Ruski predsjednik Vladimir Putin strahuje za vlastitu sigurnost ako rat u Ukrajini završi bez ostvarenja barem minimalnog cilja, a to je zauzimanja cijelog Donbasa, piše The Economist.
Prema izvorima bliskima Kremlju, Putin je u jednom trenutku tijekom rata svojim najbližim suradnicima navodno rekao: "Objesit će me.“ Nije poznato u kojem je točno kontekstu izjava izrečena, niti su objavljeni dodatni detalji razgovora. The Economist navodi da u Rusiji raste nezadovoljstvo dugotrajnim ratom, a među pripadnicima političke i biznis elite vlada još veći pesimizam. Upravo strah od posljedica mogućeg neuspjeha mogao bi biti jedan od razloga zbog kojih Putin ne pokazuje spremnost na kompromis i umjesto toga razmatra daljnju eskalaciju sukoba.
Pobjeda ili propast
Logika koja upravlja Putinovim odlukama nije ona racionalnih međunarodnih odnosa, već surova politička realnost autokracije. Autokrat ostaje na vlasti samo dok koalicija elita koja ga okružuje vjeruje da može isporučiti ono na čemu se temelji njihova lojalnost, bilo da se radi o prihodima ili pobjedi. Kada to povjerenje pukne, sustav se urušava. Povijest je puna takvih primjera: koalicija Slobodana Miloševića okrenula mu je leđa unutar 16 mjeseci od njegovog ustupka NATO-u; hunta Leopolda Galtierija srušila se tri dana nakon predaje na Falklandima; a šefovi sigurnosti Omara al-Bashira svrgnuli su ga nakon što je secesija Južnog Sudana prekinula dotok nafte koji je kupovao njihovu odanost. Različiti okidači - ustupci, poraz, bankrot - ali ishod uvijek isti: promjena režima.
Putin pripada toj političkoj logici. Za njega pregovori bez ispunjenih vojnih i političkih ciljeva nisu izlaz, već put u propast. Suočen s tom dilemom, on ne može ući u stvarne pregovore bez riskiranja vlastitog opstanka. Zbog toga su autokratski režimi dizajnirani da apsorbiraju troškove koji bi srušili bilo koju zapadnu vladu. Međutim, unutar Rusije raste osjećaj nezadovoljstva. Jedan izvor iz ruskih elitnih krugova izjavio je za The Economist:
- Raste osjećaj da je car gol.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski tvrdi da unutar Putinovog najužeg kruga postoje oni koji podržavaju mirovne prijedloge.
- Oni razumiju što se događa i da nema alternative. Taj osjećaj će nastaviti rasti u Rusiji - rekao je nedavno Zelenski.
Ipak, istovremeno Reutersovi izvori navode da je Putin nedavno oštro prekorio grupu savjetnika koja je predložila kompromis - prekid vatre duž trenutne linije bojišnice. Za njega je zauzimanje ostatka Donbasa ključno jer, kako kaže jedan dužnosnik koji redovito komunicira s njim, "treba mu neka vrsta pobjede". Svaki uspjeh Ukrajine dodatno ga razbješnjuje i jača njegovu odlučnost da odgovori još žešće.
Eskalacija kao jedini alat moći
Budući da je diplomatski kompromis za njega ravan priznanju slabosti, Putinu preostaje samo eskalacija kao sredstvo za demonstraciju kontrole. S ograničenim resursima i bez mogućnosti za odlučujući proboj u Donbasu, Kremlj se vjerojatno oslanja na tri oblika eskalacije kojima može projicirati moć.
Prvi su balistički udari na ukrajinske gradove. Rusija je svjesna da se Ukrajina suočava s nedostatkom presretača za sustave Patriot i tu ranjivost maksimalno iskorištava. Masovni udari na Kijev i druge gradove služe kao poruka vlastitim elitama da Putin, unatoč šteti nanesenoj ruskoj vojsci i gospodarstvu, i dalje ima kapacitet nametnuti visoku cijenu. Napadi projektilima Iskander-M, Cirkon i Oniks na Kijev početkom srpnja, koji su uzrokovali više od 30 civilnih žrtava, bili su tempirani uoči NATO summita i predstavljali su signal domaće kontrole jednako kao i napad na Ukrajinu. Svaki uspješan balistički udar nudi Kremlju vidljiv spektakl moći u trenutku kada je neuspjehe na drugim poljima sve teže sakriti.
