Michael Bernstein težio je jedva 57 kilograma, ali s 36 godina bio je iznimno marljivi tužitelj Ureda za posebne istrage (Office for Special Investigations) u Ministarstvu pravosuđa. Znao bi do navečer provoditi vrijeme viseći u uredu savinut pod fluorescentnim svjetlom nad datotekama razasutim po stolu, piše magazn Time.
Nitko se ne bi previše čudio kad bi ga vidio kako tragajući za detaljima koji su mu možda promaknuli, luta gradom i onda se vraća u ured nije mnogo iznenadio kad ga je našao tragajući za tragovima koji su možda propušteni, a zatim lutajući natrag u svoj ured, u kojem je na zid nalijepio poruku iz kolačića sudbine, na kojoj je pisalo:'Zakon ponekad spava, ali nikad ne umire'.
Početkom hladnog prosinca 1988. Bernstein je odletio poslom za Beč i žurio kući da bi sa 7-godišnjom kćeri i 4-godišnjim sinom proslavio veliki židovski praznik Hanuku.
Bernstein će u Austriji raspravljati o spornom pitanju koje je godinama ometalo misiju Ureda za posebne istrage. Ministarstvo vanjskih poslova Zapadne Njemačke u Bonnu 1954. godine potpisalo je spornu obvezu, da će primiti natrag nacističke zločince koji su se sakrili u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata. Američki diplomati također su osigurali gotovo identično jamstvo iz susjedne Austrije, koja je obećala da će nacistički zločinci biti ponovo prihvaćeni "na zahtjev američkih vlasti."
Američki dužnosnici ugurali su kopije tih jamstava u imigracijske dosjee tisuća europskih izbjeglica koje su ušle u zemlju sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, i nitko nije mnogo razmišljao o tome. Izgledalo je to kao kakav tehnički dogovor prijateljskih zemalja - sve dok Ured za posebne istrage nije otkrio da deseci nacističkih suradnika čuvaju ružne tajne i žive mirno u američkim gradovima i predgrađima.
Početkom osamdesetih, žonglirajući sa sve većim brojem okrivljenika OSI-ja, Eli Rosenbaum iz Odjela i Neal Sher pokrenuli su to pitanje u njemačkom veleposlanstvu u Washingtonu. Bez zemalja spremnih za njihovo prihvaćanje, OSI ne bi mogao provesti naredbe o njihovoj deportaciji.
"Ne možemo pronaći kopiju te garancije u našim dosjeima", rekao je njemački generalni konzul Sheru i Rosenbaumu, namršteno.
"To se nalazi u imigracijskim dosjeima američke vlade", oštro je odgovorio Sher.
Naime, po Zakonu o pomoći izbjeglicama iz 1953. godine u Sjedinjene Države primljeno je više od dvije stotine tisuća izbjeglica, kongresni zakon o imigraciji usvojen je da bi pomogao raseljenim istočnim Europljanima u godinama nakon rata. Sher je pokazao kopiju dokumenta njemačkom generalnom konzulu, ali je ovaj hladnokrvno uzvratio:
"Moja vlada dovodi u pitanje njegovu autentičnost."
Kako je rekao, tekst ne sadrži 'umlaute' – preglase – tipične za njemačku abecedu. To je naljutilo Rosenbauma.
"Ne možete zbog toga pretpostavljati da nije autentično."
Slegnuo je ramenima, a Rosenbaum je znao da je razgovor završen. Pomislio je na stražare koncentracijskog logora i policijske zapovjednike koji su počinili zločine u ime njemačke države, a zatim pobjegli od pravde bježeći pred obale Amerike, koja je bila ujedno i dom desecima tisuća preživjelih Židova, koji su prešli ocean da bi se dočepali sigurnosti i slobode.
Koliko bi nacističkih suradnika ostalo lagodno živjeti u Americi? Za razliku od vlade SAD-a, Njemačka je imala zakon i ovlasti da kazneno goni nacističke počinitelje.
Nitko ne želi zločince
Austrijanci su se također opirali tvrdeći da je jamstvo o ponovnom prihvatu staro gotovo tri desetljeća i više nije valjano. Istina, sporazumi su se primjenjivali samo na izbjeglice koje su u Sjedinjene Države došle sredinom 1950-ih. Stotine tisuća emigriralo je ranije u burnim poslijeratnim godinama kada je komunizam napredovao širom istočne Europe.
Rosenbaum i Sher vjerovali su da su Njemačka i Austrija preuzele etičku obvezu da uzmu zločince koje je Treći Reich stvorio, osnažio i naoružao, bez obzira kad su napustili Europu i preplovili Atlantik. Ali iz svoje ispostave u Ministarstvu pravosuđa, pod pritiscima emigrantskih skupina, i uz otpor diplomata koji su predstavljali SAD u Ministarstvu vanjskih poslova, OSI je morao pronaći način da sami izbace iz SAD-a nacističke zločince.
Nedostatak suradnje Njemačke i Austrije bio je značajna prijetnja, najkritičnija u kratkoj povijesti OSI-a, a kada se činilo da austrijska vlada ponovno razmatra svoj položaj u posljednjim mjesecima 1988., Rosenbaum i osoblje OSI-a jedva da su i vjerovali u preokret.
Nakon godina odbijanja, Austrijanci su bili spremni doći za stol razgovarati o ponovnom prihvatu nacističkih zločinaca.
