Seth Penalver 2012. godine pao je na pod i zaplakao kad ga je porota oslobodila optužbi da je sudjelovao u ubojstvu troje ljudi tijekom provale 1994. godine.
Nakon tri suđenja i 18 godina provedenih u zatvoru (od čega je 13 čekao smrtnu kaznu), Penalver je proglašen nevinim za ubojstva 48-godišnjeg Casmira Sucharskog, 25-godišnje Marie Rogers i 25-godišnje Sharon Anderson. No u tom trenutku nije imao nikakve predodžbe koje ga tegobe tek iščekuju, jer je puštanje iz zatvora predstavljalo novo poglavlje u njegovom životu, koje će biti obilježeno usponima i padovima, zahvaljujući dugom izbivanju iz društva.
I dok stručnjaci ističu da bi osobe nekoć osuđene na smrtnu kaznu trebale dobiti novčanu naknadu i biti reintegrirane u društvo, Penalveru država nije pomogla ni na koji način da dođe do posla, kuće ili ikakvog zvanja koje bi ga osposobilo za suvremeno tržište rada.
Naime prema zakonu Floride, Penalver nije udovoljavao uvjetima za primanje novčane naknade budući da je prije posljednje optužbe bio sudionik dva nenasilna zločina.
"Samo zato što sam već bio prijestupnik u prošlosti ne znači da nemam prava na odštetu zbog onog što mi je učinjeno. Jako je teško vratiti se na vlastite noge; bilo što bi mi pomoglo", jada se Penalver.
Država priznaje pogrešku, ali ne pokazuje iskreno kajanje
A njegov slučaj nije jedini. Jer tek 30 država SAD-a ima zakone koji osiguravaju novčanu naknadu krivo osuđenim ljudima. U drugim pak državama, poput Floride, ona dolazi s ograničenjima.
U nekim državama pristup kompenzaciji moguć je samo osobama koje su oslobođene krivnje uz pomoć DNK dokaza ili koji nisu počinile nikakve zločine ranije. U drugim, potrebno je posjedovati guvernersko pomilovanje, a odvjetnici sve skupa prozivaju načinom ograničenja odgovornosti države u slučajevima vlastitih pogrešaka.
"Država ne voli priznati da je pogriješila", objašnjava profesorica Saundra Westervelt, autorica knjige 'Life After Death Row: Exonerees' Search for Community and Identity.
Ali ni sam novac neće pomoći bivšim zatvorenicima, već bi on trebao biti dijelom reintegrirajućeg programa koji bi trebao postojati za sve pogrešno osuđene osobe, smatra Westervelt, koja je i članica udruge 'Witness to innocence' koja se bori protiv smrtne kazne i pomaže bivšim osuđenicima.
"To je način da država kaže da je voljna priznati grešku i da će pružiti pomoć onima kod kojih je pogriješila, ali će probrati samo najčišće slučajeve, najnedužnije među svim nevinima", kaže Westervelt.
Na kraju, prepušteni sami sebi
Unatoč oslobođenju od svih optužbi, Penalver tvrdi da se i dalje muči pronaći posao zbog svoje prošlosti, koja uključuje dva prethodna nenasilna zločina, točnije sudjelovanje u pretprodaji ukradene robe i pucanje u praznom stanu.
"Samo upišite moje ime u Google i vidjet ćete kako će zatitrati ekran. Nedostaje mi 20 godina u životopisu, pa mi je puno teže", kaže Penalver koji povremeno dobiva sitne poslove i doznake za hranu od države, no on bi radije pohađao školu ili naučio kakav zanat.
Doduše, budući da teško preživljava, ne može naći ni vremena ni novaca za školovanje.
Stručnjaci tvrde da muke s kojima se on susreće prolaze svi bivši osuđenici na smrtnu kaznu ili osobe koje su krivo optužene. Na papiru, oni više nisu zločinci, ali nisu u potpunosti ni oslobođeni stigme ili psihološke težine koju sa sobom nosi zatvor.
Što je dulje netko u zatvoru to mu je teže obnoviti veze izvan njega, a često nemaju pristup ni uslugama koje dobivaju bivši zatvorenici na uvjetnim kaznama, zato što, tehnički, nisu na uvjetnoj.
Oni koji ipak dobiju novčanu naknadu, često je dočekaju tek godinama nakon otpuštanja iz zatvora, iako im je najpotrebnija neposredno nakon izlaska, a zatvor često napuste s onoliko koliko im je potrebno za autobusnu kartu u jednom smjeru.
Tamo pak gdje je potrebno guvernersko pomilovanje, ono ne dolazi samo od sebe, nego se očekuje da će troškove službenog zahtjeva za pomilovanjem snositi bivši zatvorenik, što je mnogima nemoguća misija, piše CNN.
