Tog 28. ožujka 2018. bio je kišni dan. Alessandro Albini, policijski zapovjednik sa svojim kolegama pretraživao je grbavi zemljani teren pored napuštenih baraka. Zapravo su tražili drogu i novac jer su već dobro znali da su napuštene zgrade utočište dilera droge.
Na prvi pogled, to je doista bilo neobično mjesto za sakrivanje droge. Talijanski gradić Porto Recanti, južno od Ancone, na jadranskoj rivijeri djeluje kao prilično dražesno mjesto prepuno obiteljskih kuća pastelnih boja smještenih između palmi i borova. Pješčana plaža stalno se uređuje i pijesak je bijel i mekan kao u kakvom japanskom vrtu, piše The Guardian.
Forenzičari su dojurili i za dva tjedna Albini je već nadzirao kako strojevi kopaju i pretražuju teren prekriven tonama smeća među kojim je bilo životnjskih kostiju, ali i onih koje su izgledale kao ljudske.
Napuštene zgrade i teren bili su udaljeni samo pet minuta vožnje od mora, i obližnjeg gradskog stadiona. Ali i samo jednu parcelu udaljeno od zgrade za koju se može reći da ima sasvim neobičnu sudbinu. Zovu je Kuća Hotel a zapravo je riječ o polunapuštenom neboderu koji je postao sinonim za dilanje droge, prostituciju i ilegalne migranata.
S takvom reputacijom mediji čak spekuliraju da bi to mogla biti i masovna grobnica. Svaki dan, najprije lokalni, a onda i nacionalni mediji i njihovi novinari dolazili su ovamo da bi preko policijske trake dovikivali pitanja forenzičarima.
Hotel Kuća je u temeljima projektiran u obliku slova X. Ima dva duža i dva kraća krila, visoka 17 katova, a nekoć crveno pročelje danas je ukrašeno nakupinama hrđavih satelitskih antena.
U njoj je ukupno 480 stanova, ali nitko ne zna koliko zapravo ljudi ovdje živi. U ljeto, kada ovamo dođe veliki broj migranata iz Bangladeša i Senegala, da bi ovdje radili kao prodavači na plažama, broj se penje i preko 3.000. U bloku živi čak i nekoliko Talijana iako u zgradi ne radi ni jedan od osam liftova, nema ni tekuće vode, ni kanalizacije, a zidovi i podovi su puni rupa.
Hotel Kuća nekoć je bio aritektonski ponos, no danas je postao, kao i drugi veliki projekti, distopijsko utočište za dilere droge i najsiromašnije talijanske useljenike. To je mjesto nad kojim je talijanska država potpuno izgubila kontrolu i više ne vrijede njezini zakoni.
Italija je već skoro cijelo jedno stoljeće najveći izvor europskih useljenika, no to se silno ubrzalo tijekom 90-ih godina. Neka mjesta već imaju ozbiljne probleme s kriminalom što je izazvalo ogorčenje domaćeg stanovništva. Ekstremna stranka La Liga Mattea Salvinia osvojila je proljetos vlast i iskoristila ga za antimigrantsku politiku, a Hotel Kuća je poslužio za vizuale.
Ponekad u istom danu nekoliko njih uplati u banci novac na ime iste osobe, što govori da je trgovina razgranata i da godišnje Hotel Kuća prihoduje između 5 i 10 milijuna eura, što se čini doista pravo bogatsvo kad se pogledaju uvjeti u kojima žive stanari ove zgrade.
S obzirom na reputaciju zgrade, oni koji poznaju situaciju, i nisu bili previše iznenađeni otkrićem policajca Albinija i kolega. Ova ukleta zgrada ogledalo je talijanske politike prema imigraciji. Prije trideset godina regija Le Marche bila je nacionalno homogena. Danas u njoj živi oko 6% stranaca, a u gradiću Porto Recanti skoro četvrtina - točnije 23%.
U zgradi se svaki tjedan dogodi neki incident - od pokušaja samoubojstva, do premlaćivanja, požara, pa do upada policije koja je ovdje nedavno pronašla 28.000 komada krivotvorene odjeće ili pak 120 kilograma kokaina. Otkriće ljudskih kostiju samo je najdrastičniji primjer da ovdje funkcioniraju neki drugi zakoni. Iako prilazni putevi prema zgradi puni su biciklista i šetača, a nedaleko zgrade igraju se mnoga djeca.
