Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika osnovan je 30. prosinca 1922., prije točno 95 godina, nakon što je Ruska SFSR oko sebe okupila nove sovjetske republike u komunistički imperij koji je, kao svaki imperij, bio zamišljen da traje "vječno". Ili barem "narednih tisuću godina". Na što je nalikovala zima u SSSR-u tijekom koje je (26. prosinca 1991.) rasformirana najveća država koja je ikada postojala, opisao je za Guardian irski književnik i dramaturg Sebastian Barry.
Bila je to spisateljica Eilis Dillon koja je odlučila poslati u Moskvu mene i irskog novelista Séamasa Mac Annaidha. Više se ne sjećam zašto je mislila da bi to mogla biti dobra ideja, ali mi smo otišli. Bila je 1992., najgora zima, Rusija je bila u kaosu, rubalj je usisala crna rupa. Sljedeće godine Jeljcin će umarširati u "rusku Bijelu kuću". Sasvim sam siguran da nisam imao pojma da je takvo stanje. Jedva da sam bio u toku i s vlastitom irskom povijesti.
Štoviše, upravo sam doznao da moja supruga Ali nosi blizance i možda sam bio preokupiran time. Prvog dana smo na tržnici naišli na ženu koja je prosila. Kad sam joj pokušao udijeliti rublje, bacila ih je na tlo i stala vikati: "Dolari, dolari, dolari!" Bili smo tamo kako bismo održali predavanje na Institutu Gorki, što je u teoriji zvučalo grandiozni. Ispostavilo se da institut ima sve osobine srednje škole, no mi smo svejedno održali svojih nekoliko riječi; diskutabilno je jesmo li dodali makar zarez velikoj ruskoj kulturi.
Prvo što nas je dočekalo bio je snijeg posvuda, snijeg koji je bio ugažen u dugu, ledenu klizavicu. Ne znam je li to bilo zbog pogrešnih cipela, ali smo nekoliko puta pali koliko smo dugi i široki. Zbog toga smo dalje nabadali koliko smo već mogli otmjenije. Kao potpuni stranci. Činilo se da Moskovljani s time nemaju nikakvih problema, ponajmanje s hodanjem. A kad bismo ušli u supermarkete, tamo smo nailazili na doslovno ništa.
Uzduž dugih hodnika baš ništa, osim što je na jednoj polici od tri metra bio naslagan doslovno osušeni kruh. Pa ipak, ljudi su hodali u jednom i drugom smjeru, kao da kupuju nevidljive namirnice. U restoranu u koji su nas odveli naši domaćini, a za koji su nam rekli da ga vodi tamošnja mafija, naručili smo piletinu. No, ta piletina našim očima djelovala je kao da joj je rok trajanja istekao prije nekoliko tjedana, kao da je potom ostavljena da se marinira na kiši i na kraju da bi bila ispržena do crnila.
Bili smo tamo fizički, u Moskvi, ali sam znao da bi nam trebale godine da sve doista doživimo tu moskovsku tragediju. Te večeri na književničkoj zabavi urednica magazina neko vrijeme me je slušala, pa me je još neko vrijeme promatrala i na kraju je objavila da smo mi sa Zapada poput djece i da naprosto ne razumijemo stvarnu povijest, pravu katastrofu. A ja sam bio svjestan u svom potresenom srcu da je imala pravo. Snijeg, snijeg, snijeg.
Trometarske sige koje su visjele sa zgrada. Ali barem je komunistička toplana slala toplinu u svaki dom kroz sustav napuklih cijevi. Posvuda zapuštene crkve sa svojim izbljedjelim plavom i zlatnom. Pokazalo se kao dobra ideja da mene i Seamasa noću odvedu iz Moskve u razgledanje šume, u pravo ledeno carstvo apsolutnog snijega. Bilo je zbilja predivno, veličanstveno. Seamas je bio najduhovitiji čovjek u Rusiji.
A rijeke su se kroz tolstojevske nizine pružale doslovno srebrnim sjajem. Kasnije su nam rekli da im je tu boju dalo zagađenje. U naš mali smještaj smo se vratili izgubljeni u svoj toj ruskoj povijesti i geografiji, u našu irsku perspektivu kako bismo uopće shvatili gdje smo to bili. Duge sniježne staze između stabala pokrivenih snijegom. Nedaleko od nas srušile su se grane. Ili je to možda bio vepar? Možda vukovi?
Shvatio sam da nisam bio slijep samo prema Rusiji, nego i prema Seamasu, odjednom više nisam bio u stanju čak ni čitati irski. Upao sam u dvostruko sljepilo. Snijeg je bio tako bijel da je reflektirao svjetlo takvom silinom kao da nam je sunce tuklo ravno u oči. Seamas se sada smijao veličanstvenoj ludosti našeg putovanja, držeći predavanje u Institutu Gorki u velikoj zajednici, velikom otapajućem sniježnom komunizmu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
bas ,eto expres sve zna,,bijedni komunizam,ceka se kruh ,nista se nema ,ma tamo nista ne valja ,sve je prljavo ,pokvareno ,trulo ,niceg nema ,ma tko uopste moze zivjet tamo ,eto cak je i na islandu bilo bolje ,prije par godina ... prikaži još!a ,,niceg nije bilo ni tamo ,sve u rasulu preko noci ali to je kapitalizam ,samo ta cinjenica odmah napuni stomak ,,pucas od srece i trcis zivjeti tamo ,,e jeste bijedne prodane duse bez iti malo morala i osjecaja ,,gdje vam je novinarska etika ,
Da,danas čeka suhi kruh kupca.Neznaš što je gore,imati novce,a nema robe,(sreća postojala je Pontaroso pijaca)ili ima robe(upitne)kvalitete,ali nemaš novce.Socijalizam ili HDZ kapitalizam,jednojajčani dvojnici.