Memoari Williama Montgomeryja razbijaju, ili bar ozbiljno dovode u pitanje, teze prema kojima je Amerika (Zapad, Njemačka, Vatikan, tko god) rušio Jugoslaviju.
“U procjeni CIA-e o Jugoslaviji iz listopada 1990., koja danas više nije klasificirana, otvoreno je navedeno da će se zemlja raspasti u roku od dvije godine uz veliko i ogorčeno nasilje. Taj je nalaz ignoriran”, piše Montgomery pa nastavlja. “Čak i prije mog putovanja 1991. izbilo je nasilje. 31. ožujka 1991. dogodio se krvavi sukob na području Plitvičkih jezera u Hrvatskoj između hrvatskih policijskih snaga i dijelova srpskih separatističkih jedinica koje su formirale ‘Republiku Krajinu’. Sljedećeg dana, Jugoslavenska narodna armija ušla je u to područje i okupirala ga. Slične stvari dogodile su se i oko Vukovara. Prvoga travnja lokalni Srbi počeli su postavljati barikade u tom području, a srpska paravojna jedinica predvođena Vojislavom Šešeljem okupirala je Borovo Selo. Drugog svibnja ta je paravojna jedinica iz zasjede napala dva hrvatska policijska vozila, ubivši 12 policajaca i ranivši 22. Istovremeno, hrvatski i srbijanski mediji - s radikalno različitim stavovima - dolili su ulje na vatru. Počinjao je pravi rat.
U međuvremenu, budući da smo bili na Bushovoj liniji očuvanja Jugoslavije u cijelosti, bili smo prilično oklijevajući osuditi početno nasilje. Netko bi također mogao reći da smo, nastavljajući Bushove smjernice protiv neovisnosti republika, zapravo davali Miloševiću pokriće ili opravdanje za njegove postupke.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci Eagleburger je imao desetak sastanaka s Kirom Gligorovim, predsjednikom Makedonije, i Alijom Izetbegovićem, predsjednikom Bosne, koji su nas molili da uvjerimo Hrvatsku i Sloveniju da ne napuštaju Jugoslaviju.
Njihov stav bio je vrlo jasan: nisu željeli neovisnost, ali bi ostali u Jugoslaviji ako bi dobili podršku Hrvatske i Slovenije u Predsjedništvu SFRJ. Bez njihova dva glasa, Milošević bi mogao učinkovito vladati kao diktator. Na sastancima s predstavnicima zapadnoeuropskih zemalja, kao i Hrvatske i Slovenije, pokušali smo zajedno sačuvati Jugoslaviju. Ali ta je bitka izgubljena: rastući etnički nacionalizam i simpatije za neovisnost Hrvatske i Slovenije, koje su mnogi u Europi imali, bili su prejaki.
Sve što smo uspjeli učiniti bilo je osnovati Badinterovu komisiju, koja je formirana kako bi procijenila zahtjeve za neovisnošću republika bivše Jugoslavije. Pokazalo se da je to samo zapečatilo situaciju. Slovenija je prva proglasila neovisnost. Srbija je reagirala pokušavajući tjedan dana vojnim putem preokrenuti tijek događaja, samo da bi nakon toga dopustila neovisnost. Učinila je to jer u Sloveniji gotovo da nije bilo Srba, pa nije bilo razloga da Slovenija pokušava ostati u Jugoslaviji.
Lawrence Eagleburger, povjerenik Georgea Busha starijeg za očuvanje SFRJ
To je izravno dovelo do odcjepljenja Hrvatske. Milošević je poticao tamošnje Srbe na nasilnu pobunu i uspostavu vlastitih režima. To su i učinili. Ali prije nego što ih osudimo, trebali bismo se sjetiti kako su ustaše postupali sa Srbima tijekom Drugog svjetskog rata. Također treba napomenuti da su, kada se razmatrala neovisnost Hrvatske, tamošnji nacionalisti upozoravali na pretežitu većinu Srba u hrvatskoj policiji, kao i na broj vila koje su izgradili časnici JNA. Slično tome, brojne srpske tvrtke i gradovi izgradili su odmarališta na hrvatskoj obali i otocima. Mnogi Srbi koji žive u Hrvatskoj prilično su se uplašili. Bili su zabrinuti za svoja radna mjesta, sigurnost i budućnost. Nije ih bilo teško potaknuti na akciju. Odmah nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnost, predsjednik Izetbegović najavio je referendum o neovisnosti u Bosni - baš kao što je i upozorio da će učiniti.
