Prije CIA-je postojao je ured strateških servisa (Office of Strategic Services - OSS), špijunska organizacija za koju je radilo gotovo 13.000 Amerikanaca koji su u Drugom svjetskom ratu sakupljali podatke protiv neprijatelja. Idealan regrut bio je "doktorand koji bi mogao dobiti bitku u birtiji". Bilo je tu akademika, vojnika, znanstvenika, atleta, filmaša pa i osuđenika. Čak jedna trećina bile su žene.
I to žene poput glumice Marlene Dietrich, antropologinje Margaret Mead, Julie Child. Jane Wallis je jedna od prvih CIA operativki ubijena na dužnosti. Tisuće su razbijale staklene stropove i demolirale stereotipe bez da su ikada tražile potvrdu vanjskog svijeta.
Ovo su njihove priče, a prenosi ih The New York Times.
Virginia Stuart
Naoružana samo diplomom sa Skidmore Collegea pridružila sam se skupini žena koje su se zaklele na tajnost. Prije mog pristupanja OSS-u htjela sam se, kao starija sestra Edith, koja je bila kemičarka, prijaviti u mornaricu. Ispostavilo se kako ih moja diploma društvenih znanosti nije fascinirala.
Odrastala sam baveći se jedrenjem na Rhode Islandu i čitajući o avanturama kapetana Irvinga Johnsona, sve bih dala da sam mu se mogla pridružiti na putovanju oko svijeta.
Nazvala sam tatinog prijatelja koji je radio u Washingtonu i on mi je zaista pomogao. Uslijedila je serija intervjua, polutajnih i vrlo diskretnih.
Upoznala sam žene koje će mi biti direktno nadređene, među njima i Jean Wallace (tek sam kasnije saznala da je ona kći potpredsjednika Henryja Wallacea). Svatko je imao svoj posao, a najvažnije je bilo nikad, ni pod koju cijenu, ne pričati o svom poslu.
Žene koje su se bavile registrom OSS-a bile su kao kontrolori leta za klasificirane dokumente koji su dolazili preko agenata diljem svijeta.
Natakale smo se kavama i Colama iz kafeterije znajući koliko je naš posao hitan i važan - dobivali smo podatke kretanju Nijemaca, planove za trgovinu oružjem, sve u skladu s veličinom i ozbiljnošću globalnog konflikta s kojim smo se suočili. Većina je materijala bila označena s "top secret", a neke smo predavali samo pukovniku na pregled. Sve je imalo svoj protokol. Čudan je to bio odnos gdje su muškarci i žene koje smo znali samo po kodu ovisili o nama.
Svaka je pogreška mogla biti tragedija.
Čim sam saznala da OSS šalje žene preko oceana rekla sam svojoj šefici "kad god postoji mogućnost želim biti na toj listi", i tako je i bilo. Osam mjeseci kasnije otvorilo se mjesto u Kairu.
Na ljeto 1944. tri tjedna prije mog 23. rođendana ukrcala sam se na brod s još dvije OSS žene i 5.000 vojnika, radnika Crvenog križa i novinara. Znale smo da nikome ne smijemo govoriti o svome poslu. "Radim za vladu", to je bilo sve što sam smjela reći. Nekoliko sam tjedana provela u Bariju i onda napokon došla do Kaira. Iz vojnog aviona vidjela sam ožiljke rata na tlu Afrike, i tragove koje su ostavili tenkovi. Borbe su se u međuvremenu preselile iz Sjeverne Afrike u Grčku i Italiju.
Ništa me nije moglo pripremiti za Kairo, iz vojnog kamiona sam buljila u kostime, odjeću, magarce i ljude. Na verandi Shepheard’s Hotela bila je dnevna konvencija Britanaca, Francuza, Turaka, Jugoslavena i Talijana. Svi su se pokušavali dočepati nekih informacija, a Kairo je, činilo se, bio centar svijeta.
Moj je posao bio u kaosu organizirati sustav sličan onome što sam naučila u Washingtonu. Dobila sam i vojnika da mi pomogne oko posla. Surađivala sam sa jako puno ljudi i sortirala još više materijala.
Godinu dana kasnije poslana sam u Kinu, na novi zadatak. Unutar tjedan dana do nas je došla vijest da je SAD bacio atomsku bombu na Japan. Bilo je kao da je Kataklizma, ali nismo mogli doći do nikakvih detalja. Pola ljudi nije znalo što je "nuklearna bomba".
Na jednom sam druženju upoznala Gila, britansko-australskog pukovnika koji je koordinirao napade na Japance. Prije no što je telegram uspio doći do SAD-a mi smo se oženili u katedrali u Šangaju, gdje sam prebačena.
