „da je ovim činom nanesena hrvatskom narodu neoprostiva sramota“. Tvrdio je da je komisija za granicu bila samo formalna. Tada se nije pisalo o tome je li pritom možda spomenuo svoje angažiranje u Splitu i aranžman s Krajačićem, niti to da je osuđen na pola godine zatvora u vrijeme NDH.
Za Stevu Krajačića, prvog načelnika OZNA-e, također nije jasno zašto mu nije spasio glavu. Postoje i takva objašnjenja da u mnoštvu sudskih postupaka 1945. Krajačić nije znao da se sudi i Anti Gattinu. Teoretski, moguće je da ga je možda prepustio vlastitoj sudbini jer je Gattin ipak bio politički oportunist, što je ipak manje realno jer su i za manju suradnju s partizanima tijekom rata neki iz ustaškog pokreta spasili glavu na račun suradnje.
U konačnici, Gattin je strijeljan u prosincu 1945., kao jedan od ljudi koji je s Pavelićem bio još od egzila kod Mussolinija i kao onaj koji je s njim direktno radio na predaji Dalmacije i drugih primorskih krajeva Hrvatske fašističkoj Italiji, bez da se doznalo da je protiv Pavelića, u skupini s drugim časnicima domobrana čak i ustaša radio na rušenju Pavelićeve marionetske kvislinške države.
Što se Splita tiče, fotografije iz tog grada tijekom okupacije od 1941. do 1944. kao malo gdje svjedoče o ljubavnom trokutu između nacista, talijanskih fašista i četnika. Split je konačno oslobođen 26. listopada 1944., kada je privremeno, do oslobođenja Zagreba, bio glavni grad Hrvatske.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
I nakon svega ovoga u Hrvatskoj se opet ustaše uzdižu i polako ali sigurno ulaze u sve pore države i uvode ustašiju, i opet će poćeti rasprodaja lijepe naše , ali više nema Tita da poslije vrati sve prodane dijelove ... prikaži još! Hrvatske u sastav Hrvatske, bit ćemo mali i skućeni samo u okolici Zagreba dom i njega ne prodaju.
ustaše su izgubile 2 svj rat