Potresne snimke iz psihijatrijske bolnice Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru, na kojima se vidi postupanje medicinskih tehničara prema Kristianu Josipu Perišu, ponovno su otvorile jedno od najmračnijih pitanja ljudskog ponašanja: što se događa kada netko dobije gotovo potpunu moć nad drugim čovjekom? Kako oni kojima je povjerena briga o najranjivijima mogu postati sudionici postupaka koji završavaju tragedijom? Periš je preminuo 21. listopada, a četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo. Dok istražitelji utvrđuju što se točno dogodilo iza bolničkih vrata, javnost pokušava razumjeti prizore koji su izazvali šok i ogorčenje.
Upravo je odnos moći, autoriteta i ljudske okrutnosti prije više od pola stoljeća pokušao istražiti američki psiholog Philip Zimbardo. U kolovozu 1971. u podrumu Sveučilišta Stanford napravio je improvizirani zatvor, u njega smjestio studente i nasumično im dodijelio uloge čuvara i zatvorenika. Nitko od njih nije bio kriminalac niti profesionalni zatvorski čuvar. Bili su to obični mladići koji su dobrovoljno pristali sudjelovati u psihološkom eksperimentu. No ono što je trebalo trajati dva tjedna prekinuto je nakon samo šest dana, nakon ponižavanja, psihičkih slomova i sve ozbiljnijih etičkih problema. Zimbardo je godinama tvrdio da je njegov eksperiment pokazao kako obični, psihički zdravi ljudi mogu postati okrutni kada im se dodijeli autoritet i moć nad drugima. Ta je tvrdnja postala jedna od najpoznatijih lekcija socijalne psihologije, a Stanfordov eksperiment desetljećima se spominjao u raspravama o nasilju u zatvorima, vojsci i institucijama u kojima jedni ljudi imaju potpunu kontrolu nad drugima.
Ali što ako najpoznatiji eksperiment o ljudskom zlu zapravo nije dokazao ono što su nas desetljećima učili? Što ako čuvari nisu spontano postali nasilnici, nego su ih istraživači usmjeravali prema takvom ponašanju? I što ako su neki od najdramatičnijih prizora bili barem djelomično odglumljeni? Upravo su ta pitanja posljednjih godina ozbiljno uzdrmala ugled jednog od najslavnijih psiholoških istraživanja u povijesti. Priču je ponovno aktualizirao Netflix serijom The New Stanford Prison Experiment, a kontroverze oko izvornog pokusa ponovno su u središtu pozornosti.
Philip Zimbardo
Na čelu istraživanja bio je psiholog Philip Zimbardo, tada profesor na Stanfordu, koji je želio odgovoriti na pitanje mogu li obični, psihički zdravi ljudi postati okrutni samo zato što im okolnosti omogućuju vlast nad drugima. Eksperiment je završio nakon samo šest dana. Prema verziji događaja koja se godinama prepričavala u udžbenicima, studenti koji su glumili čuvare gotovo su se preko noći pretvorili u nasilnike, dok su njihovi kolege u ulozi zatvorenika postali bespomoćni, poniženi i emocionalno slomljeni.
Ta je priča postala jedan od najslavnijih primjera moći situacije nad ljudskim ponašanjem. No više od pola stoljeća poslije sve je jasnije da se ono što se događalo u podrumu Stanforda ne može objasniti tako jednostavno. Istraživači koji su naknadno proučili snimke, dokumentaciju i iskaze sudionika pronašli su dokaze da ponašanje čuvara nije bilo onoliko spontano koliko je Zimbardo tvrdio. Kako piše CNN, nekoć revolucionarno istraživanje danas je postalo primjer ozbiljnih metodoloških i etičkih propusta.
Sve je počelo novinskim oglasom kojim su istraživači tražili dobrovoljce za proučavanje života u zatvoru. Od više od 70 prijavljenih odabrana su 24 mlada muškarca, koji su zatim nasumično podijeljeni u dvije skupine: zatvorenike i čuvare.
Sudionici nisu bili pripremljeni za ono što ih je čekalo. Oni kojima je dodijeljena uloga zatvorenika nisu znali da će istraživanje započeti stvarnim policijskim uhićenjima. Policajci su ih privodili ispred njihovih domova, pretresali i odvozili u postaju, gdje su prolazili postupke nalik onima kojima se podvrgavaju pravi osumnjičenici. Po dolasku u improvizirani zatvor morali su skinuti odjeću, podvrgnuti se pretrazi i odjenuti široke zatvorske haljine. Na glavi su nosili najlonske čarape koje su trebale stvoriti dojam obrijane glave. Umjesto imena dobili su brojeve.
