Prije gotovo dva stoljeća 134 muškarca na dva britanska broda krenuli su u potragu za mitskim sjeverozapadnim prolazom, rutom kroz Arktik koja spaja Europu sa bogatstvima istoka.
Nikada se nisu vratili natrag kući. Inuiti, autohtoni narod sjevera, dugo su pričali priče od brodovima s tri jarbola zatočenima u ledu i muškarcima koje su mučile skorbut i glad i koji su se na kraju okrenuli nezamislivom - kanibalizmu, piše The Washington Post.
Usprkos svim potragama niti jedan brod nikada nije nađen sve do 2014. godine kada su ronioci locirali ostatke broda HMS Erebus, tako nazvanog po mjestu sličnom limbu, između zemlje i podzemlja.
Prije dvije godine, izvještava Washington Post, riješen je i drugi dio misterije kada je inuitski rendžer sa ekipom istraživača objavio kako su pronašli i drugi brod, HMS Terror na dnu sjeverozapadnog prolaza i to odlično očuvanog.
Današnji su uvjeti neusporedivi s onime što je dočekalo istraživače sredinom 19. stoljeća, na vrhuncu Britanskog carstva. Admiralitet je zatražio od 59-godišnjeg istraživača polarnih krajeva, Johna Franklina, da pronađe put koji spaja Atlantik i Pacifik i napravio karte posljednjih neotkrivenih dijelova trase.
Nitko nije bio siguran što točno postoji u divljini, i kako će cijeli taj prolaz izgledati, no pronalazak bi bio veliki uspjeh carstva. Europljani su svijet smatrali simetričnim, ako je suditi po knjizi “Franklin’s Lost Ship”, autora Johna Geigera i Alanne Mitchell. Istraživači su na "dnu" južnoameričkog kontinenta pronašli prolaz koji spaja dva oceana pa su pretpostavili kako mora ista stvar postojati na sjeveru.
Franklin je znao navigirati kroz led, tvrdi znanstvenik Tom Zagon koji radi na kanadskom sjeveru. Odabrao je dva vojna plovila, Erebus i Terror, i za putovanje im trupove ojačao željezom radi udaraca leda. Napunio je brodove zalihama za tri godine, iako je putovanje, ako sve ide po planu, trebalo trajati dvije godine, piše Washington Post.
U svibnju 1845. godine dva su broda, prebojana u crno sa žutom prugom, krenula niz Temzu u ocean. Građani su se okupljali na obalama rijeke i slavili veličinu i moć carstva.
No Franklin je išao prijeći same granice poznatog svijeta, u divljinu koja nikome nije bila poznata. Kompasi nisu radili jer ih je zbunjivala blizina sjevernog pola. Nije bilo nikakvih vremenskih najava, ili suvislih matrica. Bilo je mnogo, mnogo hladnije nego danas i bilo je ljeta kada se led niti najmanje ne bi otopio što znači da bi brodovi zapeli u ledu tvrđem od najtvrđeg cementa.
Ekspedicija je do Arktičkog oceana došla prije kraja svibnja i počela se lagano probijati kroz labirint kanadskog arhipelaga. Franklin i njegovi ljudi došli su prezimiti na majušni, nenaseljeni otok oko 1.300 kilometara od sjevernog pola. Stručnjaci kažu kako to znači da je led bio neuobičajeno tanak i lagan da je ekipa uspjela doći tako daleko na sjever.
Jedini način, ali jedini, za preživljavanje jest slušati i pratiti upute Inuita, kaže Adrian Schimnowski iz Arctic Research Foundationa koji na krajnjem sjeveru provede pet mjeseci.
"Kada Inuit kaže da negdje odem, da se sklonim, nešto pojedem apsolutno i 100 posto slušam njihove savjete. Oni tu zemlju poznaju bolje od ikoga", kaže Schimnowski.
Priče Inuita međutim sugeriraju da Franklin i njegova posada nisu konzultirali Inuite. U rujnu 1846. godine Britanci donose sudbonosnu odluku da preplove kroz opasni Viktorijin prolaz koji je "samo" 321 kilometar udaljen od Kanadskog kontinenta, no svejedno često ima žešće i opasnije vrijeme nego područja koja su još sjevernije.
Zagon smatra kako je oluja iznenadila ekspediciju, zaledila Viktorijin prolaz i zarobila brodove. Posada je na brodovima provela barem dvije godine, čekajući da led olabavi. No, čak i po ljeti ništa se nije promijenilo. Barem dvadeset muškaraca, uključujući i Franklina, preminuli su od bolesti.
