Life
39151 prikaza

Život i smrt Mustafe Golubića, noćne more Josipa Broza Tita

Od trenutka u kojem je iz prve ruke doznao sve što je Staljin radio u čistkama, Miroslav Krleža doslovno bi dobio živčani napad ako bi ga netko pitao išta o Mustafi Golubiću

Na spomen jednoga imena, pripovijeda u jednom intervjuu Ljubiša Ristić, Miroslavu Krleži dizala se kosa na glavi. Bilo je to ime Mustafe Golubića, Hercegovca iz Stoca koji je politički život započeo kao solunaš i pripadnik Crne ruke, nastavio ga kao razočarani Jugoslaven koji postaje komunist, a okončao herojskom smrću u zatvoru Gestapoa u Beogradu.  

Kako vrijeme prolazi, legenda o Golubiću postaje sve veća, a činjenice sve manje važne. Golubićev je lik u imaginariju balkanskih nadljudi uskrsnuo, vratio se na velika vrata kroz Bjelogrlićevu ultrapopularnu seriju “Senke nad Balkanom”, u kojoj ga glumi Goran Bogdan.

Priča o Golubiću objavljena je u knjizi “Staljinovi ubojice, Tito i Krleža”, u kojoj su, osim njega, portretirani Pavle Bastajić i Ivan Srebrenjak Antonov, poput njega važni sovjetski obavještajci, svi stradali odmah nakon početka okupacije, svi – što raspaljuje maštu Titovih protivnika na ljevici –manje ili više otvoreni Titovi protivnici unutar pokreta. 

Pruga Bar Beograd YU Projekt Life Nekad najvažniji Titov projekt danas je klopka smrti

Premda je Golubićev lik u kasnijim interpretacijama uglancan do visokog sjaja, a pripovijesti o njemu napuhane do dimenzija mita, činjenica je da je Mustafa Golubić bio avanturist grandioznog formata, akcijski heroj kojemu je cijeli svijet bio pozornica i koji je doista obavljao neke ključne operacije za sovjetsku vojnu obavještajnu službu, mada ne i sve koje mu se pripisuju. On i Kordunaš Pavle Bastajić bili su nerazdvojni, sve dok se u jednom trenutku Bastajić nije moralno slomio i zaključio da su kremaljski nalozi za ubojstva Staljinovih protivnika neopravdani. 

Bastajić bježi u Jugoslaviju, obećava vlastima da se više  neće baviti politikom i biva sklonjen u konfinaciju, na Kordun, odakle se jedne kišne jesenje večeri iskrada do Zagreba, gdje svojem prijatelju Krleži priča “najjeziviju priču” koju je pisac ikad čuo: priču o likvidacijama Staljinovih protivnika. 

“Krleža je” - piše u knjizi “Staljinovi ubojice” - “od te teme (Golubić, op. a.) bježao, postajao je agresivan na sam njezin spomen. U šest svezaka Čengićevih razgovora s Krležom imena Pavla Bastajića i Mustafe Golubića spomenuta su samo nekoliko puta, oni su u toj biografskoj prozi svedeni na prolazne epizodističke pojave kojima Krleža nije dao previše prostora, iako se moglo jasno osjetiti da je bio savršeno svjestan njihove težine, značaja i karaktera. 

Tito, Milka Planinc, Miroslav Krleža | Author: Leksikografski zavod Leksikografski zavod
– Nije da Krleža nije znao što se po SSSR-u događa; dapače, čitava plejada Krležinih prijatelja i suboraca nestala je po gulagu ili završila ubrzanom procedurom s metkom u potiljku – piše srpski novinar Miloš Vasić u Vremenu. 

– Ali, izgleda da mu je Pavle Bastajić konačno otvorio oči. Pavla su, uostalom, ubili ustaše veoma brzo, u Jasenovcu. Mustafu Golubića Gestapo hapsi 1941. u Beogradu, u mom susjedstvu, pa ga brzopleto strijelja dan prije nego što će iz Berlina stići depeša da ga se očuva na životu po svaku cijenu... 

