Tko je sve primijetio 'teror' profesionaliziranja uspomena iz osamdesetih?
Možda je stvar u meni, za potrebe ovog teksta i konstatirajmo da je stvar u meni. Problem je, valjda, u tipu koji je odrastao u zagrebačkom građanskom okruženju u kojem su roditelji poslije dva gemišta previše s društvom u sitne sate poluglasno pjevali “Ustani bane” i “Vilu velebita”, ne daj Bože da susjedi čuju što se pjeva, dok smo mi klinci u polusnu polijegali gdje god se moglo zaleći, pa tu traumu vučem cijeli život, moram biti poluglasan da okolina ne čuje, i problem je u meni, a ne u okolini.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
