U državama s kompetitivnim izborima stranke objavljuju ankete, procjenjuju vlastite izglede i pokušavaju uvjeriti neodlučne birače. U današnjoj Rusiji izborna kampanja funkcionira drukčije. Ondje predsjednička administracija mjesecima prije glasanja regionalnim dužnosnicima određuje koliko bi vladajuća stranka trebala osvojiti glasova i kolika se izlaznost od njih očekuje. Izborni rezultat tako postaje nešto nalik proizvodnom planu: brojka koju treba isporučiti, a ne neizvjestan ishod političkog natjecanja.
No čak su i ti unaprijed zadani ciljevi počeli padati.
Kada je u ožujku 2026. počelo ozbiljnije planiranje rujanskih parlamentarnih izbora, iz Kremlja je javno poručeno da bi Jedinstvena Rusija trebala osvojiti oko 55 posto glasova uz izlaznost od 50 posto. Izvori neovisnog ruskog portala Meduza u regionalnim administracijama govorili su, međutim, da su stvarni zahtjevi bili još ambiciozniji: 60 posto glasova uz izlaznost od približno 55 posto.
Već početkom ljeta postalo je jasno da su početne projekcije bile pretjerane. U lipnju su provladini mediji objavili da je predsjednička administracija spustila očekivani rezultat Jedinstvene Rusije na približno 50 posto. Izlaznost je i dalje trebala ostati oko polovice biračkog tijela, ali se od regionalnih vlasti više nije tražila pobjeda koja bi izgledala jednako impresivno kao u prvim planovima.
Sredinom srpnja uslijedila je nova korekcija. Dužnosnici i članovi Jedinstvene Rusije iz središnjih, sjeverozapadnih i dalekoistočnih dijelova zemlje rekli su Meduzi da je minimalni cilj u nizu regija spušten na 45 posto glasova. Ciljana izlaznost pritom je ostala nepromijenjena - oko 50 posto.
To spuštanje ciljeva možda se na prvi pogled čini kao tehnička izmjena izbornog plana, ali zapravo otkriva mnogo više. Kremlj, čini se, više ne razmišlja samo o tome kako osigurati pobjedu Jedinstvene Rusije. Pobjeda se u ruskom političkom sustavu podrazumijeva. Problem je postao kako proizvesti rezultat koji će istodobno biti dovoljno visok da potvrdi moć režima, ali ne toliko visok da izgleda očito nevjerodostojno.
Jedan regionalni dužnosnik svoju je regiju opisao kao potpuno prosječnu. Ondje Jedinstvena Rusija tradicionalno ne ostvaruje spektakularne rezultate, ali ni rezultate koji bi izazvali uzbunu u Moskvi. Prvotni cilj bio je najmanje 55 posto. Potom je spušten na 50, a sada se lokalna administracija priprema za 45 posto.
Takav rezultat, smatraju dužnosnici koji sudjeluju u organizaciji izbora, vjerojatno predstavlja donju granicu ispod koje predsjednička administracija zasad ne želi ići. Slične su zahtjeve, prema njihovim tvrdnjama, dobile i druge regije koje u Kremlju smatraju politički stabilnima, ali izborno ne osobito produktivnima.
Ciljevi su ublaženi i u područjima u kojima Jedinstvena Rusija obično prolazi bolje. U pojedinim takvim regijama prvotno se službeno govorilo o 55 posto, iako su lokalni dužnosnici iz načina komunikacije s Moskvom zaključivali da se zapravo očekuje rezultat bliži 60 posto. Sada se od njih traži približno 50 posto glasova uz izlaznost između 50 i 55 posto.
Drugim riječima, ljestvica je spuštena gotovo svima – osim dijelovima zemlje u kojima izborna matematika već desetljećima funkcionira prema posebnim pravilima.
Riječ je o regijama koje ruski politički promatrači često nazivaju „izbornim sultanatima“. To su uglavnom područja s izrazito centraliziranom lokalnom vlašću, slabom kontrolom izbornog procesa i rezultatima koji redovito znatno nadmašuju nacionalni prosjek. Ondje vladajuća stranka i Vladimir Putin tradicionalno dobivaju postotke kakvi su u drugim dijelovima Rusije teško ostvarivi.