Bio je to tek početak godina avantura, od života na Filipinima, planinama Hondurasa tri sata niz makadamsku cestu, do produciranja dnevne televizijske emisije za žene na Rhode Islandu. Cijeli sam se život bavila informacijama, no moj je prioritet bio odgojiti djecu koja su se svugdje osjećala ugodno - sami sa sobom i sa svojom okolinom. Gil je umro 1973., puno prerano. Bio je najfascinantniji i najatraktivniji muškarac kojeg sam ikada upoznala. I dalje je.
Nedavno sam prestala putovati. Mojih četvero djece, devetero unučadi i osmero praunučadi ide na svoje vlastite avanture po Tajlandu, Meksiku, Francuskoj, Havajima i Alabami. Šalju mi mailove i fotografije, a moj im je dom uvijek otvoren i sigurna luka. Nikada nisam preplovila svijet, ali moja najstarija unuka, Lisa, zato jest. I to dva puta.
Marion A. Frieswyk
Unutar jarko osvijetljenog studija, miješali smo silne kante bijelog preljeva. Bilo je poslije ponoći 1943. Rat je bjesnio dok je tim od šest državnih kartografa užurbano hodao po našem improviziranom uredu u Washingtonu. Žurili smo se napraviti naš zadatak, trodimenzionalnu topografsku kartu Sicilije.
Generali će uskoro razgovarati o akciji, a ovo će im biti vizualno pomagalo. Bila sam 21-godišnjakinja sa sela talentirana za brojeve. Planirala sam biti učiteljica u selu u kojem sam odrastala. Moji su roditelji tijekom velike depresije izgubili svoju farmu graška pa je mama radila kao kuharica.
Pearl Harbor je sve promijenio. Milijuni su se mobilizirali. Moj me profesor iz zemljopisa motivirao da se prijavim za civilnog geografa za poslove vezane uz vojsku. Preselila sam se u Massachusetts i provela šest tjedana učeći ekonomsku geografiju i sve druge stvari koje bi mi mogle pomoći. Radilo se za OSS ili kako smo ih mi zvali "Oh So Secret" (oh tako tajni), a plaća bi bila 1.800 dolara, bogatstvo za mene, rekla sam da iste sekunde.
Naš je cilj bio napraviti karte koje će pomoći pri vojnoj strategiji. Konturirali smo, radili iz kartona, mjerili, obrađivali podatke. Onda smo na kostur bacali gips. Nakon par dana smo pjeskarili te onda bojali maketu tj. kartu.
Taj je prikaz Sicilije, koji smo jedva napravili, jer smo prvo koristili krivi gips pa smo cijeli projekt spašavali, bio je prvi ručno napravljeni topografski model.
General Eisenhower poslao je 150.000 vojnika, 3.000 brodova i 4.000 aviona na Siciliju, preotevši otok od talijanskih i njemačkih sila tijekom petotjedne krvave kampanje, a mi smo nastaviti raditi na naručenim kartama. Radili smo u čitavom nizu ureda, zgrada i napuštenih kazališta koja su mogla primiti svu našu opremu.
Henry i ja smo se zaljubili. Godine 1943. oženili smo se u njegovom stanu. Nosila sam isto tamno odijelo koje bi nosila na posao kad nisam radila s gipsom. Došli su nam kolege iz OSS-a jer članovi obitelji nisu imali novaca doći. Dao mi je jednostavan zlatni prsten, a ja njemu moj prsten iz srednje škole koji je nosio 64 godine.
Po divizijama je bilo po dva muškarca na jednu ženu ali ne sjećam se da je spol ikada bio važan koliko mogućnost da doprineseš. Kada je OSS došao svome kraju 1945. preseljeni smo u State Department, a 1947. postali dio CIA-e.
Ja sam istupila iz agencija 1952. godine, a za 25 godišnjicu Henryjeve službe njegov mu je supervizor poslao našu maketu Sicilije koju smo jedva utrpali u našu Volkswagen bubu.
U posljednjim tjednima Henryjevog života, on je otišao u dom za starije i iz kuće u Marylandu koju smo sagradili pedesetih. Kći Sandra mi je pomagala pakirati. Kada je digla tepih u dnevnoj sobi ispod je bila hrpa karata. Ona je kliknula, a ja sam se nasmijala. Kartografi znaju da karte ostaju ravne i lijepe ispod tepiha. Bio je to podsjetnik na život koji smo proveli zajedno, i kako je sve počelo.