Odmah do zgrade je veliko parkiralište i auto groblje i deseci neregistriranih bijelih kombija, ispred zgrade sjedi nekoliko Pakistanaca, iza ugla imigranti iz sjeverne Afrike. Zrak miriše na ustajalu vodu i ostatke hrane u raspadanju.
Portiri nisu službene osobe jer je zgrada pod sudskom upravom od 2015. godine, ali u skučenom prostoru portirnice sjede Luca, Ibrahim Abid i Moustaffa i strogim pogledom nadziru došljake i one koji odlaze. Oni surađuju s novinarima, policijom, imaju razne ključeve.
Blijedo-roza mramorni pod dokazuje da je to nekoć trebala biti raskošna zgrada, no danas je tlo prekrivenom opušcima cigareta i praznim plastičnim bocama.
Da bi se preživjelo, potrebno je gledati samo svoja posla. Enzo, toskanski puhač stakla ovdje živio od 2001. godine:
„Ne gledam ja previše okolo. Samo prođem."
Mnoga vrata stanova 'ukrašena' su sudskim nalozima za iseljenje. Hodnici i stubišta puni su smeća, prljavih madraca, zahrđalih hladnjaka, plastičnih predmeta i igračaka.
Nekoć je ova zgrada bila ogledalo luksuza. Projektirao ju je arhitekt Antonio Sperimenti, a ideja mu je bila da se vlasnici stanova osjećaju kao da žive u hotelu Hilton. Zgrada je izgrađena 1968. godine i izgledala je fantastično. Mramorni podovi, liftovi u bronci, a na hodnicima debeli crveni tepisi.
Predvorje su krasile velike tegle s bujnim raslinjem, nudi kupcima priliku da se „živjeti Između zidova sa svim domaćim službama grand hotela.” Inauguriran 1968. godine, zgrada je napravio da se osjećate kao da ste bili u Hiltonu: prijem sadržanu brončana ploča lift, bujne crvene tepihe i velike biljke kuće. Unutarnji dizajn bio je inspiriran švicarskim arhitektom Le Corbusierom i trebalo je to biti idealno mjesto za stanovanje 1600 ljudi. U prizemlju se čak otvorio i Bvlgarijev butik.
Namjerno je iskakala od uobičajenih dvokatnica i trokatnica u gradu svojom impozantnom visinom. Luca Davide, koji se doselio ovamo 1977., a danas je jedan od stanara, kaže: „Osjećali smo se kao da smo Agnellijevi sinovi. Stan je tad koštao oko 12 milijuna lira - danas oko 50.000 eura. "Ako ste živjeli u ovoj zgradi", rekao je Luca, "kao da vam je netko napisao preporuku - bilo je respektabilno."
Gradić Porto Recante ima mnoge znamenitosti, pa osim što je bilo omiljeno turističko mjesto, tu je i svetište, tu je rođen i poznati talijanski pisac Giacomo Leopardi, a u susjedstvu su i Ancona i Pescara. No, kad je Italija prolazila kroz recesiju tijekom 80-ih i 90-ih, mnogi vlasnici vikendica uz more, morali su ih prodati. Slično se dogodilo i sa stanovima u ovoj zgradi. Naglo im je pala cijena i jedan bogati poljoprivrednik odjednom je kupio čak 30 stanova i počeo ih iznajmljivati.
Sve veći broj stanova u kojima nisu stanovali vlasnici uzrokovao je naglo propadanje zgrade. Talijanski zakon nalaže da se većina glasova vlasnika mora složiti oko budžeta zgrade, pa ako se to ne izglasa većinom, svi su oslobođeni plaćanja komunalnih naknada. S vremenom mnogi vlasnici stanova su pomrli, a njihovi vlasnici pokušali su prodati stanove. Još 200-ih tamo se za stan moglo dobiti i do 60.000 eura.
Enzo ga je kupio 2001. No, kad ih vlasnici nisu mogli prodati, počeli su ih jeftino iznajmljivati što je mjesto učinilo magnetom za siromašne.
Većina novih stanara došli su iz Senegala, Pakistana, Bangladeša ili Tunisa i svi u potrazi za poslom. Muškarci u brodogradilištima u Anconi, ili kao građevinci, a žene kao medicinske sestre, konobarice i čistačice.
