Postavljeno mi je pitanje kako bi Hrvatska izgledala bez ljevice? Moj odgovor je da bi izgledala ovako kako danas izgleda jer danas je ona bez prave, utjecajne ljevice. SDP ne funkcionira kao ljevičarska stranka. Osnovno što joj nedostaje su ideje, zamisli o mogućem pravednijem sustavu raspodjele poreznih opterećenja i alokacije resursa. SDP se legitimira kao birokracija u sjeni, kao pričuvni upravni aparat koji bi postojeće politike provodio uspješnije nego HDZ.
Takvo stanje je u stanovitoj mjeri posljedica već dugotrajnog koaliranja europskih socijaldemokrata i pučana u Bruxellesu. U još široj perspektivi to je posljedica prihvaćanja postavke da je padom “željezne zavjese” i krajem Hladnog rata nastupio kraj povijesti, kraj političkog nadmetanja različitih svjetonazora i različitih političkih ideologija. Američka inačica kapitalizma i američka demokracija nametnuli su se kao neupitni uzor i okvir mogućeg političkog djelovanja. Čak ni financijska kriza 2007. - 2008. godine, koju su neoliberalne elite riješile tako da su novcem poreznih obveznika sanirale posljedice svoje pohlepe osiromašivši stotine milijuna pripadnika srednjeg sloja diljem svijeta i bogate učinivši još bogatijima, nije bila dostatan poticaj za europsku socijaldemokraciju da pokuša artikulirati lijevu političku alternativu europskom mainstreamu.
Bezidejnost europske socijaldemokracije preslikava se na hrvatsku socijaldemokraciju. Pritom SDP kao da uopće nema ambicije ni za artikuliranje vlastite verzije socijaldemokracije ni za predlaganje lijevih političkih platformi europskoj socijaldemokraciji. Dakako, opravdano je posumnjati u mogući uspjeh bilo koje inicijative odozdo kad shvatite da bi se ona trebala realizirati u okvirima Skupine progresivnog saveza socijalista i demokrata u Europi. To je, naime, službeni naziv socijaldemokratskog zastupničkog kluba u Europskom parlamentu. Birokrati koji su smislili takav naziv teško da mogu biti prijemčivi za radikalnije ideje koje bi, između ostalog, trebale sadržavati prijedloge za debirokratizaciju političkog odlučivanja u EU.
Hrvatska je mala zemlja. Njezina ekonomska važnost i demografski kapacitet su minorni. Tome je primjeren njezin utjecaj u postupcima donošenja odluka u EU i u NATO-u. Vjerojatno i ta činjenica na lidere političkih stranaka u Hrvatskoj djeluje demotivirajuće, odvraća ih od pomisli da oni mogu ne samo ponavljati ono što je u europskim i natovskim forumima dogovoreno, nego aktivno zagovarati nove političke koncepcije i pristupe rješavanju problema. SDP je, čini se, više nego druge stranke obuzet osjećajem da je sasvim uzaludno razvijati bilo kakvu koncepciju vanjske politike jer je ona u potpunosti determinirana okvirima euroatlantskih integracija u koje smo uklopljeni. Stoga u katalogu SDP-ovih politika nema ni spomena o vanjskoj politici.
Činjenica da se u Europi vodi rat i da vodstvo EU - u kojem i socijaldemokrati imaju udio - prednjači u ratnohuškačkoj retorici nije potaknulo SDP da se o tome odredi. SDP nije objavio nikakvo upozorenje o tome da jačanje europskih obrambenih sposobnosti ne bi nužno trebalo podrazumijevati odustajanje od diplomacije i od pokušaja pronalaženja mirovnih rješenja. Nema nikakvih SDP-ovih inicijativa za utvrđivanje interesa kojima pogoduje izazivanje ratne psihoze. Izostaju čak i načelna upozorenja o tome da ne treba razmišljati samo o naoružavanju i ratu, nego i o mogućim načinima izbjegavanja najgorih scenarija. Globalni se poredak urušava i otvara se mogućnost izbijanja rata, a SDP o tome nema nikakvo stajalište. Jasno je da to stajalište - kad bi ga bilo - ne bi moglo presudno utjecati na dinamiku međunarodnih odnosa, ali bi barem domaćoj publici moglo biti signal za raspoznavanje i opredjeljivanje unutar domaće političke arene.