Ekipe koje su ih tražile i koje su krenule iz Velike Britanije nisu pronašli preživjele, no Inuiti su im ispričali priče o muškarcima koji umiru od gladi, lica crnih od sunca i skorbuta. Jeli su komade svojih umrlih drugova nakon što bi ih skuhali u čizmama, ispričali su Inuiti.
Znanstvenici su mit potvrdili kada su sredinom devedesetih na tijelima pronađenim na otoku detektirali da nedostaju komadi tijela koji su odrezani od strane očajnih mesara i da su članovi posade zaista iz očaja prakticirali kanibalizam, piše Washington Post.
Onda je nastupilo globalno zatopljenje i 2000-ih ljeto je sa sobom počelo povlačiti i goleme komade leda, a znanstvenici su se ponovno dali u potragu za izgubljenim brodovima i prolazom kojeg su slijedili.
"Franklinovi su brodovi važan dio kanadske povijesti jer su udarili temelje kanadsko-arktičkom suverenitetu", rekao je 2014. tadašnji premijer Kanade Stephen Harper.
Koalicija agencija i znanstvenih institucija, pa čak i neprofitna organizacija koju financira utemeljitelj BlackBerryja Jim Balsillie, rođen u Ontariju, počeli su sonarima pretraživati rutu kojom su brodovi prolazili.
Godine 2014. Erebus je osvanuo na sonaru. Kada su ga znanstvenici napokon imali prilike vidjeti, našli su gotovo nedirnuti brod. U dubinama potpalublja bile su zatvorene kutije gdje su muškarci skladištili svoje osobne stvari, a veliki dio artefakata je iznesen na površinu.
Drugi je uspjeh uslijedio u rujnu kada je Sammy Kogvik, inuitski rendžer koji živi u jedinom mjestu na otoku kralja Williama, Schminowskom ispričao krajnje neobičnu priču. Prije sedam zima on i njegov prijatelj snježnim su se vozilima vozili kraj otoka po izoliranom i smrznutom Terror zaljevu kada su vidjeli da iz leda viri šipka. Približili su se i shvatili kako je riječ o drvenom jarbolu. Kogvik ga je zagrlio, a prijatelj fotografirao no ubrzo su izgubili fotoaparat. Kogvik nikada nikome nije ispričao o događaju iako su mu Franklinovi brodovi pali na pamet.
Schimnowski je odmah otišao u zaljev koji je ovog ljeta bio potpuno bez leda. Koristio je sonar i kada su već bili spremni odustati ukazao im se prastari brod s tri jarbola. Ronioci su tjedan kasnije pregledali brod i potvrdili kako je riječ o Terroru.
"Sve u svemu jako je dramatično vidjeti veliki crni, oklopljeni i odlično očuvani brod kako leži na dnu oceana", slažu se znanstvenici.
Slažu se i u tome da sumnjaju kako bi Erebus i Terror ikada bili nađeni da se klima nije promijenila i da danas imamo led kakav je bio za vrijeme ekspedicije, pa čak i sedamdesetih i osamdesetih godina. Nekada se taj prolaz otapao jednom u desetljeću, a sada se to događa svake godine.
Tijekom sljedećih par godina znanstvenici će detaljno pregledati brodove, fotografirati ih i pokušati saznati što više o sudbini ekspedicije. Tražiti će i tijela, možda čak i Franklinov lijes. Izvlačiti će stvari, dokumente, karte i druge materijale kako bi odgovorili na niz starih pitanja poput toga zašto je Terror tako mnogo sjevernije od Erebusa.
Jesu li otplovili u tom smjeru slučajno? Kako to da se tako mnogo muškaraca razboljelo i umrlo u tako kratkom roku, i od čega, te zašto su se odlučili na najopasniju moguću varijantu - pješačenje na jug.
Jedna je od teorija, koju podržavaju i mnogi antropolozi, jest da su mornari patili od trovanja olovom iz njihovih konzervi. Neki od simptoma su umor, bol, osjećaj smetenosti i paranoja.
Još jedna lokalna legenda kaže kako su čak pet godina nakon kraja ekspedicije Inuiti na ledu pronašli četiri polumrtva i izgladnjela muškarca. Sklonili su ih preko zime, a zauzvrat dobili mač. Međutim, iako su se u proljeće zaputili na jug, četvorka je također nestala. Zastrašujuća je pomisao da su neki punih šest godina preživljavali na ledu kako bi ih na kraju svejedno snašla smrt.
"To su bili sposobni, opremljeni i trenirani muškarci. Jasno je da nisu sjedili na brodu i čekali da umru od gladi. Tražili su izlaze, no na žalost to se pretvorilo u put smrti, a naš će posao biti otkriti čitavu priču", slaže se ekipa.