Rat je došao u Bosnu
Ova republika sastojala se od Muslimana, Hrvata i Srba, s većinom Muslimana. Pod Titom su se tri etničke skupine dobro slagale - oko četvrtine svih brakova u Bosni bilo je miješano, s bračnim parovima iz različitih etničkih skupina... Neposredno prije zakazanog referenduma, Eagleburger se sastao u svom uredu sa srpskim predstavnikom u Predsjedništvu SFRJ Borisavom Jovićem. Zapravo, u tom trenutku Jović je bio predsjednik tog tijela. Naša delegacija sjedila je s jedne strane dugog stola. Jović i njegovih nekoliko savjetnika s druge. U jednom trenutku Eagleburger, ljut i ogorčen, udario je rukom o stol i rekao da nasilje mora prestati i da se miješanje u organizaciju Bosne neće tolerirati.
Jović je samo sjedio i slušao ovu tiradu. Mirno je pogledao Eagleburgera ravno u oči i rekao na engleskom:
“Ako bude referenduma, bit će rata”.
Bilo je nezaboravno, jezivo i potpuno točno. Za nekoliko dana rat je došao u Bosnu...
Zapadni odgovor se odugovlačio...
Eagleburger se usredotočio na sprečavanje širenja sukoba na Kosovo…”
Borisav Jović (lijevo), Miloševićev bliski saveznik u rasplamsavanju rata protiv Hrvatske
Montgomery odlično poznaje situaciju na ovom prostoru. Poznaje mnoge ljude, pročitao je masu knjiga, naučio je davati nijansirane ocjene. “Važno je naglasiti neke važne razlike između ljudi na Balkanu i onih iz SAD-a i većine Zapadne Europe. Ukoliko se ne shvate njihovi različiti pogledi na stvari, balkanski problemi nikada neće biti riješeni”, piše on pa produžuje. “Iskreno, većina dužnosnika koji su se bavili jugoslavenskim problemom nije ga razumjela, a po mom mišljenju, ne razumiju ga ni danas. Prva razlika je u konceptu vremena, odnosno u gledanju na povijest. Ako pitate prosječnog Amerikanca o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, uvijek će prošlosti dati najniži prioritet. Na Balkanu prošlost nikada nije prošlost. Ne može se zaboraviti, ignorirati ili zanemariti. Rasprave između etničkih skupina mogu započeti oko aktualnih pitanja, ali se lako mogu vratiti na Drugi svjetski rat; na Balkanske ratove 1912.-1913., a zatim još tisuću godina unatrag, kad su te etničke skupine bile raspršene na drugačiji način i kontrolirale različite teritorije. Svaka skupina bira točno vrijeme u kojem je bila geografski najproširenija. Nadalje, sjećaju se i još reagiraju na događaje od prije nekoliko desetljeća. Na primjer, predsjednik Tuđman nikad nije propustio spomenuti tisućljetnu povijest Hrvatske ni na jednom sastanku, niti činjenicu da Sjedinjene Države vrlo sporo priznaju njezinu neovisnost. Rasprava o masakru u Srebrenici koju počinjete sa Srbinom neizbježno će vas dovesti do toga da se osvrnete na zločine ustaša u Drugom svjetskom ratu, u zloglasnom koncentracijskom logoru Jasenovac... Mnogi ljudi koji su došli u Jugoslaviju kao turisti ili diplomati 1970-ih, poput mene, bili su šokirani brzinom kojom je ova naizgled mirna, sretna zemlja praktički preko noći skliznula u brutalni, višestrani građanski rat. Ključno je pažljivo promatrati Balkanske ratove 1912.-1913. i Drugi svjetski rat. Uočeni obrasci tad bili su ujedno i obrazac raspada bivše Jugoslavije i nasilja koje je uslijedilo. Kao što sam napisao, na Balkanu prošlost nikada nije zapravo prošlost...”
Slobodan Milošević, moj stari bankarski kontakt...
“Moja verzija priče o raspadu Jugoslavije počinje izborom mog starog bankarskog kontakta, Slobodana Miloševića, za predsjednika Republike Srbije 1989. godine.
Jedna od prvih stvari koje je učinio kada je došao na vlast bila je ukidanje nekih privilegija dviju autonomnih pokrajina u Srbiji, Vojvodine i Kosova. Na Kosovu je to značilo da se albanski jezik više neće koristiti u školama, iako su Albanci činili mnogo veći postotak stanovništva Kosova od Srba. Albanci su odmah, kao znak prosvjeda, ispisali svoju djecu iz škole.