U prizemlju zgrade otvorena je džamija i dobila je imama koji je inače pekar. Nigerijski kršćani imali su svoje svetište u kotlovnici, a u prizemlju se uskoro otvorila i halal mesnica. U visokoj sezoni, plaže su bile pune turista kojima su trebale sunčane naočale, narukvice i slično, pa se iz godine u godinu povećavao i broj stanovnika u Kući Hotelu.
Još 2008 radila su sva dizala, ali je recesija opet pogodila Italiju, pa su pale i cijene. Prestala su raditi dva lifta a novca za popravak nije bilo. Loše vođenje fonda komunalnog održavanja stvorilo je dug od nekoliko stotina tisuća eura. Regionalna vlada nije mogla intervenirati i ulagati u poboljšanja bez pomoći i subvencija vlasnika i banaka. Javni dug komunalnog je povećan, pa su se gasile jedna po jedna od usluga.
Do 2008. nije više radilo ni jedno dizalo, isključena je i pitka voda, ali barem može služiti za pranje. Pitku vodu dobivaju iz kamiona cisterne koji stoji na parkiralištu. Nekoliko starijih ljudi umrlo je na stubištima kojima su se penjali do svojih stanova. Drugi starci su pak zarobljenici u stanovima s pogledom na more kamo više ne mogu doći.
Stan se danas može kupiti za 6.000 eura, a investicija će se isplatiti vrlo brzo jer će ga unajmiti neki od imigranata. Ali, sve dok je zgrada u privanim rukama država ne može intervenirati.
Kad je u pitanju integracija, učiteljica iz obližnjeg vrtića svjedoči o teškim sudbinama djece koja su došla s roditeljima ili bez njih s južne strane Sredozemnog mora.
"Ova djevojčica pronađena je kako sama luta duž grčko-albanske granice. Usvojila ju je jedna talijanska obitelj. Onaj dječak stigao je na gumenjaku s ocem iz Libije. Obližnja škola, zbog velikog broja imigrantske djece postala je ujedno i holistički centar za liječenje i rekreaciju. Poslije nastave imamo brojne tečajeve za majke, kao i za djecu besplatnu glazbenu školu, kazališne i sportske skupine, pa čak i jedrenje za najsiromašniju djecu. Svakih nekoliko tjedana stiže novi učenik, uplašen i traumatiziran, ne govori talijanski, čak ne zna ni abecedu."
Godine 2005. u školu je stiglo četvoro braće iz Bangladeša. Asik, Cameyi, Sajid i Jsan. Otac je radio u brodogradilištu, čuvala ih je majka koja je bila nepismena. Sajid je bio gluh i nikad prije nije išao u školu. Samo je Cameyi, koja je tad imala 10 godina, bila živahna i društvena. Budući da je bila smještena u razred s mlađom djecom izazivala je poglede vršnjaka. Ali bila je poput većine djevojčica te dobi: pjevala je pop pjesme i voljela šetati gradskim ulicama.
Brzo je savladala talijanski i u takvoj obitelji postala je majčina glavna pomoć, prevodila i obavljala sve druge poslove. Učiteljica Mainardi je znala znakovni jezik pa je komunicirala sa Sajidom i za njega prevodila Kur'an.
Često je četvoro braće pozivala k sebi na večeru da bi ih izvukla iz siromaštva. Obično bi ostali kod nje u stanu i igrali se s njezinom djecom preko noći. No pet godina kanije stvari su počele kretati u pogrešni smjer. Ocu je dijagnosticiran rak pluća, izgubio je posao a do kraja 2009. nisu imali od čega plaćati najam.
Cameyi se našla u uredu školske direktorice gdje su ju čekala dvojica socijalnih radnika. Nije mogla više kući jer su izgubili stan. Nije imala više ništa - ni stan ni svoju odjeću, ni sitnice, ni medu Jesu. Socijalna služba pronašla je smještaj za nju, majku i dvoje mlađe braće u Grotty hotelu nedaleko željezničke stanice. Njezin stariji brat Asik i njezin otac - koji je podvrgnut kemoterapijama, bili su osuđeni na ulicu. Za mjesec i pol dana učitelji i škola sakupili su dovoljno novca za plaćanje hotelske sobe za Ibrahima i Asika kako bi mogli biti sa svojom obitelji.