Samo naivac mogao bi misliti, tvrdi najbolji Krležin biograf Stanko Lasić, da Krleža nije znao ono što mu je Bastajić rekao. No ispričao mu je to “iz prve ruke”, s detaljima koje nije mogao pročitati nigdje.

Slobodan Mitrić, Karate Bob License to kill Life Karate Bob - ubijao za Tita, a umro u najvećoj bijedi

– Govoreći o Jugoslaviji – rekao je Ljubiša Ristić - Krleža je spominjao razna imena, velike ljude koji su se borili za ideju zajedničke južnoslavenske države; na spomen jednog imena dizala mu se kosa na glavi... 

– Čijega imena?– upitao ga je novinar. 

– Mustafe Golubića Mujketa, crnorukca, atentatora, profesionalnog revolucionara rodom iz Stolca – odgovara Ristić. 

– U to vrijeme bio sam opsjednut Mustafom Golubićem...Nekoliko puta pokušao sam s Krležom pokrenuti ‘temu’ Mustafe Golubića; uvijek bi dobio živčani napad – nastavlja Ristić. 

‘Golubić je opskurna ličnost, o njemu neću razgovarati! Nemojte ga više nikada spomenuti’, vikao je. 

– Zanimljivo –  nastavlja Ristić –  na isti način reagirala je većina starih, predratnih komunista. Slično je reagirala i naša asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti, Borjana Prodanović, kći Bore Prodanovića, čuvenog advokata predratnih komunista i unuka šefa Republikanske stranke Jaše Prodanovića. Jednom je u Kolarcu, uz čašu bijelog presječenog sodom, nama, svojim studentima, iznenada počela pričati kako je u njihovu kuću došao visoki čovjek s brkovima i njenoj majci, poznatoj beogradskoj intelektualki Milici Prodanović, i djedi Jaši ispričao da se, dolazeći iz Sarajeva u Zagreb, javio Krleži, koji ga nije htio primiti. ‘U to vrijeme’, pričala je Borjana, ‘moj otac se nalazio u Risnu, s Mošom Pijadom. Kada je čovek s brkovima otišao, mama i djed meni i mojoj sestri Daci rekli su da nikome, ali baš nikome, ne smijemo reći da je čovjek čije nam ime nisu rekli boravio u našoj kući.’ ‘A taj čovjek zvao se Mustafa Golubić?’, prekinuo sam je. Borjana se istog momenta otrijeznila i izjurila iz Kolarca. Nikada više nije spomenula Mustafu Golubića. S Krležom sam o tome htio razgovarati... 

– Ali Krleža nije htio pričati s Vama o tome? 

– Nije. Ali nisam odustajao... – naglasio je. 

– U međuvremenu, prijatelj iz Meksika ispričao mi je čudnu priču. Naime, prilikom jednog od Titovih posjeta toj zemlji, na primanju kod meksičkog predsjednika s Titove lijeve strane sjedila je stara gospođa, zakonita žena Diega Rivere, koja je mom prijatelju objasnila odakle poznaje Tita: ‘Prije rata moj suprug ga je doveo u našu kuću, u kojoj je proveo nekoliko tjedana; nakon toga naglo je nestao. Ubrzo se vratio, ali ovoga puta od mene je tražio da o njegovu boravku ne obavještavam nikoga, čak ni svoga muža Diega Riveru. Usput, pričao je moj prijatelj, gospođa je, uz značajan osmijeh, nagovijestila da se između nje i Tita tada dogodilo i ‘nešto više’... Odmah sam znao da nije riječ o Titu; riječ je bila o Mustafi Golubiću i atentatu na Trockog. To sam ispričao Krleži. ‘Ne vjerujem’, procijedio je Krleža. ‘Mustafa Golubić je od Staljina bio zadužen za likvidaciju šefova komunističkih partija... Možda...’ 

– I? To je bilo sve? 

– Sve! Dalje nisam smio. 

Toga dana kod Krleže je sjedio i Predrag Matvejević, koji mi je, kad je Krleža umro, ispričao kako je, kao mostarski gimnazijalac, stanovao u kući majke i sestre Mustafe Golubića. 

