12 mladića odlučilo se na nevjerojatno rizičan pothvat. Neiskusni studenti bili su uvjereni da mogu preživjeti uspon na aljaški Mount McKinley, jednu od najsmrtonosnijih destinacija na američkom kontinentu.
Lokalni indijanci, Anthabaski, jako dugo vremena imaju zdravu dozu strahopoštovanja prema šest tisuća metara visokoj planini. Međutim, Joe Wilcox nije imao pojma o opasnosti koja se krije iza idiličnog snježnog pokrivača.
U ljeto 1966. godine poslao je pismo namjere u nacionalni park Mount McKinley kako bi dobio odobrenje za uspon na opasnu planinu. Skupio je osmoricu kolega za zajednički uspon, ali i podjelu troškova hrane, opreme i prijevoza od Seattlea do Aljaske.
Pismo je dočekano uz određenu skepsu zato što nitko od njih nije imao pravog planinarskog iskustva. Predložili su im da krenu na pokoravanje planine u društvu grupe trojice iskusnih planinara koji su istovremeno htjeli pokušati opasni uspon.
Dvije grupe odlučile su zajednički krenuti na vrh planine, ali čak i tako su odgovorni u nacionalnom parku postavljali određene uvjete. Morali su uvijek nositi radio za komunikaciju, morali su uvijek biti zajedno i manje iskusni planinari morali su proći kraću obuku koja bi im mogla spasiti život.
Razlike u iskustvu su bile toliko velike da su stvarale ozbiljne probleme. Kako podsjeća Daily Mail, bilo je situacija gdje planinari nisu uopće razgovarali međusobno. Usprkos svemu, krenuli su 22. lipnja 1967. godine na jedinstvenu avanturu života.
Mnogima će to biti i posljednja avantura života.
Izvorni plan je bio dosta jednostavan. Nekoliko puta će se uspinjati po planini kako bi prebacili dovoljno zaliha za konačni uspon do vrha, a usput će proći i zahtjevni proces aklimatizacije na prorijeđeni zrak na toj visini. Nedugo nakon dolaska na planinu, pogodile su ih teške kiše. Odjeća i vreće za spavanje upile su vodu i postale praktički beskorisne.
Ogorčene rasprave krenule su zbog viška opreme i onda članovi ekspedicije počinili, kako će se kasnije pokazati, fatalne greške. Odlučili su ostaviti prijenosni štednjak, lopate i pile. Svi ti alati omogućili bi im preživljavanje u snježnoj oluji koja će uskoro pogoditi planinu.
Možda i najveća greška je što nisu imali vodiča koji bi im pokazao najsigurniji put i najsigurnija skloništa. većina planinara imala je i problema s visinskom bolesti, ali nitko nije htio odustati. Složili su se da vrijeme izgleda dovoljno dobro za uspon na vrh.
Neki su ostali u nižem kampu dok je dio odlučio pokušati uspon u tom kratkom razdoblju lijepog vremena. Na otprilike kilometar od vrha izgubili su najveći dio opreme. Šator im se zapalio, a unutra su bila šestorica planinara. Tople zimske jakne i vreće za spavanje postale su neprepoznatljiva hrpa najlona. Na sreću su planinari uspjeli pobjeći samo s manjim opeklinama.
Četvorica najiskusnijih odlučili su pokušati uspon i, kršeći jedan od ključnih dogovora, ostavili manje iskusne planinare da se sami snalaze. Vrijeme se naglo počelo pogoršavati, a nitko od članova ekspedicije nije imao pojma kako izgleda vrijeme na toj planini. Sedmorica manje iskusnih su krenula na posljednji uspon svojih života.
Na vrhu su se javili u središnjicu nacionalnog parka, ali već ih je bila zahvatila snježna oluja. Mogli su vidjeti samo jedni druge i nisu imali pojma kako se spustiti natrag u kamp. Budući da su ostavili lopate i pile daleko iza sebe, nisu mogli ni kopati snijeg da si naprave skloništa. Bili su prepušteni na milost i nemilost oluje.
Oluje koju će kasnije opisivati kao oluju stoljeća.
Tjedan dana je trajala oluja i nitko se nije mogao popeti ni blizu planine. Helikopteri i zrakoplovi nisu im mogli dostaviti zalihe, a ni znatno iskusniji planinari nisu se usuđivali prići oluji.
Kasnije će ekspedicija pronaći samo tri tijela. Čak i drugi humanitarni usponi nisu nikad uspjeli pronaći četvoricu nestalih planinara.
Jedno tijelo pronađeno je u ostacima šatora, u šaci je grčevito držao stabilizacijski štap. Druga dva tijela pronađena su kako sjede u pokušaju da se skriju od vjetra.
Babcockova ekspedicija koja je i pronašla ta tri tijela bila je toliko šokirana viđenim da se nisu usudili fotografirati tijela za naknadnu identifikaciju mrtvih.
Sve to je služilo kao podsjetnik da smrt na planini Denali uvijek vreba iz ugla.
