Možda je stvar u meni, za potrebe ovog teksta i konstatirajmo da je stvar u meni. Problem je, valjda, u tipu koji je odrastao u zagrebačkom građanskom okruženju u kojem su roditelji poslije dva gemišta previše s društvom u sitne sate poluglasno pjevali “Ustani bane” i “Vilu velebita”, ne daj Bože da susjedi čuju što se pjeva, dok smo mi klinci u polusnu polijegali gdje god se moglo zaleći, pa tu traumu vučem cijeli život, moram biti poluglasan da okolina ne čuje, i problem je u meni, a ne u okolini.
Makar bi, jasno, bilo bolje da smatram kako je problem u okolini, a ne u meni, lakše je tako broditi kroz život. Stvar je, dakle, u meni, ali ipak bih se usudio pitati: ne čini li vam se da smo u posljednje vrijeme ozbiljno terorizirani prošlošću?
U posljednjih mjesec dana vidio sam seriju “Crno-bijeli svijet”, barem djelomično vidio, jer sam odustao negdje tijekom treće epizode, koja rekonstruira osamdesete i film “Bit ćemo prvaci svijeta” (onako-onako), koji rekonstruira još ranije razdoblje - pedesete do sedamdesetih.
Dodajmo tome još veliku izložbu koja se priprema u HDLU, dodajmo predstave koje sam vidio, dodajmo periodične pozdrave Azri i tribute Ekaterini, evente koji odaju počast ljudima koji su pobjegli glavom bez obzira ili su, nažalost, tragično pomrli, dodajmo i gotovo svakodnevno medijsko forsiranje “starih, dobrih vremena”, uz falsificiranje vlastitih uloga, i javne odgovore u kojima se falsificirano raskrinkava to falsificiranje i imamo upravo ono što sam prethodno zapisao - teror prošlosti.
Svi autori i protagonisti pokušavaju izbjeći upadanje u zamku jugonostalgije - makar ni u jugonostalgiji nema ničeg lošeg, nepopularan je ali legitiman osobni stav – ali svi šalju istu poruku: socijalizam možda i jest bio težak, ali je uvijek imao sretan svršetak u kojem good guys pobijede (u ovom konkretnom slučaju, alternativa postaje mainstream, a taj mainstream sad ima priliku i formirati javno mnijenje), a glavni junaci se vjenčaju.
Ili se, što ja znam, odsele na Bora Boru, zbog nerazumijevanja okoline… Za razliku od kapitalizma, za koji smo se borili i izborili, a nemilosrdan je (što nitko nije mogao pretpostaviti…), i glavni se junaci kapitalističkih priča jednostavno ne mogu vjenčati, jer nemaju nikakvih preduvjeta za to - niti prihoda, niti stana, niti energije.
A energiju su potrošili razmišljajući kako bi im bilo bolje da su odrastali i odrasli u kultnoj boljoj prošlosti koja im se stalno kao takva servira. Kakva je to, kvragu, poruka generacijama koje su danas u najkreativnijem razdoblju i bore se za plasman vlastitih ideja? I ne pokušavajte, jer nećete uspjeti? Sve ono što valja stvoreno je davnih dana? Barem kod nas?
Halo, pa proživio sam to razdoblje baš ovdje, u Zagrebu, idući u gimnaziju na Rooseveltovom, hodajući kraj Kavkaza i Zvečke s pločama u ruci , i to pločama Yesa, Genesisa, Billyja Cobhama ili Mahavishnu Orchestra koje sam dovlačio iz inozemstva jer sam, kao sportaš, vrlo rano imao i novca i privilegij putovanja.
Halo, ne osjećam se nimalo hendikepiranim što nisam tratio vrijeme viseći na ulici i čekajući neku “moždanu kreativnu eksploziju” nego sam proputovao još četiri druga kontinenta u to doba. Vukući s tih putovanja pelene, kojih nije bilo kod nas, ili banane, kojih također nije bilo kod nas, ili kavu, koje također nije bilo kod nas.
Što, naravno, u romansiranim verzijama prošlosti nitko neće naglasiti. Sad nam je kao zabavno što smo se vozili par-nepar sustavom, ali nije bilo nimalo zabavno ako je dijete imalo visoku temperaturu, pa je trebalo hitno doći do bolnice.
I sad bi mi trebalo biti jako zanimljivo i zabavno to što mi netko plasira kao moja vlastita sjećanja, a ne odgovara onome čega se sam sjećam? Trebalo bi mi biti zanimljivo i zabavno stvaranje kulta oko vremena koje nije ni manje ni više kultno od ostalih razdoblja mog života?
Novi val je trajao dva mjeseca, sve su ostalo bili repovi tog kratkog razdoblja… Ali dobri repovi - do Univerzijade ‘87. Zagreb se iz palanke polako pretvarao i pretvorio u metropolu - znam to dobro jer sam bio tu, i prehodao sam cijeli grad mnogo puta dok sam se vraćao u predgrađe nakon odlaska zadnjeg tramvaja. Pa potom i prevozio.
Moć televizije kao najjačeg medija ne treba podcjenjivati, svaki dom danas ima TV prijemnik i u socijalnim okolnostima u kojima Moć televizije kao Medija ne treba podcjenjivati je vrlo upitno ima li “puk” uopće ikakvu drugu mogućnost osim obiteljskog gledanja televizije poslije Dnevnika - ta je moć silna.
Toliko silna da me i Roko Ukić, pametan dečko, zapravo sad već pametan čovjek, koji je prošao cijeli svijet, usred razgovora (objavljenog prošlog tjedna) upitao: Čekaj, je li to stvarno bilo tako?, referirajući se na “Crnobijeli svijet”. I nisam znao što da mu kažem...
Kroz JNA nitko nije prolazio sa smiješkom, svi smo s 18 godina patili zbog izgubljene, a potencijalno važne i vrijedne godine života. U JNA su starješine ukidali pisoare jer su se ljudi umivali u njima - ljudi koji nikad ništa slično nisu vidjeli, “voda curi, nema razlike između lavaboa i pisoara”.
Tada si mirno mogao u prijevremenu penziju s pedeset, sada moram čekati petnaest godina više. Tada mi je predsjednik Cibone suosjećajno rekao: “Taman smo te mislili primiti u Partiju, kad si se vjenčao u crkvi”.
Tada su ljudi plakali ispraćajući “Plavi vlak”, i usred utakmice na Poljudu, kad je objavljeno da je Maršal umro. To je bila država u kojoj smo živjeli, prije nego onakva u kojoj slučajno sretneš Gorana Bregovića u roadhouseu. A i da sam ga sreo, pa što? Bijelo dugme imalo je četiri odlične pjesme i četrdeset i četiri očajne.
Uostalom, ti su ljudi vjerojatno znali za mene u istoj onoj mjeri u kojoj sam i ja znao za njih jer sam i sam sudjelovao u stvaranju gradske povijesti. Samo što je moja “karijera” (mrzim tu riječ, ali nema bolje) trajala kraće jer biologija ne trpi bavljenje sportom do pedeset i treće.
Pa time nisam u poziciji i nemam priliku sam sebi dizati spomenike. Niti bih to želio, sve i da je imam. Nisu to bila nikakva bolja vremena, bila su to drukčija vremena, nimalo bolja od onih koja su im prethodila ili onih koja su slijedila.
Možda smo tada i bili veći, bolji, ljepši i uspješniji, ali ne želim prihvatiti to da smo sada mali, loši, ružni i neuspješni. I ne želim prihvatiti tezu koja mi se uporno nameće - tih sam davnih dana živio najbolje i napravio ono najkreativnije i najkvalitetnije u životu. To nije istina.
Kad su krenule te sustavne pisanije o osamdesetima, ima tome pet-šest-sedam, možda čak i deset godina, bilo mi je to simpatično jer sam se osjećao protagonistom onoga o čemu se piše.
“Sretno dijete” sam sa zadovoljstvom odgledao i odslušao. Povremeno sam se i sam javljao s nekom nostalgičnom noticom. Kako su pisanije prerastale u kult, i kako je kult dobijao sljedbu - sve me počelo jako iritirati.
A sad okrećem glavu na drugu stranu, pustite me, ljudi, više na miru. Pustite me na miru s tim profesionalnim održavanjem uspomena. Mislim, krajnje je vrijeme za priznanje: u Poletu su mi daleko najbolji dio sadržaja bili Reiserovi stripići, sve ostalo, pa čak i aktualizirani ud Milana Šarovića, je prolazno. Nagledao sam se tih opuštenih udova po svlačionicama i ispod tuševa, vidio sam ih na tisuće - crne, bijele, smeđe i žute, osunećene i naborane, male, velike i zabrinjavajuće velike. Jedan više ili manje u memoriji…
A da me itko išta pita - predložio bih snimanje serije o vremenu koje je neposredno prethodilo utakmici Dinamo-Zvezda 13. svibnja 90. (neka to bude katarzična posljednja epizoda od deset, u kojoj se raspadaju brakovi, prijateljstva i države).
Pa neka to bude i nastavak “Crno-bijelog svijeta” , svi bi akteri bili deset godina stariji, što znači da bi bili itekako aktivni. E, taj nam je dan, dan tijekom kojeg se događa posljednja epizoda hipotetičke serije, stvarno promijenio živote. Za razliku od koncerta Ekaterine (tada još Katarine druge) u Kulušiću po objavljivanju prvog albuma, kad je, Bog da mu dušu prosti, VD s palicama u ruci izašao pred malobrojnu publiku, možda pedesetak ljudi, koja je tražila bis, i rekao: “Nemojte da aplaudirate, više ništa ne znamo da sviramo”.
Vrijedno je sjećanja, ali nije me formiralo nimalo više od prvog izlaska na blješteći Times Square.