– Sestra Mustafe Golubića često je govorila da brata gotovo i ne pamti, da ga je, otkako je odrasla, vidjela samo dva puta u životu –  pričao je Matvejević. 

– Njihov posljednji susret bio je 1941. dok je Golubićeva sestra ležala u nekoj beogradskoj bolnici; iako u bunilu, sjetila se da joj je jednom u posjet došao brat Mujke, koji joj je, pravdajući se, rekao kako je često na putu i da je samo protekle godine čak dva puta išao u Meksiko. I to u sanduku od banana. (...) Pavle Bastajić i Mustafa Golubić upoznaju se u vrijeme kad su po cijelom svijetu omiljena metoda obračuna s političkim protivnicima bili atentati. U Hrvatskoj je na meti bio ozloglašeni ban Cuvaj. 

Velika Jugoslavija Velika Jugoslavija Life Ovako bi SFRJ izgledala da se ostvario Titov plan

“Pobudu za atentat na bana Cuvaja studenti su dobili nakon posjeta Beogradu. Luka Jukić, Pavle Bastajić, Oskar Tartalja i drugi upoznali su se u tom gradu s vođama Crne ruke. Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, šef srpske vojne obavještajne službe i jedan od ključnih ljudi atentata na Franju Ferdinanda, držao im je motivacijske govore, a major Vojislav Tankosić probirao kandidate za akcije. Čini se da su upravo tada u Crnu ruku primljeni Bastajić i Tartalja. Oni su od organizacije dobili bombe i revolver za atentat. U tim okolnostima Bastajić upoznaje i Mustafu Golubića.” 

U tekstu “Bečke godine mojih roditelja” Vera Mujbegović, tuzlanska povjesničarka, ovako opisuje Golubića: 

– Centralna, pitoreskna, vanserijska ličnost bečkog kruga ljevičarskih studenata bio je nesumnjivo Mustafa Golubić, zvani Mujke. I poslije mnogo godina, u Tuzli, pri svakom spomenu njegovog imena roditelji su nekako spuštali glas i spominjali ga s pijetetom... Mujke je rođen 1890. u Stocu na Bregavi, kao treće dijete Muhameda i Nure. Rano se odlučio za revolucionarnu aktivnost, najprije kao ‘mladobosanac’ sklon Srbiji, zatim u grupi Ujedinjenje ili smrt. Prema kazivanju suvremenika bio je ‘uzor hrabrosti, inteligencije, dobrote i lakoće pri učenju jezika’. Prihvaćen kao ‘mladobosanac’ u Beogradu, maturirao je u Prvoj muškoj gimnaziji, upisao najprije Tehnički, a zatim Pravni fakultet. 

Tito i Brežnjev | Author: Aleksandar Bormotov Aleksandar Bormotov
Kao član dobrovoljačkog odreda Voje Tankosića, šetao je po Beogradu u pelerini, s fesom na glavi i bio iskušavan na sve moguće načine, sve u želji za rušenjem Austro-Ugarske… Između ostaloga, skočio je sa Željezničkog mosta u Savu. U grupi s Bogdanom Žerajićem, Vladimirom Gaćinovićem i Pavlom Bastajićem, poslije pokušaja atentata na Oskara Poćoreka, stupio je u vezu s Apisom. Ponovno je postao dobrovoljac 1914/1915. Krenuo je najprije u Rusiju, a poslije u rat. S nekoliko muslimana Mustafa je prošao kroz Albaniju. Životno je zamjerio zbog Apisa kralju Aleksandru, svjedočio je u korist Apisa i osobno se sreo s kraljem Aleksandrom i zaprijetio mu da će ga ubiti. 

– Osuđen 1917. na godinu dana – nastavlja Vera Mujbegović, pobjegao je iz zatvora, interniran je na Krfu i u Africi, da bi se 1919. ponovno našao u Beogradu. 

I Pavle Bastajić odustao je od atentata na Cuvaja. Od prvog političkog ubojstva te 1912. spasila ga je samo kocka. Čak i doslovno. 

