Vitalina Wilson nikad se nije planirala udati za stranca čiji jezik ne govori. Isto tako se nije planirala odseliti gotovo 10.000 km udaljeno od obitelji, u zemlju o kojoj nije ništa znala.
Imala je dobar posao u odjelu računovodstva u jednoj velikoj firmi u Ukrajini. Bila je razvedena, nakon što se s 21 godinom udala za muškarca koji, kako danas kaže, "nije bio stvoren za obiteljski život".
Njezin bivši suprug je često bio bez posla i otežavao joj je život. No nakon razvoda, pokušala je izlaziti i pronaći nekog novog u Ukrajini. Samo, nikako nije pronalazila osobu s kojom bi "kliknula".
Nekoliko prijatelja joj je preporučilo da posjeti evente koje su organizirale međunarodne agencije za izlaske, specijalizirane za spajanje lijepih mladih Ukrajinki s Amerikancima koji su bili u posjeti. Ti muškarci bi naime u 10 dana posjetili tri grada i upoznali se sa stotinama lijepih djevojaka i žena.
Budući da nije mogla naći zanimljivog dečka, Wilson je odlučila s prijateljicama otići na nekoliko takvih okupljanja. Nije bila nimalo impresionirana i tvrdi da nije mogla zamisliti da bi ikad bila s jednim od starijih stranaca koje je ondje upoznala.
No odlučila je otići još jednom i pružiti svemu posljednju šansu. Kao u filmu, tom prilikom je upoznala muškarca koji joj je danas suprug. Čim ga je vidjela, znala je da je on osoba koju želi. Izašli su van nekoliko puta, no budući da nisu mogli komunicirati, on bi joj crtao na salvete, objašnjavajući primjerice tako gdje živi.
Uskoro se on vratio u SAD, a komunicirati su nastavili putem Skypea i maila. Nekoliko mjeseci kasnije, vratio se sa zaručničkim prstenom, te je osam mjeseci nakon toga i sama Wilson bila u Americi.
Danas živi u Kaliforniji i polako se navikava na ondašnji život. U početku joj je hrana bila prezačinjena, te je vidjela da ljudi jedu previše brze hrane, no svidjelo joj se što puno češće odvoze smeće nego u njezinom rodnom gradu.
Unatoč tome što je pokušavala naučiti engleski jezik što brže, dugo nije razumjela što joj novopečeni suprug govori.
Uz to, između njih dvoje je 20 godina razlike i pripadaju različitim generacijama, no on se itekako pobrinuo da joj ništa ne nedostaje i da uvijek zna koliko je voli. Potrudio se i da ona ima svoje prijatelje, kako ne bi u svemu ovisila o njemu, te su nabavili psa i ona ima osjećaj da uz njega može biti to što jest.
Danas, kad se u potpunosti privikla na američki život i jezik, Vitalina se planira vratiti u školu i dobiti i američki certifikat računovotkinje, kako bi mogla početi raditi u struci. U međuvremenu je pokrenula svoj posao u sklopu kojeg čuva mačke i pse drugih ljudi tijekom praznika, piše Guardian.
Žene traže bolju šansu
Marcia Zug, profesorica prava na Sveučilištu u Južnoj Karolini, specijalizirala se za obiteljsko pravo i upravo dovršava knjigu o međunarodnoj bračnoj industriji.
Razlog zašto su žene koje možete naručiti poštom i dalje popularne, tvrdi Zug, krije se u činjenici da žene u nekim zemljama nemaju i dalje nikakve šanse za normalan život, a dokle god nemaju uvjete za sretnu vezu kod kuće, tražit će drugdje gdje mogu stvoriti obitelj i zajednički život s nekim novim.
Muškarci naručitelji se većinom bave fizičkim poslom, te su sami udaljeni od obiteljskog života. Budući da se žene sve više uspinju na ljestvici poslova i više se - općenito - uspinju u svijetu, muškarci iz ove kategorije ostaju sami, daleko ispod žena koje ih smatraju preprekama, a ne ravnopravnim partnerima. Stoga ti isti muškarci moraju potražiti drugdje žene spremne za brak.
No nisu samo ovi muškarci ti koji se muče s osnivanjem obitelji, tvrdi Jonathon Narducci, redatelj u čijem se dokumentarcu o naručenim suprugama - Love Me - pojavljuje i Wilson.
Narducci tvrdi da je vidio i mnoštvo muškaraca iz srednje ili više-srednje klase, kao i bogataše, koji na ovaj način pronalaze partnerice. Većina muškaraca je puno starija od žena (mlađi muškarci si ne mogu priuštiti putovanja u inozemstvo, a i moraju platiti agenciji njihove usluge).
Inače usluga naručivanja mlade iz inozemstva zabilježena je još 1614. godine u Jamestownu, kaže Zug. To je bila uobičajena praksa u SAD-u, koja je danas, zahvaljujući internetu, uvelike olakšana.
Većina djevojaka dolazi iz istočne Europe, jugoistočne Azije i Kine, iako u SAD-u najbolje kotira ponuda djevojaka iz istočne Europe.
Iako ovakvo sklapanje braka može djelovati kao recept za neuspjeh, činjenica je da stopa razvoda među takvim parovima nije ništa veća nego među drugima u SAD-u. Dakle, ili ljubav doista ne poznaje granice ili je ponešto teže prekinuti vezu kad si tisućama kilometara udaljen od doma i bližnjih.
