Johann Rehbogen i dalje se sjeća juhe o leće koji je jeo s ostalim novacima koji su putovali u vagonima za stoku kako bi se pridružili Wehrmachtu 1942. godine. Sjeća se prikazivanja filmova na treningu, ali i kada je prvi puta vidio rate zarobljenike.
"Imali su zatvorske uniforme i izgledali istinski jadno. To je bio veliki šok za mene", prisjeća se danas 94-godišnji muškarac kojem se trenutno sudi radi toga što je bio SS čuvar u logoru u tada okupiranoj Poljskoj
"Wehrmachtovci su bili elokventni. Činili su nam se kao heroji. Ali kada sam vidio zarobljenike shvatio sam da je njihova poruka lažna, da je nešto drugo u pitanju", kaže Rehbogen.
Optužen je kako je bio sudioniku u ubojstvu stotine, i jedan je od pet optuženika dok je dodatnih 20 muškaraca pod istragom. Sudi mu se kao maloljetniku jer je u doba zločina imao manje od 21 godine.
Tvrdi kako nije bio svjestan organizirane kampanje ubijanja. Njemačka je, pak, u očajničkoj utrci s vremenom kako bi preostale i živuće zločince iz nacističke ere dovela pred sud pravde.
Za mnoge preživjele, to je sve premalo i prekasno. Broj optuženih je mali postotak od više od (konzervativna procjena) 200.000 zločinaca iz te ere, kaže Mary Fulbrook, profesorica njemačke povijesti sa koledža u Londonu za CNN.
"Puno je prekasno. Većina se počinitelja izvukla", kaže u svojoj novoj knjizi "Reckonings: Legacies of Nazi Persecution and the Quest for Justice". Osim toga, od 140.000 osoba dovedenih pred sud između 1946. i 2005. samo je 6.656 završilo s presudama.
"Odmah nakon rata bila su suđenja u Nürnbergu. Ali mnogi su to smatrali iživljavanjem pobjednika i nisu to, zaozbiljno, vidjeli kao put koji treba slijediti. Prvih je deset godina bilo puno suđenja, a onda kao da su iščeznula", kaže Fulbrook.
"Onda je u interesu Hladnog rata i borbe protiv komunizma de facto postojao pokret da se rehabilitira Naciste u jednoj generalnoj klimi amnestije. Neki koji u dobili žestoke kazne četrdesetih su pušteni pedesetih", kaže Fullbrook.
"Lako je reći da su se stvari mogle odigrati drugačije", kaže Fullbrook.
Šezdesetih i sedamdesetih nova je generacija Nijemaca došla svojim roditeljima i djedovima i rekla: 'A što si ti radio za vrijeme rata.'
No, tek je suđenje SS-ovcu Johnu Demjanjuku omogućilo da se u zatvor stavi i one koji nisu klali vlastitim rukama.
Godine 2011. Demjanjuk je proglašen krivim na sudu u Minhenu kao sudionik u smrti 28.000 ljudi jer je bio čuvar u Sobibor logoru smrti.
"Iz današnje perspektive, lako je reći kako da se sve radilo drugačije pedesetih. Ovakva presuda ne bi bila moguća", kaže Jens Romme, glavni tužitelj i napominje da je bilo i drugih problema - mnogi su promijenili identitet, umrli ili emigrirali.
Dodaje i kako "radi kombinacije policajaca, tužitelja i sudaca u post-ratnoj Njemačkoj, sve ljudi koji su možda imali uloge u Trećem Reichu, želja za provođenjem pravde je bila slabija".
Umjesto toga Njemačka je razvila "kulturu sjećanja" kako bi se osvrnula na svoju ratnu prošlost. Memorijali diljem nacije, i česte posjete djece Auschwitzu trebale bi osigurati da se Holokaust nikada ne ponovi.
"Njemačka je možda najmoralnija država kada se treba osvrnuti na svoju povijest. To je jedno nasljeđe sramote koje dodatno potenciraju u znak kajanja. Šteta što to nije značilo i privođenje više krivaca na sud kada je za to bio trenutak, kada su Nacisti bili ne samo živi nego još uvijek i na pozicijama moći", kaže Fulbrook.
Nedavna suđenja su, s druge strane, potaknula neku vrstu dijaloga između počinitelja i preživjelih iz Holokausta.
Oskar Groening, znan i kao "računovođa Auschwitz" osuđen je jer je bio sudionik u smrti 300.000 ljudi. Nekoliko se puta obraćao sudu, često iskren oko nacističke ideologije koja ga je navodila.