– O pripremama za atentat na bana Cuvaja pričao mi je lično Pavle za vrijeme boravka u Topuskom, u konfinaciji 1939/1940. godine – piše Bastajićev biograf Dušan Rkman i nastavlja: 

– Po njegovom priznanju, po povratku u Zagreb, njih šestorica ili sedmorica, odlučnih za atentat na Slavka Cuvaja, vukli su kocku i na Luku Jukića je palo da izvrši glavnu ulogu. Priprema se otezala desetinu dana i čekalo se zgodan trenutak za atentat, dotle je Jukić, psihički uzbuđen, otkrio zavjeru mnogim drugovima i studentima kojima nije smio. Tako je priprema atentata došla do znanja i policiji. Ona ih je pratila svaki dan i vrebala moment da ih pohapsi. 

Tito 1974., otvaranje mosta 25. Maj Balkanska posla Life Priča iz 1978. najavila što će se dogoditi nakon Titove smrti

Pokušalo se odgovoriti Jukića od atentata, s preporukom da se svi raziđu iz Zagreba za izvjesno vrijeme. Ali to je kod Jukića izazvalo revolt. Nije se dao odgovoriti da odustane od atentata. Nekoliko dana uoči atentata iz Beograda je stigla preporuka da se odustane od akcije, a Bastajiću u stan došao je Jovo Miodragović, povjerenik Narodne odbrane za Hrvatsku, i priopćio mu da je stigla poruka da odmah bježi u Beograd. 

Bastajić je pokušao Jukića odvratiti od planirane akcije, ali nije uspio. Bombe koje je imao bacio je u Savu pa produžio vlakom za Beograd. Da izbjegne policijske kontrole na granici, sljedeći dan preplivao je Savu kod Zemuna sa spakiranim odijelom privezanim za leđa. 

– Nije se Pavle dugo zadržao u Beogradu. Ubrzo se javio i otišao kao dobrovoljac i član Crne ruke u četu Vuka Popovića Luneta, koja je vodila borbu protiv Turaka – piše Rkman. 

Bastajić se nakon toga više nije javljao ujaku, pa čak ni majci. Rodbini je bilo čudno da od njega nema baš nikakva glasa, a onda je došlo i objašnjenje: vijest o Bastajićevoj smrti u srpsko-turskom ratu u Srbiji. Tin Ujević napisao mu je nekrolog. Pokazalo se da je bio preuranjen. Bastajić je bio teže ranjen, u glavu, ali je preživio. 

Staljin | Author: US Army US Army
Kad je njegova majka čula za sinovljevu pogibiju, doživjela je šok od kojega danima nije došla k sebi. Nakon duljeg vremena javljeno joj je da je sin živ, ali se od traume više nikad nije oporavila. Bastajić je, međutim, na majčine patnje bio gluh: zaboravio je i rodni kraj i svoje bližnje. 

On je, očito vrlo mlad, prešao granicu poslije koje više nije bilo povratka. 

“Tih godina Mustafa Golubić kretao se u istom smjeru, idejnom i geografskom. Najprije odlazi u ratove za ujedinjenje, zatim se suočava sa stvarnošću prve Jugoslavije, prolazi fazu rezignacije i progona pa na kraju, kao protivnik režima i njegovih čelnika, bježi u emigraciju. I Golubić, od ‘crnorukca’ i oduševljenog Jugoslavena, za samo četiri godine postaje organizirani komunist, i to u Beču 1922. godine. 

Ekspanzija komunističke ideje u to doba objašnjiva je moralnom propašću društva koje je prošlo kalvariju u ratu, nakon čega se dio ‘elite’ besramno obogatio ne obazirući se na strašno siromaštvo masa. Neimaštinu, kaže talijanski sociolog Vilfredo Pareto, narod može trpjeti razmjerno dugo, ali nejednakost ne može. Bila je to ‘moralna bomba’: obitelji Karađorđević, Pašić, Živković, kao i brojni pripadnici društvenog vrha, dale su snažan poticaj radikalnim oblicima otpora, među kojima je komunizam bio najjači. 

