Ursula von der Leyen ima još tri godine da oblikuje nasljeđe koje će ostaviti iza sebe, a taj posao neće biti nimalo jednostavan. Njezin drugi mandat na čelu Europske komisije završava 2029. godine. Do tada će Komisiju voditi cijelo desetljeće. Ako se, kao što je ranije ovog ljeta izvijestio POLITICO-ov Brussels Playbook, ne bude kandidirala za treći mandat, von der Leyen već je ušla u završnu fazu svoje briselske karijere.
Njezino dosadašnje vrijeme na čelu Komisije uglavnom je obilježilo upravljanje krizama - pandemija covida, ruska invazija na Ukrajinu, eksplozija cijena energije i rat u Gazi. Ni godine koje slijede neće biti ništa mirnije. Europu očekuje sve snažnija konkurencija Kine i Sjedinjenih Država, kao i izbori u Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Poljskoj koji bi mogli promijeniti političku sliku Europske unije.
U sjedištu Komisije u Berlaymontu von der Leyen i njezin tim pripremaju govor o stanju Unije koji će održati 16. rujna. U njemu bi trebala predstaviti plan za preostale godine mandata. Nakon toga, međutim, slijedi puno teži dio, a to je provedba.
Potpredsjednik Europskog parlamenta Martin Hojsík iz Renew Europea upozorava da političko nasljeđe ne stvaraju govori, nego konkretni potezi. Njegov kolega iz redova socijalista Victor Negrescu smatra da je Europa gospodarski ranjivija, da konkurentnost ostaje velik problem te da socijalne i regionalne nejednakosti nisu nestale. Po njemu, ključno pitanje nije kako će von der Leyen predstaviti vlastiti učinak, nego što će Europljani stvarno osjetiti do završetka njezina mandata.
POLITICO izdvaja šest velikih problema koji će vjerojatno obilježiti njezine posljednje tri godine na čelu Komisije.
1. Može li zaustaviti gospodarsko propadanje Europe?
Prvo pitanje je može li von der Leyen zaustaviti relativno gospodarsko slabljenje Europe ili će upravo tijekom njezina mandata europska industrijska središta nastaviti gubiti snagu. Upravo je ona od bivšeg talijanskog premijera i nekadašnjeg predsjednika Europske središnje banke Marija Draghija zatražila veliko izvješće o europskoj konkurentnosti. Njegova dijagnoza nije bila blaga: Europi je potrebno oko 800 milijardi eura dodatnih ulaganja godišnje kako bi se izvukla iz razdoblja niske produktivnosti i slabog rasta zbog kojih sve više zaostaje za SAD-om i Kinom.
Von der Leyen obećala je njegova upozorenja pretočiti u novu industrijsku strategiju, ali europske tvrtke i dalje pritišću visoke cijene energije, rascjepkana tržišta kapitala, složeni propisi i sve jača strana konkurencija. Poseban problem predstavlja Kina. Europske kompanije ovise o kineskom tržištu i dobavnim lancima, ali ta ovisnost ima cijenu. Zahvaljujući državnim subvencijama kineske tvrtke izgradile su ogromne proizvodne kapacitete, a njihovi električni automobili, baterije, solarni paneli i čelik stvaraju sve veći pritisak na europske proizvođače.
2. Može li obraniti Europu od Trumpa?
Drugi veliki izazov stiže preko Atlantika. Europska unija posljednjih je godina donijela Digital Markets Act i Digital Services Act, kojima je uvela stroža pravila za najveće tehnološke kompanije. Sada je došlo vrijeme njihove provedbe, a europske kazne i postupci protiv kompanija poput Applea, Mete i Googlea već su izazvali ljutnju Washingtona. Von der Leyen istodobno gura planove za ograničavanje korištenja društvenih mreža djeci mlađoj od 13 godina, što bi moglo dodatno pogoršati odnose s administracijom Donalda Trumpa.
Pred Komisijom je zato nezgodno pitanje: može li EU samostalno određivati pravila o tržišnom natjecanju, podacima, digitalnom suverenitetu i zaštiti djece, a da se svaki potez protiv američkih tehnoloških divova ne pretvori u politički sukob sa SAD-om? Stav Komisije je da Europa ima pravo donositi pravila za vlastito tržište baš kao što Washington sam odlučuje o pravilima na američkom teritoriju. Problem je što je Europa istodobno snažno ovisna o SAD-u kada je riječ o vlastitoj sigurnosti.
3. Može li spasiti klimu dok istodobno ublažava vlastiti Zeleni plan?
Europski zeleni plan bio je projekt koji je najviše obilježio prvi mandat Ursule von der Leyen. Sada se nalazi pod pritiskom da ublaži upravo dio propisa koje je njezina Komisija uvela. Desnica jača diljem Europe, poljoprivrednici su izašli na ulice, industrija upozorava da joj ekološka pravila povećavaju troškove, a nacionalne vlade od Bruxellesa traže pojednostavljenje propisa.