SDP se ne oglašava o vanjskoj politici
Ni sustavno masakriranje Palestinaca u Gazi, koje provodi Netanyahuova vlada, za SDP nije povod za bilo kakvu ocjenu takve genocidne politike, za inicijativu o mogućem priznanju Palestine ili zahtjev središnjim tijelima EU da prestanu podržavati izraelsku vladu kojoj dominantan ton daju ekstremisti Bezalel Smotrich i Itamar Ben-Gvir. Višegodišnje zadržavanje u zatvorima desetaka tisuća Palestinaca na Zapadnoj obali bez optužnica i bez suđenja ni za koga u SDP-u nije povod da se oglasi o takvoj praksi nepoštovanja temeljnih načela pravne države i ljudskih prava. Odbijanje Izraela da omogući distribuciju humanitarne pomoći stanovnicima Gaze za SDP nije činjenica koja zavređuje i najmanji spomen, kao ni činjenica da je izraelska vojska namjerno i ciljano tijekom ovoga rata poubijala više novinara nego ijedna vojska u ijednom prethodnom ratu. Sve su to teme za vanjsku politiku koju SDP nema. Nema nikakve naznake mogućnosti postojanja iskonskog ljevičarskog instinkta da se suprotstavi zlostavljanju obespravljenih, što Izrael sustavno radi Palestincima u Gazi i na Zapadnoj obali. Nema čak ni trunke odlučnosti berem za to da se europskim birokratima i moćnicima koji stoje iza njih u vezi s politikom prema Izraelu i Palestini jasno kaže: Ne u naše ime!
Imperijalizam je tema koja sve češće postaje predmetom rasprava na različitim međunarodnim forumima. Ruska agresija na Ukrajinu može biti sagledana kao pokušaj zagovornika Ruskog Imperija da se svojom imperijalističkom politikom suprotstave imperijalističkim politikama kolektivnog Zapada. Zapravo, riječ je o pokušaju Rusije da imitira Ameriku. Postaje sve vidljivije da su se globalizacijski procesi opravdavani retorikom slobode kretanja roba, novca i ljudi pretvorili u pokušaje hegemonijske dominacije Zapada nad ostatkom svijeta. Kad im to nije pošlo za rukom, dojučerašnji kreatori sustava globalne slobodne trgovine postali su žestoki protekcionisti. Ako ništa drugo, u tim novim okolnostima potrebno je snaći se. Od SDP-a je nemoguće čuti ni prijedloge o tome kako bismo se kao mala država u tom kaosu mogli snaći, a kamoli o tome kako bi se EU trebala postaviti prema SAD-u, Rusiji, Kini, Africi, Južnoj Americi... I opet, iako su mali izgledi da ono što bi oni mogli predložiti bude zapaženo i uvaženo na međunarodnim forumima, SDP-ovi lideri propuštaju priliku da na domaćem planu privuku one koji bi o tim pitanjima mogli imati stajališta bliska njihovima. Nakon što je financijski kapital - podržavan politikama MMF-a - uspješno proveo globalnu ovisnost svih država o volji najbogatijih ljudi i najvećih kompanija, danas je sve vidljivije međunarodno organiziranje desnih populističkih snaga. Daleki potomci nekadašnjih zagovornika proleterskog internacionalizma sve to nijemo promatraju zaokupljeni internim obračunima u svom provincijskom političkom kokošinjcu. Uopće ne primjećuju da agregatori, agencije i mnogi poslodavci pred našim očima bezdušno eksploatiraju sve brojnije strane radnike iz zemalja Trećega svijeta čineći ih istodobno žrtvama rasne nesnošljivosti i sustavno uzgajanih predrasuda.
Apstinencija SDP-a od i najmanjeg pokušaja definiranja odrednica vanjske politike zapravo je znak njegove nespremnosti za vođenje države. Državni interesi određuju se i s obzirom na odnose s državama u najbližem okruženju, na raspored snaga unutar integracija kojima pripadamo i na vlastite sposobnosti za učinkovito ostvarivanje tih interesa. O tome treba javno raspravljati. Treba iskušavati uvjerljivost svojih zamisli, uspoređivati ih s drugima, iznalaziti nove razloge za ovo ili ono rješenje. Svega toga nema. Ne osnovi čega bi se građanin zabrinut zbog zbivanja u međunarodnim odnosima mogao na izborima opredijeliti baš za SDP kad mu ta stranka ne daje nikakav znak o svom interesu i svojim sposobnostima za to područje političkog djelovanja?
