Postoji li klinac koji bar jednom u životu nije poželio pobjeći od kuće i doživjeti avanturu poput onih koje u kojima su guštali Tom Sawyer i Huckleberry Finn? Za većinu takva avantura ostane tek neostvarena želja, a tek malobrojni se mogu pohvaliti da su zaista krenuli tragom junaka Marka Twaina. A među takvim sretnicima su i Keith Byrne i Noel Murray koji su jedne tople ljetne noći 1985. godine iz predgrađa Dublina u Irskoj, gdje su živjeli sa svojim obiteljima, odlučili otputovati preko oceana, ni manje ni više nego u New York.
Priča o dvojici dječaka kojima je pošlo za rukom prijeći put duži od 5.000 kilometara, tijekom kojega su uspjeli nadmudriti kontrolore, lučke službenike, osoblje zračne luke i sigurnosne provjere u čak tri države, zvuči kao filmski scenarij. Doduše, o avanturi koja je svojedobno punila novinske stupce godinama kasnije zaista jest snimljen film, i to dokumentarni, u kojem je nestašni dvojac otkrio detalje nevjerojatnog putovanja.
Te tople kolovoške večeri 1985., kada je sve počelo, Keith Byrne, kojemu je tada bilo 10 godina, i tri godine stariji Noel Murray, nisu prvi put odlučili otići dalje nego što su im roditelji dopuštali. Obojica su već imala iskustva s bježanjem, a Keith je poslije ispričao da su ranije samostalno odlazili čak do Walesa i engleskog Blackpoola. Ipak, ništa nije moglo nagovijestiti razmjere pustolovine koja je započela gotovo bez ikakva plana.
Prema Keithovu svjedočenju koje je svojedobno prenio The Irish Times, dječaci su se najprije ukrcali u dublinski prigradski vlak DART ne kupivši karte. Vozili su se do lučkog grada Dún Laoghairea, gdje su uspjeli neopaženo ući na trajekt za velški Holyhead. U tom trenutku nisu imali namjeru otputovati u Ameriku već su odluke donosili jednu po jednu, ohrabreni time što ih nitko nije zaustavljao. Nakon što su prešli Irsko more, bez karata su se ukrcali i u vlak za London. Izbjegavali su konduktere, skrivali se kada je trebalo i ponašali se dovoljno uvjerljivo da odrasli oko njih ne posumnjaju kako dvojica dječaka putuju potpuno sama.
Na kraju su stigli do londonske zračne luke Heathrow. Iako bi za većinu klinaca njihove dobi to bilo sasvim dovoljno, oni su odlučili nastaviti sa svojom pustolovinom. Kasnije su ispričali medijima kako su prišli jednom putniku i upitali ga kamo putuje. Kada im je odgovorio da ide u New York, dječaci su spremno zaključili da bi mogli poći za njim.
U današnje vrijeme teško je i zamisliti da bi dvoje djece bez putovnica, karata i odrasle pratnje moglo doći do izlaza za međunarodni let. No, zračne luke sredinom osamdesetih godina nisu imale današnje sustave elektroničkog nadzora i višestrukih provjera identiteta, što je išlo na ruku malenim bjeguncima.
Keith i Noel poslužili su se jednostavnim trikom. Kada bi ih netko upitao gdje su im roditelji, odgovorili bi da njihova majka dolazi odmah iza njih. I službenici bi im povjerovali. Brzo su se kretali u gužvi među putnicima, prolazili kroz kontrolne točke te se naposljetku ukrcali u zrakoplov Boeing 747 kompanije Air India koji je letio prema New Yorku. Kako je svojedobno pisao The New Yorker, dječaci su na putovanje krenuli gotovo bez novca. Nešto sitniša izvukli su iz javnih fontana, ali nisu imali dovoljno za prijevoz, smještaj ili hranu. Njihov je glavni kapital bila dječja samouvjerenost i sposobnost da se ponašaju kao da točno znaju kamo idu.