Istodobno Europa prolazi kroz ekstremne toplinske valove, požare i sve ozbiljnije klimatske rizike, zbog čega potreba za djelovanjem protiv klimatskih promjena nije postala manja, nego veća. Von der Leyen tako mora pronaći ravnotežu. Ako previše oslabi Green Deal, riskira gubitak vjerodostojnosti kod dijela birača i svojih političkih partnera. Ako nastavi inzistirati na ambicioznim pravilima, može izazvati još veći politički otpor.
4. Europa se mora obraniti - i nastaviti braniti Ukrajinu
Europska rasprava o sigurnosti više se ne vrti samo oko apstraktnih izraza poput 'strateške autonomije'. Pitanje je sada vrlo konkretno: gdje pronaći dovoljno oružja i kako odvratiti Vladimira Putina? EU povećava izdvajanja za obranu, pokušava potaknuti zajedničku nabavu oružja i proširiti europske proizvodne kapacitete. Jedan od ključnih instrumenata je program SAFE vrijedan 150 milijardi eura. Problem je što se države članice i dalje ne slažu koliko treba trošiti, na što novac treba usmjeriti i koliko brzo Europa uopće može izgraditi obrambenu industriju sposobnu smanjiti ovisnost o Sjedinjenim Državama. Von der Leyen istodobno mora osigurati da Ukrajina, dođe li do pregovora s Rusijom, u njih uđe iz što snažnije pozicije.
To znači nastavak financijske i vojne pomoći Kijevu te stvaranje vjerodostojnih dugoročnih sigurnosnih jamstava, ali uz zadržavanje potpore Trumpove administracije. Još jedan problem dolazi iz same Europske unije. Iako je potpora Ukrajini u Bruxellesu i dalje snažna, u dijelu država na vlast su došle političke opcije naklonjenije Kremlju, a izbori tijekom 2027. mogli bi dodatno promijeniti odnos snaga. Von der Leyen zato neće morati samo pronaći novac i oružje. Morat će sačuvati i političko jedinstvo Europe prema Rusiji.
5. Proširenje EU-a: Koliko dugo kandidati mogu čekati?
Ukrajina, Moldavija i države zapadnog Balkana približile su se Europskoj uniji, ali politička potpora proširenju nije isto što i stvarna spremnost da se prime nove članice. Zemlje kandidati još moraju provesti zahtjevne reforme u području vladavine prava, borbe protiv korupcije i neovisnosti pravosuđa. Istodobno sadašnje članice EU-a pitaju se koliko će proširenje koštati, kako će izgledati raspodjela europskog novca i mogu li institucije koje su već danas često spore učinkovito funkcionirati u Uniji s više od 30 država.
Von der Leyen mora dokazati da članstvo i dalje predstavlja stvarnu perspektivu, a ne obećanje koje se kandidatima stalno odgađa. U protivnom raste opasnost da države koje godinama čekaju pred europskim vratima izgube strpljenje i počnu tražiti druge saveznike. Ministar vanjskih poslova Sjeverne Makedonije Timčo Mucunski otvoreno je izrazio nezadovoljstvo zastojem svoje zemlje na europskom putu, poručivši da bi Sjeverna Makedonija trebala biti mnogo dalje nego što je sada.
6. I na kraju - tko će sve to platiti?
Posljednji problem povezuje praktički svih prethodnih pet: novac. Europska komisija predložila je gotovo dva bilijuna eura vrijedan dugoročni proračun za razdoblje od 2028. do 2034. godine, ali države članice već su podijeljene oko toga kako taj novac raspodijeliti. S jedne strane su takozvani prijatelji kohezije, među kojima su Italija, Grčka, Poljska i Španjolska. Te države žele sačuvati snažno financiranje tradicionalnih europskih politika, prije svega kohezijske politike i Zajedničke poljoprivredne politike, uz postojeći način raspodjele sredstava kroz nacionalne i regionalne kanale.
Nasuprot njima stoje fiskalno štedljivije države poput Njemačke, Švedske, Danske i Nizozemske. One žele manje ukupne potrošnje i drukčiju raspodjelu - više novca za inovacije, obranu i jačanje europske industrije.
A iznad svega visi izborni kalendar.
Neke od najvećih članica EU-a, među njima Francuska, Italija, Španjolska i Poljska, izlazit će na izbore 2027. godine. Jedni političari neće htjeti biračima objašnjavati zašto trebaju slati više novca u Bruxelles, a drugi zašto bi trebalo smanjivati tradicionalne europske fondove.
Novi sedmogodišnji proračun EU-a mora početi vrijediti 1. siječnja 2028., što znači da sporazum mora biti postignut dovoljno rano. Što se pregovori budu više približavali izbornoj 2027. godini, domaća politika sve će snažnije utjecati na njih, a jednoglasni dogovor država članica i pristanak Europskog parlamenta bit će sve teže postići.
U Komisiji ipak računaju na to da proračunski pregovori, koliko god završnica tradicionalno bila teška, na kraju uvijek završe dogovorom. Ovoga puta upravo bi približavanje izbora moglo biti dodatni razlog da države posao pokušaju zaključiti što prije.
Pred Ursulom von der Leyen tako su tri godine u kojima će se pokazati može li se iz predsjednice Komisije obilježene stalnim krizama pretvoriti u političarku koja je uspjela riješiti barem dio dubokih strukturnih problema Europske unije.