U biti, rekao je da će manjinski Srbi od tada vladati pokrajinom. Ove akcije, zajedno s agresivnim ponašanjem u Srbiji, uznemirile su druge etničke skupine i potaknule ih da otvoreno izraze vlastito nezadovoljstvo i etničke probleme. Iako je Milošević bio visokopozicioniran u Komunističkoj partiji Jugoslavije, nije bio ultranacionalist. Tražio je način za napredovanje u stranci. Međutim, vidio je da je igranje na kartu nacionalizma put do vlasti. To je i učinio, s predvidljivim posljedicama. Gotovo preko noći, mirnu zemlju potresli su etnički sporovi i pozivi na neovisnost. Kako je Jugoslavija počela izmicati kontroli, nijedna zapadna zemlja nije bila spremna ni razmotriti mogućnost slanja vlastitih trupa kako bi se osigurao nenasilni put rješavanja krize. NATO nije bio pod pritiskom nijedne članice da intervenira. Bilo je nekoliko međunarodnih konferencija na kojima se raspravljalo o cijeloj situaciji, ali nijedna od njih nije postigla ništa posebno.
Političke stranke, posebno u Sloveniji i Hrvatskoj, počele su uključivati ideju neovisnosti u svoje programe. To je bio jedini mogući trenutak kada je Zapad možda mogao, ponavljam možda, spriječiti nasilje koje će se dogoditi tijekom sljedeće četiri godine. Mi, na Zapadu, bili smo hendikepirani nedostatkom jedinstvenog stava o tome kako točno postupiti. Predsjednik Bush žestoko se protivio svakoj raspravi o neovisnosti, vjerujući da bi to postavilo presedan za Sovjetski Savez…
Slobodan Milošević, ratni zločinac koji je umro u Haagu
Siguran sam da je njegova nadolazeća predsjednička kampanja bila faktor u tome. Nije mu trebao još jedan sukob u koji bi Amerika poslala trupe.
Nijemci su, s druge strane, preuzeli vodstvo u poticanju neovisnosti Slovenije i Hrvatske. U nekim hrvatskim gradovima ulice su nazvane po Hans-Dietrichu Genscheru, njemačkom ministru vanjskih poslova koji je snažno podržavao hrvatske zahtjeve.
U međuvremenu, naše veleposlanstvo u Beogradu, lojalno stavu predsjednika Busha, nastavilo je slati ohrabrujuće telegrame o umjerenim srpskim vođama koji će vjerojatno prevladati prijetnje i krize.”
Božićno upozorenje
“S predsjednikom kosovskih Albanaca, Ibrahimom Rugovom, sastali smo se desetak puta. Ti su se sastanci održali na međunarodnim konferencijama u Washingtonu i raznim europskim prijestolnicama. Stalno smo poticali Rugovu da održi mir na Kosovu, obećavajući da ćemo izvršiti pritisak na Miloševića da poboljša svoj tretman kosovskih Albanaca. Jedan od razloga naše zabrinutosti bio je taj što su ratovi u Hrvatskoj i Bosni bili ograničeni na njihove granice, ali s obzirom na povijest Kosova i njegovih susjeda vrlo je moguće da bi se rat, ako bi tamo započeo, proširio izvan Jugoslavije. Upravo zato je odlučeno da Eagleburger dođe u Beograd u prosincu 1992. kako bi upozorio Miloševića na njegovo ponašanje u vezi s Kosovom. Međutim, umjesto toga, na kraju smo poslali “božićno upozorenje”, u čijem sam pisanju sudjelovao. Kopiju smo pokazali i novoj Clintonovoj administraciji jer će njihovi ljudi uskoro stići.
U osnovi, naš otpravnik poslova u Beogradu primio je nalog da zatraži privatni sastanak s Miloševićem, gdje bi prenio predsjednikovu poruku: ‘Svako nasilje na Kosovu dovest će do našeg trenutnog odgovora, uključujući i vojni’. Richard Miles, šef američke misije u Beogradu, nije trebao ni na koji način pozdraviti Miloševića. Bez razgovora, bez objašnjenja poruka. Jednostavno je morao predati ruku i otići.
Može se reći da je to urodilo plodom jer već nekoliko godina nije bilo značajnijeg nasilja. Međutim, situacija se nije poboljšala kada su u pitanju bili kosovski Albanci, koji su formirali Oslobodilačku vojsku Kosova i započeli gerilski rat. U posljednjim mjesecima Bushove administracije, mnogi od nas u State Departmentu snažno su se zalagali za pozitivniji američki odgovor na nasilje u Bosni i Hrvatskoj, uključujući upotrebu vojne sile. Topnički prsten koji je sustavno uništavao Sarajevo bio je dobra meta.
Eagleburger je pristao sastati se s dužnosnicima State Departmenta koji su zagovarali agresivniji pristup i slušao ih je. Ali bio je vezan Bushovim mandatom. Kad god bi se pitanje upotrebe sile pokrenulo u Vijeću nacionalne sigurnosti SAD-a, nikad nije odobreno. To je uglavnom bilo zahvaljujući Colinu Powellu, ministru obrane.
