Tri je dana prošlo otkako joj se suprug vratio iz bolnice, no stanje mu nije išlo na bolje. Ležao je u krevetu zureći u strop, budan ali sasvim nesvjestan što se oko njega zbiva. Dozivala bi ga, ali on ne bi odgovarao. Protresla mu je rame, ali mu je tijelo i dalje bilo ukočeno.
Kad je došla kućna posjeta, izmjerili su mu krvni pritisak koji je bio opasno nizak. Liječnik u je odmah dao glukozu. Mislili su da je takvo stanje izazvala niska razina šećera u krvi.
U hitnom odjelu bolnice Yale New Haven o njemu je preuzeo brigu mladi liječnik, specijalizant dr. Clark Fisher. U povijesti bolesti pronašao je da je pacijent prije godinu dana počeo osjećati jaku bol u grudnom košu kad bi duboko udahnuo. CT pretraga pokazala je nakupinu veličine hokejaškog paka u gornjem dijelu grudnog koša. Bio je to tumor timusa, žlijezde koja se nalazi ispod vrata i raste do puberteta, te pomaže imunološkom sustavu, a nakon toga počinje njezina razgradnja. Stoga je tumor u ovoj žlijezdi vrlo rijedak i obično se javlja nakon 60-te godine života. Ovaj 68-godišnji pacijent zbog toga je operiran, prošao je kemoterapiju i zračenja, piše New York Times.
Kad se dr. Fisher vratio u njegovu sobu, pacijent je spavao. Odgovarao je na njegova pitanja ali vrlo šturo. Stoga je supruga objasnila liječniku da su od prošle godine oboje umirovljenici, te da su vjerovali kako će ostatak života provesti putujući i obilazeći obitelj i prijatelje.
Nakon teške suprugove operacije vratio im se optimizam, sve dok prije tri tjedna nije završio u bolnici s bolnim abdomenom. Sve je ukazivalo na ileus - prestanak rada crijeva, što je moglo upućivati na više bolesti, ali nikome nije bilo jasno uslijed čega se to dogodilo.
U bolnici njezin suprug nije ni jeo ni spavao. Razgovarao je s ljudima koji su već odavno bili mrtvi. A kad bi ga liječnici pitali gdje je to bio i zašto, rekao bi da je u bolnici jer je bolestan. I znao je točno reći koji je dan i mjesec u godini. Liječnici su ga poslali kući i rekli supruzi da će mu vjerojatno biti bolje u poznatom okruženju.
No, noću bi ustajao iz kreveta i nešto stalno tražio u kuhinjskim ormarićima, kupaonici ili sobnim ormarima. Kad bi ga pitala što traži, nije znao odgovoriti. Tako bi ga tijekom noći nebrojeno puta vraćala u krevet.
Kad se tri dana kasnije opet s njim vratila u bolnicu, liječnici su bili uvjereni da je njegovo stanje ukočenosti posljedica naglog pada šećera u krvi jer je pio lijekove protiv dijabetesa, a tih dana ništa nije jeo. No, nju je zanimalo zašto nije htio jesti? I zašto je djelovao tako čudno?
Dr. Fisher je obećao supruzi da će to istražiti. Na pretragama, njegovo je srce ubrzano kucalo, a krvni pritisak mu je bio čas jako visok, čas jako nizak. Šavovi na njegovom trbuhu još su bili svježi od prošlotjedne operacije abdomena, no jedan od njih, na dnu je bio otvoren. Dr Fisher je bio uvjeren da je sve to posljedica infekcije.
Nakon konzultacija s ostatkom tima, liječnik je pacijentu počeo davati antibiotik širokog spektra. Infekciju je vjerovali su, zaradio u bolnici a takve su bakterije prilično otporne na lijekove. No, kirurzi su bili uvjereni da rana nije inficirana, pa su preporučili da ju prekriju gazom.
No, u idućih 48 sati pojavili su se novi simptomi. Mali mišići u pacijentovom licu i nogama počeli su se trzati, pa je počeo raditi grimase. Petljao je izgovarajući riječi kao da mu je jezik zaboravio kako formirati glasove. No već trenutak kasnije, njegov govor bio je sasvim razgovijetan.
Bio je aktivan noću, a pospan danju. Fisher je pomislio da bi to mogao biti i delirij, no najčudniji s kojim se ikad sreo. No, ipak je to bila njegova prva godina specijalizacije, i vjerovao je da još mnogo toga nije vidio u praksi.
No, dr. Fisher razmišljao je o svom pacijentu i kad bio imao slobodne dane. Stoga je sjeo za kompjutor i na internetu potražio neobične simptome. Vjerovao je da bi, ukoliko pronađe barem dva slična onima koje ima njegov pacijent, mogao biti na dobrom putu da otkrije koji im je uzrok.
Kad je upisao 'misteriozni ileus' nije pronašao ništa. No kad je upisao 'tumor timusa' pronašao je nekoliko autoimunih poremećaja koji su bili povezani s ovom bolešću. Jedna od njih bila je miastenija gravis - poremećaj mišićne funkcije koja se naglo pojavljuje i naglo nestaje jer neuroni ne mogu mišićima 'narediti' da se pokrenu.
No, to nije bio problem s ovim pacijentom. Ali je onda pronašao poremećaj koji je uvelike odgovarao njegovom slučaju i poznat je pod nazivom Morvanov sindrom. Obično je povezan upravo s tumorom timusa, a prvi ga je opisao francuski fizijatar Augustin Marie Morvan koji je imao četvero pacijenata. Pobrojao je i nagle promjene krvnog pritiska, halucinacije, nesanica, ileus, gubitak apetita, grčenje facijalnih mišića.
Ovaj sindrom opisuje se kao poremećaj u kojem 'lutajuća antitijela' djeluju na određene nervne stanice kao 'prekidači' koji ih uključuju i isključuju.
Fisher je bio oduševljen ovim saznanjem, no znao je da će liječnički tim biti vrlo skeptičan. Stoga je uzorak krvi poslao u laboratorij Mayo klinike i testovi su bili pozitivni upravo na antitijela koja se povezuju s Morvanovim sindromom.
Kad je došao s nalazima pred liječnički tim, odmah su se prihvatili liječenja. I, paradoksalno, ali lijek protiv antitijela je bio da se pacijentu doda još antitijela, budući da je bila riječ o autoimunoj bolesti. U krv su mu ubrizgali još antitijela koje su izvadili iz krvi drugih oboljelih - tretman poznat pod nazivom imunoglobulin.
Tijekom idućih nekoliko mjeseci pacijent je dobio šest doza i polako se počeo oporavljati. Najprije je počeo spavati noću, zatim je prestala zbunjenost, pa je prestalo grčenje mišića, a onda mu se vratio i apetit. Na kraju se potpuno oporavio.
Supruga je njegov oporavak opisala riječima - "pravo čudo". Danas se suprug bavi tai-chijem, kako bi došao u formu da konačno počnu putovati.