Let Air Indije na koji su se ukrcali bio je tek djelomično popunjen pa su lako pronašli mjesto i nisu odmah privukli pozornost kabinskog osoblja. Keith se kasnije prisjetio da su im poslužili izrazito ljut indijski curry koji nije mogao jesti. Vrijeme su, kazao je, kratili gledajući film o Jamesu Bondu. Nakon višesatnog leta sletjeli su u međunarodnu zračnu luku John F. Kennedy. Ondje su ponovno pokušali proći kraj službenika tvrdeći da je njihova majka iza njih. Kada se jedan zaposlenik okrenuo, dječaci su potrčali i izgubili se među putnicima. Nekoliko sati proveli su lutajući zračnom lukom, a zatim su izišli van. Pred njima su se pojavili prizori koje su do tada uglavnom poznavali s televizije: po širokim cestama su vozili žuti taksiji, a u daljini su se nazirali neboderi.
Njihova pustolovina završila je kada ih je primijetio njujorški policajac Kenneth White. Zapravo, na neki način su je okončali sami kada su Whitea upitali kako mogu doći u grad, što je iskusnom policijskom službeniku odmah bilo neobično. Iako su ga pokušavali uvjeriti da ih ondje čeka majka, White je nastavio postavljati pitanja pa su nakon nekog vremena priznali da su sami. Policajac je pozvao nadređenog, narednika Carla Harrisona, a dječaci su odvezeni u policijsku postaju. Isprva su pokušavali prikriti pojedinosti svojeg putovanja, no poslije nekoliko sati ispričali su istinu. Čini se kako se policijskim službenicima svidio pustolovni duh dvojice malenih Iraca koji su kasnije ispričali kako su ih u postaji častili čipsom, sokovima, a navodno su im čak dozvolili da razgledaju i ispražnjeno policijsko oružje.
Nakon što je čitava istina o Keithovim i Noelovim putešestvijama izašla na vidjelo, američka je policija počela kontaktirati britanske i irske vlasti, a naposljetku su pronađeni i njihovi roditelji koji su u Irskoj panično tražili djecu.
Umjesto da ih odmah zatvore ili pošalju na prvi let za Europu, Keith i Noel nakratko su postali gosti New Yorka. Air India ih je smjestila u velik apartman luksuznog hotela, gdje su ih čuvali zaštitari. Dječaci, koji prije toga nisu boravili u takvom hotelu, dobivali su hamburgere, sendviče, pržene krumpiriće i gledali filmove. Keith se poslije prisjećao stolova prepunih hrane, dok je Noel u dokumentarnom filmu kazao da mu je već sam boravak u hotelu bio veličanstven jer nikada prije nije vidio ništa slično.
Kada su ih zaštitari upitali zašto su uopće željeli doći u New York, dječaci su ponudili odgovor dostojan svoje dobi – htjeli su upoznati B. A. Baracusa, lika kojeg je Mr. T glumio u tada iznimno popularnoj televizijskoj seriji ''The A-Team''. Na žalost, u Americi se nisu susreli sa svojim televizijskim junakom, ali njihovi čuvari pobrinuli su se da im kratak boravak u Velikoj jabuci bude nezaboravan. Poveli su ih u razgledavanje grada, vozili kroz različite dijelove New Yorka, dali im čak i džeparac te kupili majice s natpisom ''I Love New York''.
Ipak, razlog zbog kojeg su zadržani u New Yorku nije bio turističke prirode. Naime, samo nekoliko tjedana prije njihova bijega, na letu Air Indie 182 koji je letio iz Kanade prema Engleskoj došlo je do terorističkog bombaškog napada, pri čemu je poginulo 329 ljudi. Zbog toga su dužnosnici kompanije i sigurnosnih službi morali utvrditi jesu li dječaci doista djelovali sami, jesu li nešto unosili u zrakoplov i jesu li mogli biti povezani s nekom organizacijom. Tek kada su svjedoci iz luka, vlakova i zračnih luka potvrdili dijelove njihove priče, vlasti su prihvatile da je riječ o nevjerojatnom dječjem bijegu, a ne o terorističkoj prijetnji.