Ne bi se moglo reći da SDP pati od manjka ekonomskih stručnjaka. I sam predsjednik stranke Hajdaš Dončić je doktor ekonomije. U više navrata SDP-ovi stručnjaci su iznosili prijedloge ekonomskih politika. Dakako, čitali su iste knjige kao i HDZ-ovi doktori ekonomije pa govore istim jezikom. No političke poruke SDP-a nisu dovoljno jasno artikulirane, ciljevi su nedostatno konkretni, a strategija nedorečena. Primjerice, zagovaraju uvođenje poreza na ekstraprofit umjesto progresivnog oporezivanja profita tako da se definiraju apsolutni iznosi na koje se primjenjuju određene porezne stope. Što je veći apsolutni iznos ostvarenog profita, to je veći postotak poreza koji se plaća.
Kao što SDP ima mnogo ekonomskih stručnjaka, ima i mnogo stručnjaka za zdravstvo, mnogo doktora medicine. Vjerojatno su oni pisali doista iscrpan prijedlog zdravstvene politike. Bilo bi dobro da se ostvari sve što predlažu. Pohvalno je što su naglasili i pravo na medicinski potpomognutu oplodnju te pravo žena na prekid neželjene trudnoće. No sasvim je nevjerojatno da nisu uočili ono što svi pacijenti vide: ciljano zanemarivanje sustava javnog zdravstva i plansko pogodovanje privatnim poduzetnicima u zdravstvu. Detektirali su problem u okviru teme o listama čekanja, ali niti su objasnili uzroke njihova nastanka niti predložili rješenja. Mnogi su se osvjedočili da neki liječnici za potrebe svoje privatne prakse i za stjecanje zarade koriste resurse javnog zdravstva. Nerijetko je mogućnost da pacijent u dogledno vrijeme bude primljen u javnozdravstvenoj ustanovi uvjetovana prethodnim plaćenim susretom s istim liječnikom u privatnoj ordinaciji. Uskok je neke od svojih najspektakularnijih operacija proveo baš protiv istaknutih figura u zdravstvu. Rješenje - koje SDP ne predlaže - bilo bi razdvajanje sustava javnog zdravstva od privatnih zdravstvenih ustanova. Jednostavno, liječnici koji rade u sustavu javnog zdravstva ne bi mogli imati vlastite privatne zdravstvene ustanove niti raditi u njima. Država bi trebala raspisivati natječaje za stipendiranje studenata medicine koji bi prihvaćali obvezu da će nakon diplomiranja raditi u sustavu javnog zdravstva dvostruko duže nego što im je trajao studij. U slučaju da se prije isteka tog roka odluče na odlazak u inozemstvo ili privatnu zdravstvenu ustanovu, morali bi vratiti stipendiju. Dakako, takva ograničenja ne bi se odnosila na one koji su sami financirali svoj studij. Svjestan sam da se ovakav prijedlog mnogima neće dopasti. No nisam vidio da je SDP ponudio neko bolje rješenje.
Razumljivo je da su stranke, osobito opozicijske, osjetljive na izborne prijevare. Predsjednik SDP-a je opravdano upozorio na problematičnu odluku Ustavnog suda u vezi s jednim listićem o kojem je ovisio ishod izbora u jednoj jedinici lokalne samouprave. No nisam primijetio da je SDP digao glas u vezi s krajnje zabrinjavajućim praksom Ustavnog suda da se proglašava nenadležnim u slučajevima kad Vlada potpisuje sporazume s Hrvatskom biskupskom konferencijom kojima se dovodi u pitanje sekularni karakter države. Jednim takvim aktom Vlada je pristala na zahtjev Katoličke crkve da se u imovinskopravnim sporovima između Republike Hrvatske i Katoličke crkve, koji se vode na hrvatskim sudovima, ne primjenjuju zakoni Republike Hrvatske, nego kanonsko pravo. To je drastičan primjer nepoštovanja mnogih odredaba Ustava Republike Hrvatske, a SDP kao stranka baštinica ideja prosvjetiteljstva i sekularizma nije se oglasila o tome.
Političke stranke trebaju proizvoditi ideje, zamisli o mogućim politikama za ostvarivanje ciljeva kojima su posvećene, i trebaju proizvoditi ljude sposobne za uvjerljivu prezentaciju i provedbu tih politika. U aktualnim prilikama koje su u sve većoj mjeri obilježene dominacijom interesa zagovornika rata kao rješavanja problema u sustavu međunarodnih odnosa i rastom desničarskog populizma poticanog predrasudama i isključivošću morao bi se snažnije čuti glas glavne opozicijske stranke ljevičarskog pedigrea. SDP-u nedostaju ljudi koji bi mogli artikulirati takve ideje i politike prema kojima bi bilo jasno da je upravo ta stranka najuvjerljivija alternativa HDZ-ovu klijentelizmu na unutrašnjem planu i poltronstvu na međunarodnoj sceni.
