Šokantno je da hrvatski građani mirno prihvaćaju tezu kako više nismo u komunizmu da bismo mogli imati pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu te da ćemo, ako želimo bolju zdravstvenu zaštitu, viši standard usluge ubuduće morati plaćati, koju nam u zadnje vrijeme političari sve češće serviraju.
Zaboravlja se, pritom, notorna činjenica: oko 1,4 milijuna zaposlenih građana redovito svakog mjeseca od svoje bruto plaće izdvaja 15 posto doprinosa za zdravstveno osiguranje.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna neto plaća za listopad prošle godine iznosila je 5720 kuna, ili oko 8076 kuna bruto, što u prosjeku iznosi oko 1260 kuna zdravstvenog doprinosa mjesečno.
Dakle, poslodavci na plaću prosječnog radnika godišnje uplate oko 15.120 kuna doprinosa za zdravstveno osiguranje, čemu treba dodati i 840 kuna godišnje, koliko većina zaposlenih izdvaja za dopunsko zdravstveno osiguranje, odnosno pokriće participacije za dio pregleda i usluga te lijekove koji nisu na osnovnoj listi, za koje se plaća participacija.
Istodobno, cijena osnovne police dodatnog zdravstvenog osiguranja kod privatnih osiguravatelja kreće se između 112 i 195 kuna mjesečno (1344 do 2340 kuna godišnje, što ovisi o dobi osiguranika), dok je cijena onih luksuznijih od 280 do 520 kuna mjesečno (pa za osiguranike u dobi između 20 i 30 godina iznosi 3840, a one iznad 60 oko 6240 kuna).
Ukratko, radnik srednjih godina s prosječnom plaćom kroz samo jedan mjesečni doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje uplati godišnju policu osiguranja kod privatnog osiguravatelja s nižim opsegom, a u dva ili tri mjeseca i onu luksuznijega karaktera, pa doista nije jasno zbog čega nam političari poručuju da bi oni koji žele bolji standard zdravstvene usluge trebali više plaćati, ili dodatno plaćati i privatnu policu osiguranja kakva je, kažu, uobičajena u mnogim zemljama.
S obzirom da se često koriste usporedbe s kanadskim, njemačkim ili austrijskim zdravstvenim sustavom, nije naodmet naglasiti: kanadski građani, na primjer, ne plaćaju zdravstveni doprinos nego se osnovni standard zdravstvene usluge financira iz poreza, dok svaki građanin dodatni opseg definira privatnom policom zdravstvenog osiguranja.
U Austriji ili Njemačkoj je osnovno zdravstveno osiguranje pokriveno socijalnim osiguranjem, koje se plaća iz posebog doprinosa, ali manjeg opsega nego u Hrvatskoj i podrazumijeva osnovnu zdravstvenu zaštitu, pravo na socijalnu pomoć u slučaju potrebe te određeni minimalan iznos mirovine-socijalne pomoći, koju ostvaruje svaka osoba nakon stjecanja uvjeta za mirovinu (nakon 65 godina), dok su sva dodatna prava također organizirana kroz privatno zdravstveno ili kompanijsko mirovinsko osiguranje.
U Hrvatskoj se obavezno plaća zdravstveni doprinos na plaće i sve isplate preko ugovora o djelu od 15 posto bruto iznosa i računica pokazuje da su građani usluge ne samo platili nego i debelo preplatili i da bismo se u tim usporedbama izjednačili, država bi trebala osloboditi barem dio novca koji sad uzima kroz zdravstveni doprinos da s tim iznosom svatko bira policu dodatnog osiguranja kakvu želi.
Pritom, doduše, treba uzeti u obzir da je riječ o sustavu solidarnosti koji podrazumijeva da se iz doprinosa zaposlenih plaća i trošak za one koji ne plaćaju osiguranje, kao što su djeca, nezaposleni ili umirovljenici s mirovinom manjom od 5008 kuna.
No kad se usporede iznosi koje obavezno plaćamo s cijenama polica kod pojedinih osiguravatelja, očito je da bi roditelji s dvoje djece sa sredstvima koja obvezno izdvajaju za zdravstvo te dopunskim osiguranjem mogli osigurati obitelji odlične privatne police osiguranja i daleko bolju zdravstvenu uslugu nego što je imamo danas.
Svaka privatna polica podrazumijeva, naime, obavezan godišnji sistematski pregled, što zasigurno doprinosi ranom otkrivanju bolesti, a time i tome da liječenje traje kraće, uz manje komplikacije. Obavezan godišnji sistematski pregled podrazumijeva, naravno, ginekološki UZV pregled i pregled dojki za žene te UZV pregled prostate i PSA prostate za muškarce starije od 40 godina, što se u državnom zdravstvenom sustavu na tako kratki rok radi samo ako postoje obiteljske predispozicije za bolesti.
Svaka privatna polica podrazumijeva i određeni broj specijalističkih i kontrolnih pregleda te laboratorijskih i dijagnostičkih obrada, pri čemu su police s manjim opsegom i cijenom u pravilu dovoljne za većinu osiguranika s manje zdravstvenih problema.
Tako se kod polica s manjim opsegom (između 1344 i 2340 kuna) podrazumijevaju i dva specijalistička i dva kontrolna pregleda godišnje, niz dijagnostičkih obrada po preporuci specijalista (tako da se pojedina pretraga može obaviti do dva puta godišnje), te do dva puta godišnje laboratorijske pretrage s popisa osnovnih laboratorijskih pretraga.
Police s višim opsegom nude veći broj pregleda i obrada te dodatne usluge.
Tako polica koja stoji između 3840 i 6230 kuna podrazumijeva po tri specijalistička pregleda i laboratorijske pretrage bez ograničenja, ali i naknadu za korištenje posebnog apartmana tijekom bolničkog liječenja (do 14 dana godišnje), jedan manji operativni zahvat godišnje i do četiri ciklusa fizikalne terapije u trajanju po 10 dana svaki.
Pritom se svaka takva polica može prilagođavati dobi i zdravstvenom stanju osiguranika, uz dodatno plaćanje.
Nekoliko osiguravatelja danas već nudi i dopunsko zdravstveno osiguranje, pandan onome HZZO-a, koje bi, kad bi u privatnom sustavu bilo više osiguranika, moglo biti i jeftinije.
Osim toga, uz dodatnih 20-ak kuna mjesečno možemo osigurati pravo na drugo liječničko mišljenje, s 30 do 40 kuna mjesečno pravo na liječenje u inozemstvu u slučaju ozljede, bolesti ili smrtnog slučaja kad se zateknemo u inozemstvu (do određenog iznosa).
Dodatno se može osigurati i pokriće određenog iznosa troškova stomatološke zaštite godišnje, a s 200 kuna mjesečno i specijalni kardiološki paket za srčane bolesnike, a postoje i dodatni paketi u kojima se može osigurati usluga nutricionista, alternativno liječenje, pa čak i određeni programi medicinskog vježbanja.