Izvori Meduze smatraju da u tim regijama ciljevi vjerojatno nisu smanjeni. Jedan dužnosnik upoznat s načinom njihova funkcioniranja opisao je tamošnji mehanizam za proizvodnju željenih rezultata kao stroj koji je postavljen prije više desetljeća i koji još uvijek radi.
Upravo se tu vidi temeljna logika izbornog sustava izgrađenog oko Kremlja. Ne moraju sve regije dati isti rezultat. Od politički slabijih i teže kontroliranih područja može se tražiti realističnijih 40 ili 45 posto, dok se razlika potrebna za nacionalni prosjek može nadoknaditi ondje gdje guverneri i lokalne administracije imaju veću kontrolu nad biračima, izbornim povjerenstvima i javnim sektorom.
Kremlj tako ne upravlja samo kampanjom, nego raspodjeljuje izborni teret. Pskov ili Novgorod ne moraju biti izloženi pretjeranom pritisku ako se potrebni glasovi mogu znatno jednostavnije osigurati u Krasnodarskom kraju ili nekoj od republika poznatih po ekstremno visokim rezultatima.
Takav pristup ima nekoliko prednosti. U regijama u kojima su birači nezadovoljniji vlastima smanjuje se potreba za grubim pritiskom na zaposlenike državnih institucija, škole, bolnice i javna poduzeća. Istodobno se smanjuje rizik da pretjerano visoki lokalni rezultati izazovu sumnju, nezadovoljstvo ili vidljive statističke anomalije.
To, međutim, ne znači da je ruski izborni sustav postao slobodniji. Spuštanje ciljeva prije pokazuje da je sustav postao oprezniji. Umjesto maksimalnog mogućeg rezultata, politički stratezi pokušavaju pronaći brojku koju javnost može prihvatiti kao barem približno uvjerljivu.
Razlozi za takvu promjenu nalaze se izvan same izborne administracije. Rusiju pogađaju nestašice goriva, rast cijena i sve izraženiji zamor od rata u Ukrajini. Ti se problemi više ne mogu potpuno odvojiti od raspoloženja prema vlastima. Prema podacima državnog centra za istraživanje javnog mnijenja VTsIOM, povjerenje u Vladimira Putina palo je sa 79 posto sredinom siječnja na približno 71 posto u srpnju. U istom je razdoblju udio građana koji odobravaju njegov rad pao sa 75 na oko 65 posto.
Za većinu demokratskih političara takve bi brojke i dalje bile iznimno visoke. U ruskom sustavu, međutim, važno je kretanje, a ne samo apsolutna vrijednost. Putinova vlast godinama se oslanja na dojam da predsjednik uživa gotovo neupitnu podršku većine stanovništva. Svaki osjetniji pad zato ima veće političko značenje nego što bi ga imao u sustavu u kojem se popularnost vlasti redovito mijenja.
Dodatnu sumnju izaziva način na koji se ti podaci prikupljaju. Nakon što su pokazatelji podrške Putinu i Jedinstvenoj Rusiji počeli snažno padati, VTsIOM je promijenio metodologiju istraživanja i telefonskim anketama dodao razgovore s ispitanicima u njihovim domovima. Nakon promjene brojke su se djelomično oporavile. U travnju je samo 27 posto ispitanika govorilo da bi glasalo za Jedinstvenu Rusiju, dok se taj udio poslije vratio na oko 35 posto, koliko je iznosio i početkom godine.
Čak i ako se zanemare pitanja metodologije i autocenzure ispitanika, razlika između anketne potpore od 35 posto i službenog izbornog cilja od 45 do 50 posto ostaje velika. Upravo tu počinje posao regionalnih vlasti, političkih tehnologa i predsjedničke administracije.
Nekoliko tjedana prije izbora politički predstavnici ruskih regija tradicionalno dolaze u Moskvu na završne konzultacije. Prema Meduzinim izvorima, viceguverneri zaduženi za unutarnju politiku trebali bi se sastati sa Sergejem Kirijenkom, zamjenikom predstojnika predsjedničke administracije i glavnim upraviteljem domaće politike Kremlja, te Aleksandrom Haričevom, voditeljem uprave koja prati i analizira društvene procese.
Na tim sastancima regije bi mogle dobiti posljednje upute. Ondje gdje politički blok procijeni da guverner može osigurati više glasova, ciljevi bi ponovno mogli biti podignuti. To znači da sadašnjih 45 posto nije konačna brojka, nego privremena radna procjena koja se može promijeniti ovisno o tome što bude potrebno za nacionalni rezultat.