Prvi dan na sudu, 96-godišnjak je ispričao priču kako je vidio ubojstvo malog djeteta.
"Židovka je sakrila djevojčicu u putnu torbu. To je shvatio jedan SS-ovac tijekom sortiranja. Uzeo je bebu i njome udarao po kamionu sve dok urlici nisu prestali. Srce mi je stalo", rekao je Groening.
"Došao sam do njega i rekao "ne možeš to činiti". No nije mi bilo dozvoljeno uplitati se, a sljedeće sam jutro tražio transfer.
Njegovo je svjedočenje pokazalo da iako je bio potpuno indoktrinirani član SS-ai iako se žalio na metode ubijanja, nije imao ništa protiv toga da se te ljude ubija.
"Ta je beba slomila svijet za mene. Bilo bi drugačije da je samo uzeo pištolj i upucao ju", kaže. Da ironija bude veća Groening je otkriven nakon što se počeo boriti protiv onih koji negiraju Holokaust, i to tako da je navodio vlastita iskustva iz logora. Priznao je da je "moralno involviran i kriv" ali je do kraja tvrdio kako nikada nije pomogao da se nekoga ubije.
Dobio je četiri godine zatvora. Eva Kor, koja je preživjela Holokaust i svjedočila protiv njega, javno je rekla kako mu oprašta te da želi da se njegova kazna pretvori u rad za javno dobro.
"Groening je rekao kako je bio u krivu, da se ništa od toga nije smjelo dogoditi i kako se ne smije ponoviti. To je upravo ono što ja želim reći mladim ljudima koji su za povratak takvog režima. Ja sam mu možda oprostila, ali ga ne čini nevinim ili manje odgovornim", rekla je Eva Kor.
Groening je umro pri kraju suđenja, a Fulbrook ističe kako je upravo taj slučaj ukazao na važnost snimanja izjava.
I Rehbogen je nešto rekao o svom sudjelovanju. Njegova se izjava čita kao dnevnik, uvid u mozak SS-ovca. On uporno tvrdi dvije stvari, da je kao Nijemac koji je živio u Mađarskoj nevoljko uvučen u SS, te da nije imao pojma o sistematičnim ubojstvima.
Tvrdi kako nije znao za postojanje plinske komore, iako se sjeća smrada koji je dolazio iz krematorija.
"Iako zvuči kao opravdanje nisam doživljavao Stutthof kao mjesto za eradikaciju. Znao sam da su uvjeti užasni, ali tek mi je kasnije sinulo o čemu je riječ", rekao je.
Na sudu je stručnjak rekao kako je riječ o malenom logoru u kojem su ipak uspjeli pobiti 10.000 ljudi te da netko mora biti slijep da to ne vidi. S time se slaže i Johannes Tuchel, šef jednog od memorijalnih centara.
"Osim toga Waffen SS nije "uzimao" ljude, nego su oni dolazili, posebno iz Mađarske, posve svojevoljno", kaže Tuchel.
Jedna se žena sjeća Rehbogana iz Stutthofa. Ime joj je Judy Meisel i imala je 14 kada je gola stajala u redu za plinsku komoru. Preživjela je kada ju je na samom pragu iz majčinih ruku otrgnuo čuvar.
"Mama joj je rekla 'trči, Judy, trči', što je baka i napravila. U barakama se skutrila kraj sestre, i obje su preživjele", kaže njezin unuk Benjamin Cohen.
Kada su je kontaktirali istražitelji, Meisel, kojoj je sada 89, odmah je prepoznala Rehbogena kao jednog od čuvara, iako on nije taj koji ju je spasio.
"Mora ga se držati odgovornim i mora platiti za svoje zločine, između ostalog za ubojstvo moje drage mame koja mi nedostaje čitav život", napisala je Meisel i rekla kako su to "zločini protiv čovječnosti".
Cohen je za CNN rekao da se suđenje dogodilo 10 godina ranije Meisel bi došla, ali sada je pretjerano krhkoga zdravlja, pa je on sjedio na njezinome mjestu, i gledao kako se Rehbogena dovodi u sudnicu.
"Teško je gledati starca na sudu no pitanje je zašto je sve to tako dugo trajalo", kaže Cohen.
Rehbogen pak tvrdi kako "nikada nisam bio nacist, nikada, niti ću to postati u ovo malo vremena što mi je preostalo". Na sudu je da odluči.