Ljudi su bili nevjerojatno velikodušni, a na kraju su i socijalne službe pronašle smještaj za cijelu obitelj. Cameyi je tad već imala 15 godina i počela se dosađivati u školi. Prema riječima ravnateljice, imala je prilično jake instinkte, drugim riječima - seksualni nagon, a i izgledala je starije od svojih vršnjakinja.
"Silno je htjela biti voljena, bila je zaljubljena u ljubav. Kao i većina tinejdžera, Cameyi se stidjela svoje obitelji jer je majka bila nepismena i nezaposlena, otac bolestan, brat gluh. Jednog jutra u svibnju 2010. godine, kaže Micciarelli, Ibrahim je dojurio u školu sav očajan i rekao da Cameyi noćas uopće nije došla kući. Učiteljica Micciarelli otpratila ga je u policijsku postaju i tamo su prijavili njezin nestanak.
"Bilo je predrasuda. Istraga nije provedena temeljito i kako treba. Nije provedena onako kao da je nestala talijanska djevojčica. Tad bi se digla mnogo veća hajka", govori Micciarelli koja se domogla njezinog dnevnika i pronašla nekoliko imena uz koja su bila nacrtana srca.
Neki su tvrdili da su vidjeli Cameyi na željezničkoj stanici da je vlakom krenula prema jugu, prema gradu. Kazi, jedan od mladića uz čije ime je stajalo u dnevniku srce, imao je 20 godina, pet godina stariji od nje i živio je u stanu na osmom katu Hotela kuće, s još četvoricom. Upoznao je Cameyi u Anconi, gdje je živjela njegova sestra. Na Myspaceu je objavio kako se ljubi s Cameyi.
Policija je došla u posjed snimke s nadzornih kamera (koje su s vremenom prestale raditi) u tom ukletom neboderu i na njima se vidi kako Cameyi ulazi sama.
"Nije bila dovoljno zrela da prepozna opsasnost u zgradi koja svakog odraslog odbija. Njezin problem je bila njezina naivnost i žela za emancipacijom", kaže Mainardi.
Istražitelji su dobili nalog za pregled Kazijevog stana, a na njegovom jastuku pronašli su tragove krvi, ali uzorci nisu odgovarali Cameyinoj. Na dan kad je djevojka nestala Kazi je otišao u bolnicu žaleći se na grčeve u želucu.
Još je sumnjivija bila njegova odluka da naglo napusti Italiju i ode u Grčku. U srpnju iste godine, Cameyin otac je umro. Policija nije mogla početi postupak izručenja bez dokaza. Kazi se konačno vratio u Italiju, ali je 2011. godine protjeran iz zemlje. Istraga je prekinuta.
„Tijekom godina,” kaže Silvia Mainardi „nitko nije odgovorio tko je ubojica, a nitko zbog toga neće snositi ni odgovornost."
Ali ove godine, tri mjeseca nakon što je pronađen femur, dakle u lipnju je potvrđeno je da svi tragovi vode prema Kaziju, ali više nitk one za gdje je.
Mainardi je očajna jer smatra da je Cameyi zaslužila više dostojanstva od toga da nitko ne provodi temeljitu istragu, kao i to da su njezine kosti pronađene na smetlištu zatrpane otpadom.
"To je ono što stvarno boli."
Zgrada je marginalizirana zajednica a nakon toliko mnogo vremena tamo se rodila i stasala već i nova generacija mladih ljudi. U zgradi žive 404 maloljetnika. Ima ih iz svih krajeva Azije i Afrike no međusobno se sporazumijevaju i igraju govoreći talijanski žargon.
Postali su domaće stanovništvo iako to ni sami još ne znaju. Onih pola posto stanara koji su još uvijek Talijani, još nisu izgubili nadu. Ne u to da će vratiti vrijednost svoje zgrade i stanova, nego kako je rekao Luca:
"I dalje vjerujemo da će se vratiti dobrota. Jer ona ovdje postoji. SAmo joj moramo pomoći da izađe na površinu i da pokažemo kako 30 etničkih skupina može živjeti mirno jedni uz druge. Sviđa mi se ova etnička raznolikost i mislim da bi baš ova zgrada mogla postati svjetionik integracije."