Drugi oblik je rat protiv infrastrukture. Od 2025. godine, Putinova doktrina prešla je na izravno ciljanje ključne ukrajinske infrastrukture. Cilj je prisiliti Ukrajinu da brani raširenu mrežu kritičnih postrojenja koja se ne mogu sva istovremeno zaštititi. Od početka 2026. Rusija je izvela više od 250 napada na postrojenja Naftogaza, ciljajući plinsku proizvodnju i energetsku infrastrukturu. Uz to, intenzivirani su i napadi na ukrajinski željeznički sustav. Ciljanjem željeznica, luka i druge prometne infrastrukture, Rusija nastoji stvoriti kumulativni poremećaj diljem glavnih logističkih koridora.
Treći stup eskalacije je hibridni rat protiv europskih saveznika. Kremlj provodi operacije ispod praga konvencionalnog sukoba, uključujući vojne prijetnje, povrede zračnog prostora i pomorske granice, te druge oblike signaliziranja s namjerom odvraćanja europskih vlada od povećanja potpore Ukrajini. Sabotažne kampanje postaju sve opasnije, a Kremlj se oslanja na mrežu koja kombinira obavještajne službe, kibernetičke operacije, organizirane kriminalne skupine i unajmljene agente regrutirane putem društvenih mreža. Ti se operativci koriste za podmetanje požara, zastrašivanje, pa čak i atentate, s ciljem sijanja kaosa i testiranja otpornosti europskih država.
Ideja da se rat u Ukrajini može riješiti za pregovaračkim stolom opasna je fantazija koja zanemaruje temeljne uzroke sukoba. Teorije pregovaranja u ratu identificiraju tri ključne prepreke koje onemogućuju postizanje mirnog rješenja, a sve su prisutne u ovom sukobu. Prva je problem informacija. Putin i dalje vjeruje da može pobijediti u ratu iscrpljivanjem, a njegov izolirani informacijski mjehur, okružen ljudima koji mu govore ono što želi čuti, samo jača to uvjerenje. Sve dok vjeruje da ima razumne šanse za pobjedu, nastavit će se boriti.
Druga, i možda najvažnija, jest nepodjeljivost pitanja. Rat se ne vodi primarno zbog teritorija ili članstva u NATO-u. U srcu Putinove odluke da krene u invaziju jest ukrajinska demokracija i njezina temeljna nekompatibilnost s ruskom autokracijom. Uspješna i slobodna Ukrajina predstavlja egzistencijalnu prijetnju njegovom režimu, jer bi poslužila kao moćan primjer ruskim građanima da je demokracija moguća i u jednoj istočnoslavenskoj zemlji. Za Putina je neprihvatljiv bilo kakav stupanj ukrajinske suverenosti, a s druge strane, nijedan demokratski izabran ukrajinski vođa ne može predati suverenost Moskvi, pogotovo nakon golemih žrtava.
Konačno, tu je i problem vjerodostojnosti. Čak i kad bi se postigao dogovor, obje strane sumnjale bi u njegovu dugoročnu održivost. Putin ima dugu povijest kršenja međunarodnih sporazuma, počevši od Budimpeštanskog memoranduma iz 1994. godine, kojim se Rusija obvezala poštivati neovisnost i granice Ukrajine. Njegov suradnik Dmitrij Medvedev nedavno je izjavio da čak i ako Ukrajina prihvati ruske teritorijalne zahtjeve i odrekne se NATO-a, "to neće zaustaviti ruske vojne operacije".
Ako bi rat sutra završio, Putin bi se morao suočiti s moćnim Levijatanom kojeg je sam stvorio i koji prijeti da ga proguta. Njegova ratna politika transformirala je rusko gospodarstvo u stroj za proizvodnju metaka umjesto maslaca, ali je također stvorila i golemu vojsku bez ikakvih mehanizama javne odgovornosti. Brza regrutacija stotina tisuća vojnika, često iz najsiromašnijih regija i zatvora, ponudila je tim ljudima dotad nedostižnu društvenu i ekonomsku mobilnost. No, taj put je popločan nasiljem, korupcijom i kontrolom.
Povratak tih vojnika kući predstavljao bi ogroman rizik za Putinov režim. Oni bi mogli otkriti istinu o ratu, uključujući ratne zločine, stvarne razmjere ruskih žrtava i patnje koje su vojnici trpjeli od vlastitih zapovjednika. To bi sigurno narušilo moral nacije i dodatno srušilo Putinov rejting.
*Uz pomoć AI
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
On je osuden na poraz 4 godine se ne mice nazad ne moze jer ce ga uhitit jedini scenario je da pobjegne u bjelorusiju