Čuvari su, s druge strane, dobili uniforme, drvene palice i sunčane naočale sa zrcalnim staklima koje su skrivale njihove oči. Bilo im je zabranjeno fizički ozljeđivati zatvorenike, ali su morali održavati red. Zimbardo je pritom preuzeo ulogu upravitelja zatvora, što će se poslije pokazati jednim od ključnih problema cijelog istraživanja.
Situacija se vrlo brzo zaoštrila. Već drugog dana zatvorenici su organizirali pobunu. Čuvari su odgovorili uporabom aparata za gašenje požara, oduzimanjem odjeće i zatvaranjem neposlušnih sudionika u mračni prostor koji su nazvali rupom. Jedan je zatvorenik nakon otprilike 36 sati pokazao znakove ozbiljnog emocionalnog sloma. U prva četiri dana trojica su puštena zbog psihičke uznemirenosti. Obitelji pojedinih sudionika počele su razmišljati o angažiranju odvjetnika kako bi prekinule njihovo sudjelovanje. Petog dana zatvor je posjetila mlada psihologinja Christina Maslach, koja će se poslije udati za Zimbarda. Zgrozilo ju je ono što je vidjela. Njezina reakcija pridonijela je odluci da se eksperiment sljedećeg dana prekine.
Tako je nastala priča koja je obišla svijet: Dovoljno je ljudima dati uniformu, moć i osjećaj nekažnjivosti pa će se neki od njih pretvoriti u mučitelje. Zimbardovo istraživanje nije nastalo u znanstvenom vakuumu. Početkom šezdesetih godina američki psiholog Stanley Milgram proveo je niz pokusa kojima je pokušao utvrditi koliko su ljudi spremni poslušati autoritet čak i kada vjeruju da svojim postupcima nanose bol drugoj osobi. Sudionicima Milgramova eksperimenta rečeno je da će drugoj osobi davati sve snažnije električne udare svaki put kada pogrešno odgovori na pitanje. Nisu znali da je riječ o glumcu koji zapravo nije primao udare. U prvom, najpoznatijem pokusu čak 65 posto sudionika nastavilo je do najviše razine električnog napona.
Zimbardo je želio istražiti sličan fenomen, ali u drukčijem okruženju. Umjesto izravne naredbe autoriteta, zanimalo ga je kako društvene uloge i institucionalna pravila utječu na ponašanje. Njegov eksperiment ubrzo je postao poznat i izvan akademskih krugova. Samo nekoliko tjedana nakon njegova završetka u njujorškom zatvoru Attica izbila je pobuna koja je završila smrću 43 osobe. Rasprave o nasilju u zatvorima, pravima zatvorenika i odgovornosti čuvara dale su Zimbardovu radu dodatnu aktualnost.
Desetljećima se činilo da je njegov zaključak jednostavan: Zlo ne mora proizlaziti iz osobnosti pojedinca, nego ga može proizvesti sustav u kojem se čovjek nalazi. No upravo se taj zaključak našao pod povećalom znanstvenika. Jedan od najoštrijih kritičara eksperimenta postao je francuski povjesničar i istraživač Thibault Le Texier, koji je tjednima proučavao arhivske materijale sa Stanforda, uključujući zvučne zapise, videosnimke i transkripte razgovora. Njegova analiza, objavljena 2019. pod naslovom Debunking the Stanford Prison Experiment, dovela je u pitanje samu srž Zimbardove interpretacije.
Prema Le Texieru, čuvari nisu jednostavno spontano razvili nasilno ponašanje. Zimbardo i njegovi suradnici davali su im upute o tome kako trebaju postupati prema zatvorenicima, čime su aktivno utjecali na rezultate koje su navodno samo promatrali. "Od samog početka Stanfordov zatvorski eksperiment bio je organiziran i planiran kao predstava. Bio je više kazalište nego znanost", izjavio je Le Texier za CNN.
Le Texier je upozorio i na uvjete u kojima su zatvorenici boravili. Nisu smjeli čitati, gledati televiziju, a noću im je bio ograničen pristup zahodu. Tijekom dana uglavnom nisu imali nikakvih aktivnosti. Prema njegovoj interpretaciji, Zimbardo se bojao da se, ako zatvorenicima bude ugodno, neće dogoditi ništa zanimljivo te da će istraživanje završiti bez spektakularnih rezultata. Francuski povjesničar zato smatra da eksperiment ne može poslužiti kao pouzdan dokaz o ljudskoj prirodi. Njegov je zaključak da taj slučaj prije svega pokazuje koliko loše znanstveno istraživanje može biti kada se unaprijed očekivani rezultat pomiješa sa stvarnim opažanjem.