Svaki put kad bi započela rasprava o tome, on bi prigovorio i rekao istu rečenicu:
’Ako bombardiramo topništvo oko Sarajeva, što ako ne uspijemo? Hoćemo li bombardirati još ili eskalirati? Što ako jedan od naših aviona bude oboren, a piloti zarobljeni? Kako bismo reagirali? Ako se u nešto upustimo, ne možemo odustati dok ne uspijemo. Jeste li svi spremni za to?’
Dakle, Bushova administracija nije ništa učinila…
Kako sam upoznao Miloševića
Kad smo se konačno vratili u Beograd, Aspin je zamolio Eagleburgera da dogovori sastanak s Milovanom Đilasom, koji je bio jedan od važnih vođa Titovih partizana i visoki stranački dužnosnik nakon rata... Imao sam sve njegove (Đilasove) knjige i bio sam izuzetno uzbuđen što ću ići s Aspinom i sastati se s Đilasom.
Eagleburger je odbio. Inzistirao sam. On je ponovno odbio.
Nastavio sam inzistirati, a on je vikao: ‘Ne!’ Aspin je mogao otići sam i zamoliti me da ga odvezem do zgrade, ali Eagleburger je mislio da će Tito, ako odem na sastanak, to vidjeti kao početak napora da ga se svrgne.
Ovo je bio prvi, ali nipošto posljednji razgovor koji smo vodili. Eagleburger je imao jednu sjajnu osobinu. Poticao je neslaganje, ako je bilo artikulirano i dobro objašnjeno… Također je istina da je Eagleburger snažno podržavao našu politiku prema Titu i definitivno ga nije htio uznemiriti.
Ovo je bilo prvo, ali ne i posljednje, iskustvo u kojem sam vidio da se naša podrška slobodi govora, neslaganju i ljudskim pravima pokazala uvelike ovisnom o našem cjelokupnom stavu prema određenoj zemlji.
Bio sam zadužen za praćenje i izvještavanje o bankarskom sektoru u Jugoslaviji. To je uključivalo sastanke sa svim američkim bankarima koji su dolazili i savjetovanje s kim bi se trebali sastati, kao i dijeljenje mojih zapažanja o gospodarstvu.
Uspio sam, s poteškoćama, imati mjesečne sastanke s guvernerom Jugoslavenske narodne banke. Na prvom sastanku počeo sam zapisivati bilješke dok smo razgovarali, imajući na umu da smo razgovarali o mjesečnim statistikama poput prihoda od turizma, ukupnih plaćanja, troškova i tako dalje. Međutim, primijetio sam da bi svaki put kad bih počeo pisati bilješku, on zastao ili napravio zabrinut izraz lica. Odlučio sam da više nikada neću zapisivati bilješke ni na jednom sastanku s njim. Slušao bih sve što ima za reći, izašao iz njegovog ureda, sjeo na obližnju klupu i sve zapisao.
Nikada više nisam koristio bilježnicu, ni s njim ni s drugima. Jako mi se svidjela. Bila je vrlo prijateljski nastrojena i otvorena prema meni. Nakon nekog vremena, došao sam na sastanak s njom i njezinim direktorom i primijetio da su oboje vidno nervozni.
Pitao sam ih što nije u redu. Pogledala je svoju kolegicu i rekla: ‘Imamo novog direktora banke koji je visoko pozicioniran u Komunističkoj partiji i bojimo se za svoja radna mjesta. Zove se Slobodan Milošević.’
Zapravo, nije se imala čega brinuti. Postala je njegova bliska suradnica, a kada smo 1990-ih uveli sankcije Srbiji, preselila se u njihovu podružnicu na Cipru i nastavila osiguravati protok sredstava u i kroz Srbiju.
Ali mnogo prije toga, na mom sljedećem sastanku s njom, Slobodan Milošević je ušao u sobu. Ostavljao je dojam ozbiljne sigurnosti i samopouzdanja.
Dojam koji je govorio: ‘Nemoj se petljati sa mnom.’
Često je dolazio na sastanke sa mnom i zapravo je uspio pretvoriti Beogradsku banku u vodeću banku Jugoslavije jer je njegov autoritet bio takav da je banka mogla poduzeti korake prema zapadnjačkijem bankarskom sustavu, poteze koje druge banke nisu smjele poduzeti.
Kad sam napuštao Jugoslaviju, Borka i njezin šef pripremili su mi oproštajni ručak.
Sljedeći put sam je vidio 2000. godine, kada sam se vratio u Srbiju nakon pada Miloševića.
State Department je znao za moj prethodni odnos s njom i zamolili su me da se sastanem s njom kako bismo vidjeli bi li bila voljna razgovarati o svojim operacijama na Cipru tijekom vremena u kojem su na snazi bile naše sankcije protiv Srbije. Bila je pristojna, ali potpuno nevoljka razgovarati o toj temi sa mnom.
Od straha od Miloševića postala je njegova najbliža i najodanija suradnica...”
PROČITAJTE PRETHODNE NASTAVKE:
