Dr. Predrag Lalović, je u knjizi “S predsjednikom po svijetu” objavio sjećanja na dane s Titom. “Godinama sam se premišljao da li da napišem svoja sjećanja na 16 godina praćenja predsednika republike na svim putovanjima u inostranstvo”, kaže i dodaje.
“Oklijevao sam zbog više razloga. Najprije zbog toga što me je ađutant predsjednika, kad mi je saopćio da sam izabran da pratim predsjednika na putovanjima u inozemstvo, pitao što čitam od novina. Odgovorio sam mu: Politika i NIN. Tada mi je rekao da prije odlaska na put kažem supruzi da mi sačuva novine, i kad se vratim s puta pročitam što je pisalo o putu i to što piše u novinama, to sam čuo i vidio. Ovo se, naravno, nije odnosilo na službene bilješke u vezi sa zdravljem predsjednika. Ništa van toga. Ja sam tada imao 36 godina i ovaj izbor sam primio, prije svega, kao izraz priznanja i povjerenja u moju stručnost pa sam ovakvu preporuku poštovao. Međutim, čitav niz događaja tijekom putovanja je bio tako impresivan, da su mi trajno ostali u sjećanju. O nekima od tih nezaboravnih utisaka sam pričao porodici i užem krugu prijatelja tako da mi je bilo lako da ih opišem...”
“Drugi razlog”, nastavlja Lalević “bila je pojava velikog broja tekstova i knjiga, za koje sam znao da nisu istiniti. A neki od njih su bili, iskreno govoreći, baš i ružni tračevi. Ja sam smatrao da ako vam neko poveri brigu o svom zdravlju, a to znači i životu, onda je u najmanju ruku nekorektno iznositi u javnost stvari iz osobnog života, čak i da ta osoba nije predsjednik republike. Nažalost, jedan od tih autora je bio i osobni liječnik predsjednika. Posljednja stvar, koja je prelila čašu, bile su izjave za medije u kojima se tvrdilo: bio sam svakog dana kod Tita i razgovarao s njim, ili, ja sam mu svakog dana spremao hranu i sa svojom ženom odlazio u Klinički centar gdje bi ga ona hranila. Ove priče nisu bile istinite (da ne kažem da su bile obične laži) jer te osobe nisu ni privirile kliničkom centru, a što je još važnije, ja sam ga intubirao (uveo plastični tubus u dušnik) i priključio na respirator 26. veljače, tj. 68 dana pre nego je preminuo. Za vrijeme arteficijelne ventilacije predsjednik je bio u umjetnoj komi (koju sam održavao redovnim ubrizgavanjem lijekova za održavanje sna, ili se, pak, radilo o komatoznom stanju izazvanom bolešću) i naravno, nije mogao da komunicira ili uzima hranu. Toliko o tome. Inače, ja sam samo u rijetkim prilikama bio u funkciji osobnog liječnika. On je bio i u zemlji u neposrednoj blizini predsjednika, dok sam ga ja pratio na putovanjima u inozemstvo. Pilot predsjedničkog aviona, general Žutić, jednom mi je prilikom rekao da smo, putujući avionom, proveli na putu skoro dvije godine, a bilo je i putovanja brodom Galeb, na kojima sam ga pratio. Vjerujem da je u mom izboru, u odnosu na druge kandidate, prevagnulo moje stručno obrazovanje. Ja sam, naime, upisao medicinu 1945., diplomirao 1951., započeo specijalizaciju anesteziologije i reanimatologije 1953. godine u VMA-u, završio jednogodišnju školu anestezije na univerzitetu u Kopenhagenu, položio specijalistički ispit i u Kopenhagenu i Beogradu i, najzad, proveo godinu dana na čuvenoj klinici Mayo u SAD-u” kaže Lalević, čija je knjiga izazvala veliku pozornost javnosti.
Na pitanje kako je Tito reagirao kad je saznao da bi mu amputacija produžila život, Lalević kaže:
“Čim smo stigli u Ljubljanu, otišli smo pravo u Klinički centar i napravili snimke arterija na lijevoj nozi, a zatim otišli na Brdo kod Kranja. Pošto je situacija na arterijama bila loša, predložili smo predsjedniku operaciju što je on odbio. Mi smo tada pozvali na konzultaciju profesore DeBakeya iz SAD-a i Knjazova iz Moskve. DeBakey je predložio operaciju, tj. amputaciju, a ako on ne pristane na to, ostavio nam je jednu protezu za premošćivanje krvnog suda, s malim izgledima na uspjeh. Kako je on uporno odbijao amputaciju, pokušali smo da napravimo premošćenje protezom koju nam je ostavio DeBakey. Ova operacija, kao što se i očekivalo, nije uspjela, a on je i dalje odbijao amputaciju. Tek kad je vidio svoju potkoljenicu koja je bila plava s velikim plikovima na koži, rekao je ‘radite što treba’. Mi smo brzo pripremili salu i uradili amputaciju noge znatno iznad koljena. Operacija je protekla bez incidenata i on je počeo da prima posjete na intenzivnoj njezi. Posjetili su ga i sinovi Žarko i Miša. Već smo razmišljali o odlasku na Brdo kod Kranja kada su počele komplikacije. Najprije s bubrezima, a zatim i druge. Kao što sam već rekao na početku, predsjednik je bio na respiratoru (umjetnom disanju) punih 68 dana. Predviđati koliko je još mogao da živi da je odmah urađena amputacija bila bi čista špekulacija. Tema smrti nikada nije spominjana u razgovorima, osim što je on, odbijajući operaciju rekao: ‘ja dolje, pokazujući prstom na dolje, idem samo u jednom komadu’.