"To je možda maslinova grančica. Potencijalni korak prema suradnji", pomislio je Rosenbaum.
Michael Bernstein i službenik američkog State Departmenta sudjelovali su u prvom krugu razgovora u Washingtonu, ali sastanak je završio bez dogovora. Austrijanci su inzistirali na sastanku u Beču. Bernstein je otišao. Bio je jedan od najboljih pregovarača u uredu.
Ali, čak i u Ministarstvu pravosuđa, vječno pretrpanom poslom, vijest o nesreći brzo se proširila hodnicima. Let Pan Am 103, 38 minuta nakon što se odlijepio od piste u Londonu i poletio prema New Yorku, izgubio je kontakt s kontrolom leta iznad Lockerbieja u Škotskoj, i u plamenu se srušio. U avionu je bilo ukupno 259 ljudi i bilo je gotovo sigurno da su svi mrtvi.
Eli Rosenbaumu je stao dah. Znao je da bi Bernstein mogao biti u tom avionu i da se trebao baš taj dan vratiti kući sa svježe potpisanim sporazumom o deportaciji. Austrijska vlada složila se da će primiti sve svoje nacističke zločince i to je bila prva velika OSI-eva pobjeda.
Pojedinosti Bernsteinovih planova putovanja nitko nije točno znao. Znali su samo da je njegov let kojim se trebao vratiti u New York bio otkazan i da je trebao pronaći novi na koji bi se ukrcao. A između Londona, New Yorka i Washingtona letjelo je dnevno i po nekoliko linija.
Izbezumljeni Rosenbaum dohvatio se telefona i počeo grozničavo zvati. U ranim jutarnjim satima potvrđeno je - Bernstein je bio na kobnom letu. je započeo pozive. U ranim jutarnjim satima telefon je ponovno zazvonio. Bilo je to službeno: Bernstein je bio na osuđenom letu.
Kasno tog jutra parkirao je automobil u blizini kuće Michaela Bernsteina i ušao unutra. Razmišljao je o svojoj obitelji, kćeri koja se rodila samo dva mjeseca ranije, i pitao se što bi mogao reći Bernsteinovoj djeci, Sari i Joeu.
Rosenbaum je otišao potražiti njegovu suprugu Stephanie Bernstein. Stravičnu vijest o nesreći saznala je sinoć dok je u podrumu vozila bicikl. Trzala se na svaki poziv, a onda je shvatila što se dogodilo kad su poziv prebacili na telefonsku liniju za rodbinu putnika na letu Pan Ama.
Zavirila je u sobu svoje djece i pustila ih da prespavaju noć u miru. Prošetala se vlastitom spavaćom sobom pored gomile izdanja New York Review of Books, s recenzijama knjiga, koje je njezin suprug slagao po podu pored kreveta za neko vrijeme kad će imati više vremena za čitanje. Počela je telefonirati.
Gledajući Stephanie, udovicu u 37. godini, Rosenbaumu je bilo teško. Od Pan Amovog aviona Boeing 747 ostala je samo olupina koja se raspala na površini od jedne četvorne milje.
Zamišljao je Bernsteina u sjedištu 47D, kako se vraća svojoj obitelji zadovoljan što u torbi nosi potpisani sporazum s austrijskom vladom. Kasnije će svijet saznati da je podmetnuta bomba probušila 20-inčnu rupu na lijevoj strani trupa aviona.
Rosenbaum je zagrlio Stephanie i otišao s njom do sobe u kojoj se igrao 4-godišnji Joe nesvjestan tragedije koja ih je zadesila i pravi razlog posjete.
Rosenbaum je pomogao poslati agente FBI-a u Škotsku kako bi pokušali nagovoriti vlasti da što prije pošalju Bernsteinove posmrtne ostatke da ga, prema židovskom običaju, sahrane.
Nazvao je New York Times da rezervira osmrtnicu i zamolio slavnog nacističkog lovca Simona Wiesenthala da napiše pismo sućuti obitelji Bernstein. U ime Odjela za pravosuđe pročitao je oproštajni govor i izmolio Kadriš sa stotinama ljudi koji su Bernsteinu došli na sprovod.
Novinarima je rekao kako je Bernstein bio odgovoran za deportiranje sedam od 24 nacistička optuženika koje su izbačeni iz Sjedinjenih Država otkako OSI djeluje.
Tri mjeseca kasnije sastavio je izjavu Ministarstva pravosuđa o deportaciji bivšeg SS čuvara iz Auschwitza, koji je živio u Kaliforniji, u rodnu Austriju, zahvaljujući sporazumu koji je postignut zahvaljujući Bernsteinu.
I dok god je rado u OSI-ju, Rosenbaum je u svom uredu imao sliku Bernsteina - svakodnevni podsjetnik na čovjeka koji je umro na dužnosti više od 40 godina nakon završetka rata.
Nekoliko mjeseci nakon njegove pogibije knjižnica Ministarstva pravosuđa dobila je ime po tom hrabrom čovjeku.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Bоk, како ide? Jučer sam se гаstaо s mоjim dečkоm. Žеlitе sекs bez obvezе. --- www.lovexx.club
Вilа sam zаista loša djеvоjкa. Кaznitе mе svоjim kuгасem u ustimа! --- WWW.KISSTOK.COM
Ovi nisu ni do koljena zločinima socijal demokratskih partija od 1920-1990.