Tito i Brežnjev Tajni dokumenti Top News Sovjeti su imali plan: Napasti Jugoslaviju - zgazili bi je

Kraljevina SHS revolucionarnu omladinu tendencijski je i masovno gurala lijevo. Prizori obogaljenih i osiromašenih ratnih heroja koji po Beogradu prose dok se djeca političara, oficira i kraljeve svite bogate na krijumčarenju, bili su nepodnošljivi. Solunski proces bio je ustupak Srbije Austro-Ugarskoj zbog atentata na Ferdinanda, a Dušan Rkman tvrdi da je Pavle Bastajić emigrirao isključivo zbog Solunskog procesa i veza s “crnorukcima”. 

– Uvjeren da je to bio atak Aleksandra Karađorđevića i Nikole Pašića na rukovodstvo Crne ruke, posebno na Apisa, kojeg je Pavle neobično cijenio, odmah je uočio da i njega mogu povezati s atentatorima kao sudionika – piše Rkman. 

– To je sa sigurnošću cijenio, jer je on bio vrlo poznat među njima, a posebno zbog čestog kontakta s Radom Malobabićem, svojim zemljakom, rodom iz istoga kraja. Radu Malobabića kao glavnog su s Apisom okrivili za atentat. Pavle je to na vrijeme predvidio i izbjegao hapšenje, otišao je prvo u ilegalu, a ubrzo iz Grčke bježi i ponovo stiže u Švicarsku…“ 
“Mustafa Golubić, Bastajićev i Čolakovićev prijatelj, poliglot je, čovjek od akcije, ubojica, djelatnik tajne službe, realist, prepredenjak kojega dvadesetak godina gone najbolje policije Europe, ali mu mogu samo staviti soli na rep. Jedna štura ruska biografija – u koju se možemo prilično pouzdati – ovako ga prikazuje: 

– Mustafa Golubić bio je agent sovjetske tajne službe. Otac mu je bio trgovac muslimanskog podrijetla. Bio je iznimno nadareno, inteligentno dijete, najbolji učenik osnovne škole u Stocu. Dobio je općinsku stipendiju i nastavio školovanje u Realnoj gimnaziji u Sarajevu. U Sarajevu je završio pet razreda gimnazije, a onda nastavio školovanje u Beogradu. Maturirao je 1913. godine. 

Alija Sirotanović Sirotanović Life Omiljeni Titov radnik: Od Maršala je tražio samo fiću

Bio je najbolji učenik gimnazije u Beogradu pa je dobio stipendiju vlade Kraljevine Srbije da studira pravo u Ženevi. Neki historičari smatraju da je Mustafa Golubić bio stvarni mozak Sarajevskog atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda. Bio je sljedbenik ideje o ujedinjenju južnih Slavena pod patronatom Rusije. Nakon austrijske najave aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, seli u Beograd. 

Tamo je studirao na sveučilištu. Godine 1912.,u Balkanskom ratu, javlja se kao dragovoljac u komitski odred. Godine 1913. biva odlikovan medaljom za hrabrost. Iz tog rata izlazi kao narednik srpske vojske, bogatiji za orden “Miloša Obilića” za hrabrost, kojim ga je odlikovao tadašnji prestolonasljednik, princ Aleksandar Karađorđević. Početkom 1914. godine u Švicarskoj, gdje je nastavio školovanje, pohađa marksistička predavanja i susreće brojne ruske emigrante, možda i Lenjina... 

  • Avatar JenniferWE92
    JenniferWE92 08:18 03.Lipanj 2020.

    Вoк! Pozivаm vаs u Sex Сlub – w​​w​​w​​.​k​i​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m

  • Avatar JenniferWE92
    JenniferWE92 06:22 03.Lipanj 2020.

    Večeras sаm slobodna Žеlitе li pорiti рiće, kliknitе vеzu dа bistе pronаšli mоj рrоfil s tеlefоnsкim bгojеm –– w​​w​​w​​.​k​i​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m

  • Avatar BarbaraAO96
    BarbaraAO96 05:50 31.Svibanj 2020.

    Kimberly, 29. w​​w︅︆​w​.​l​​o︅︆ve​​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​b