“Predsjednik je”, nastavlja liječnik, “zadržao prisustvo duha i često se šalio s članovima konzilija i drugim osobljem. Kao što sam već rekao poslije amputacije, dok je njegovo stanje bilo sasvim dobro, posjetili su ga Žarko i Miša, a zatim i general Ljubičić i, mislim, Lazar Koliševski. Kada smo prešli na odjel prof. Košaka na VII. katu, nije više bilo posjeta osim nas koji smo se brinuli o njegovom zdravlju. Inače, sve što nam je bilo potrebno bilo je nabavljeno u najkraćem mogućem roku. Predsjednik je dugo godina imao dijabetes i, mogu reći da nije bio discipliniran pacijent. U to vreme nije bilo aparata s trakicama s kojima ste mogli za 14 sekundi da dobijete vrijednost šećera u krvi, već se ta vrijednost procjenjivala na osnovi određivanja šećera u urinu uz pomoć trakica. Ja bih mu na vodokotliću u toaletu ostavio bočicu od 100 ml kako bi ostavio urin za određivanje šećera. Bočica bi po dva-tri dana stajala tamo prazna, da bi na kraju ipak ostavio urin. Posle pregleda ja mu kažem da je šećer prilično visok, na šta on obeća da će pripaziti na jelo....”
Posljednji put u životu Tito se obratio Jožefu Oseliju. Bio se nakratko probudio iz kome. U sobi su bili i liječnik te medicinska sestra. Tito je pokušao izgovoriti pet-šest riječi, međutim nije govorio razgovjetno jer nije imao zubnu protezu. Nakon toga opet je pao u komu. Dva sata kasnije je umro.
Odmah nakon njegove smrti krenula je tajna borba za vlast. U knjizi “Posljednji Titovi dani - tajna šifra za preuzimanje vlasti”, objavljujemo cjeloviti “Testament” - lažni dokument koji su, koristeći Tita kao pokriće, načinili pripadnici tajnih službi kako bi omogućili unitarističko preoblikovanje Jugoslavije.
U misterioznom dokumentu, “Tito” se osvrće i na teorije urote o samom sebi.
“Pisci-historičari puno toga, a posebno do odlaska Jovanke i naših svađa, pišu o meni. Tako sam nedavno pročitao u jednim njemačkim novinama da sam se borio u Španjolskoj pod imenom Sapajev, a za vrijeme rata, pisac u drugim novinama tvrdi da je pravi Tito poginuo, da sam ja neki poljski grof, pa bjeloruski Židov Lebedijev, i na kraju ruski general Walter. Mnogo se toga objavljuje. Sve su to izmišljotine. Sada se zna i za moju bolest i moje godine. Da ne zaboravim, ja nikada nisam bio u Španjolskoj, a bio sam organizator dobrovoljaca za pomoć Španjolskoj, to jesam...”
Tito otkriva zašto je pao Aleksandar Ranković, zašto De Gaulle nikad nije posjetio Jugoslaviju niti je htio razgovarati s njim, i sl.
Zanimljivo je da se u ovom “Testamentu” otvaraju sve teme koje će, kao novinski tekstovi, preplaviti Srbiju samo nekoliko godina nakon Titove smrti. Ovdje je doslovce izložena jedna široka platforma, koja sugerira zaključak da je sve ono što je krenulo kao srpski nacionalizam u drugoj polovici osamdesetih, bilo osmišljeno – iz jednog centra, ili iz više njih, usklađenih u djelovanju.
Jer u ovom Titovu govoru “otvarani” su neprijatelji točno po onom redu po kojemu su ih poslije servirali Politika, Politika Express, Nin, TV Beograd i drugi medijski eksponenti “antibirokratske revolucije”, koja je počela na Kosovu, a završila u seriji ratova koji su proizveli opće krvoproliće.
Autor velikosrpske ili unitarističke platforme, naravno, nije poznat. Jer isključeno je da je Tito ikada održao ovaj ili sličan govor – nikada nije pronađen.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
trebalo ga je hranit govnima da prije krepa smece smrdljivo da bog da gori u paklu
Rolls Royce Phantom, a cijela juga u opancima i gumasima. Na konjima i magarcima. I nitko see nije bunio ? Sto misllite ... Zasto ??,