Jedan politički strateg koji surađuje s predsjedničkom administracijom smatra da bi se ciljevi u nekim regijama mogli povećati čak i ako se gospodarska i društvena situacija nastavi pogoršavati. Ne bi se, međutim, povećavali svima. Veći teret dobile bi administracije za koje se procijeni da mogu „isporučiti“ dodatne glasove bez većih komplikacija.
Paralelno s tim operativnim pripremama, Kremlj radi na onome što njegovi ljudi nazivaju legitimizacijom budućeg rezultata. Regionalnim vlastima navodno je poručeno da ne pretjeruju s pritiskom na zaposlene u javnom sektoru i da ne pokušavaju pod svaku cijenu ostvariti nerealno visoke postotke.
Ta uputa nije izraz političke liberalizacije, nego pokušaj smanjivanja vidljivih tragova kontrole. Ako službeni rezultat bude bliži očekivanjima građana, bit će ga lakše predstaviti kao autentičan. Rezultat od 45 posto može izgledati uvjerljivije od 55 ili 60 posto, osobito u trenutku kada ankete, rast cijena i problemi s gorivom upućuju na slabljenje podrške vlastima.
Niži ciljevi mogli bi zato smanjiti dio izbornih manipulacija, ali samo zato što za njima neće postojati jednaka potreba. Kako je ironično primijetio jedan politički strateg, regionalni će dužnosnici zbog toga mirnije spavati. Spuštanje izbornih očekivanja za lokalne administracije djeluje poput terapije: manje je pritiska, manje rizika i manje posla oko stvaranja pretjerano visokih brojki.
Za Kremlj bi službenih 45 posto imalo i jednu ozbiljnu političku prednost. Takav rezultat mogao bi se predstaviti kao realna pobjeda u teškim ratnim i gospodarskim okolnostima. Bio bi dovoljno visok da Jedinstvena Rusija ostane dominantna, ali dovoljno nizak da djeluje kao dokaz da se glasovi ipak broje i da vlast nije sama sebi dodijelila sovjetskih 70 ili 80 posto.
Problem je u tome što Sergej Kirijenko i politički blok predsjedničke administracije godinama grade vlastiti ugled na rekordnim rezultatima. Prihvaćanje 45 posto značilo bi i prešutno priznanje da je podrška vlasti oslabila. Zbog toga dio izvora smatra da će se u završnici kampanje ipak pokušati dosegnuti barem rezultat iz 2021. godine, kada je Jedinstvena Rusija na izborima za Državnu dumu osvojila približno 49 posto glasova.
Vladajuća stranka pritom ne mora osvojiti polovicu glasova na stranačkim listama kako bi zadržala čvrstu kontrolu nad parlamentom. Ruski izborni sustav kombinira proporcionalno glasanje i izborne jedinice u kojima pobjeđuje pojedinačni kandidat. Zahvaljujući kontroli kandidatura, slabosti opozicije i prednosti koje uživaju kandidati vlasti, Jedinstvena Rusija može osvojiti velik broj zastupničkih mjesta u pojedinačnim izbornim jedinicama čak i uz slabiji rezultat na stranačkoj listi. Parlamentarna, pa i ustavna većina tako može biti sačuvana i bez spektakularnog nacionalnog postotka.
Zato rujanski izbori za Kremlj nisu pitanje opstanka na vlasti. Sustav je postavljen tako da Jedinstvena Rusija gotovo sigurno ostane dominantna. Pravi je izazov proizvesti rezultat koji će istodobno zadovoljiti predsjedničku administraciju, regionalne elite i javnost naviknutu na kontrolirane izbore, ali sve skeptičniju prema pretjerano savršenim brojkama.
Spuštanje cilja sa 60 na 55, zatim na 50 i naposljetku na 45 posto ne pokazuje da je Kremlj odustao od upravljanja izborima. Pokazuje da je postao svjestan granica uvjerljivosti.
Upravo je to možda najvažnija promjena uoči glasanja. Ruske vlasti više ne traže samo pobjedu. Traže pobjedu koja neće izgledati kao da je unaprijed napisana, premda se njezini postoci već mjesecima dogovaraju iza zatvorenih vrata.