Keith i Noel naposljetku su ukrcani na zrakoplov za Irsku. Po povratku ih nije dočekala samo obitelj nego i mnoštvo novinara, fotografa i televizijskih ekipa, a njihova je priča završila na naslovnicama svih irskih, britanskih i američkih novina. U javnosti su se istodobno miješali nevjerica, oduševljenje i zabrinutost. Mnogi nisu mogli vjerovati da su dvojica dječaka zaista uspjela prijeći toliki put bez ijedne valjane putne isprave. Britanska premijerka Margaret Thatcher navodno je u radijskom programu izrazila sumnju u pojedinosti priče. Noel Murray desetljećima poslije na to je uz smijeh odgovorio: ''Ali uspjeli smo, Maggie.''
Posljedice kod kuće ipak nisu bile sasvim bezazlene. Keith je nakon spektakularnog bijega poslan u ustanovu zatvorenijeg tipa, odnosno industrijsku školu, a Noel je zbog ranijih problema sa zakonom zamalo završio u domu za maloljetnike. Sudac ga je ipak pustio. Dvojica prijatelja ni nakon toga nisu potpuno izgubila volju za putovanjima. Nakon njujorške pustolovine još su jednom otišli u Blackpool, ali su taj put barem obavijestila obitelji gdje se nalaze.
Kako su odrastali, Keith i Noel postupno su se udaljili. Ostali su živjeti na sjeveru Dublina, ali godinama nisu bili bliski kao u djetinjstvu. Kada je The Irish Times 2010. ponovno objavio njihovu priču, Keith je otkrio da imao partnericu i djecu. Radio je u građevinskom sektoru sve dok ga nije pogodila gospodarska kriza. Tvrdio je da ga pustolovni duh nikada nije napustio: s obitelji je odlazio na izlete po Irskoj i nastojao svojoj djeci pokazati mjesta koja još nisu upoznala.
Noelov kasniji život bio je znatno teži. Kako je svojedobno pisao magazin IMAGE, gotovo tri desetljeća borio se s ovisnošću o drogama. U vrijeme snimanja dokumentarca o njihovom putovanju, ''Nothing to declare'' koji je objavljen 2021., bio je trijezan 17 mjeseci i pokušavao je izgraditi stabilniji život. O svojoj je prošlosti govorio otvoreno, bez uljepšavanja, i s dozom humora. Spominjući mogućnost povratka u New York, našalio se da će sljedeći put ipak platiti avionsku kartu.
Snimanje filma ponovno je povezalo dvojicu nekadašnjih prijatelja. Redatelj Garret Daly poslije je ispričao da se godinama nisu vidjeli, ali da je njihova stara povezanost oživjela gotovo istog trenutka kada su sjeli jedan nasuprot drugome. Film o neobičnom dvojcu kombinira suvremene razgovore s odraslim Keithom i Noelom, arhivske televizijske snimke, novinske naslovnice, fotografije i rekonstruirane prizore njihova putovanja. Redatelj Daly je za The New Yorker objasnio da je njegov tim pregledavao goleme količine materijala iz arhiva irskih televizija, novina i privatnih videosnimki kako bi pronašao kadrove koji odgovaraju svakoj fazi njihova puta.
''Nothing to Declare'' nominiran je za nagradu Irske filmske i televizijske akademije, 2022. otkupila ga je irska javna televizija RTÉ, a kasnije je prikazivan i na festivalima te streaming platformama. Iako sadrži elemente komedije i nostalgije, dokumentarac ne prikazuje dječake samo kao vesele junake pustolovine nego otkriva i priču o odrastanju u siromašnijem dijelu Dublina, manjku nadzora, problemima u školi i sustavu koji nije uvijek znao kako postupati s nemirnom djecom.
Ipak, kod većine će ova pustolovima ipak prije svega izmamiti osmijeh, a možda ih i podsjetiti na gore spomenute Toma Sawyera i Huckleberryja Finna. Jer, baš poput dvojice izmišljenih dječaka, i stvarni dječaci Keith i Noel te davne 1985. samo su poželjeli pobjeći od svakodnevice i vidjeti što se nalazi iza poznatog horizonta. Za razliku od većine dječjih snova, njihov se ostvario i pretvorio u pustolovinu o kojoj se govori i desetljećima poslije.