Zimbardo je 2018. objavio opširan odgovor kritičarima, odbacujući tvrdnje da je ponašanje čuvara bilo unaprijed režirano. Tvrdio je i da su sudionici mogli napustiti eksperiment. Njegovi kritičari, međutim, smatraju da taj odgovor nije razriješio ključne metodološke probleme.
Možda najneobičnije otkriće odnosi se na jedan od najpoznatijih trenutaka cijelog eksperimenta. Student Doug Korpi, čiji se emocionalni slom nakon približno 36 sati često prikazivao kao dokaz psihološke razorne moći zatvorskog sustava, godinama poslije priznao je da je dio njegova ponašanja bio gluma. Korpi je želio napustiti eksperiment jer mu nije bilo dopušteno učiti za predstojeći prijamni ispit za poslijediplomski studij. Novinar Ben Blum objavio je njegovo svjedočanstvo 2018.
Takva svjedočanstva ne znače da u eksperimentu nije bilo stvarne patnje ili ponižavanja. Ona, međutim, ozbiljno dovode u pitanje način na koji su pojedini događaji prikazivani javnosti. Dodatni udarac ugledu eksperimenta zadala su svjedočanstva samih čuvara.
Sudionik koji je zbog grubog ponašanja dobio nadimak John Wayne u godinama nakon istraživanja postao je jedan od najprepoznatljivijih primjera navodne transformacije običnog studenta u autoritarnog zlostavljača. Poslije je objasnio da je svoju ulogu shvatio kao glumački zadatak. Prije ulaska u improvizirani zatvor pripremao se za lik koji će igrati. U dokumentarnoj seriji National Geographica The Stanford Prison Experiment: Unlocking the Truth, prikazanoj 2024., rekao je da bi se čuvari ponašali sasvim drukčije da im je bilo jasno kako su i oni predmet znanstvenog proučavanja, a ne suradnici istraživača. Dokumentarac je uključivao i jedan od posljednjih Zimbardovih intervjua, snimljen prije njegove smrti u listopadu 2024. godine. Neki od bivših sudionika u njemu su psihologa opisivali kao vještog prodavača vlastite priče, a eksperiment nazivali prijevarom. Zimbardo je odbacivao takva tumačenja. Smatrao je da bivši čuvari pokušavaju naknadno opravdati svoje postupke tvrdeći da su samo glumili. Prema njegovu mišljenju, sudionici s vremenom više nisu mogli jasno razlikovati improvizaciju od vlastitih stvarnih impulsa.
Ipak, ni sam nije skrivao kazališnu dimenziju istraživanja. U jednom od intervjua usporedio ga je s improviziranom dramom u kojoj je zatvorsko dvorište bilo pozornica, zatvorenici i čuvari glumci, a kamera publika.
Rasprava o eksperimentu ponovno je dobila na važnosti 2004. godine, kada su objavljene fotografije zlostavljanja iračkih zatvorenika u američkom vojnom zatvoru Abu Ghraib. Prizori ponižavanja, prisilnog razodijevanja i zlostavljanja zatvorenika izazvali su međunarodni skandal. Zimbardo je u njima vidio potvrdu svoje teorije da institucionalno okruženje može potaknuti obične ljude na okrutnost.
Čak je svjedočio u korist obrane jednog od čuvara iz Abu Ghraiba, nastojeći objasniti kako sustav i okolnosti mogu utjecati na ponašanje pojedinca. Godine 2007. objavio je knjigu The Lucifer Effect: Understanding How Good People Turn Evil, u kojoj je razradio ideju da gotovo svatko, u određenim okolnostima, može počiniti strašna djela.
No kritičari upozoravaju na važnu razliku: Tvrdnja da situacija utječe na ponašanje ljudi nije isto što i tvrdnja da Stanfordov eksperiment pruža pouzdan dokaz za to. Psihologinja Catherine Sanderson s Amherst Collegea, nekadašnja Zimbardova studentica, ističe da je njegov izravan utjecaj na sudionike ozbiljan problem. Prema njezinu objašnjenju za CNN, dobro osmišljeno istraživanje ne bi smjelo dopustiti da osoba koja ga vodi istodobno upravlja ponašanjem sudionika, osobito ako već ima određena očekivanja o ishodu. Sanderson ne osporava da dobri ljudi u određenim okolnostima mogu učiniti loše stvari. Međutim, smatra da Stanfordov eksperiment nije dobar znanstveni dokaz te tvrdnje.
Više od pola stoljeća nakon izvornog eksperimenta, priča se vratila u središte pozornosti zahvaljujući Netflixu. Nova serija The New Stanford Prison Experiment premijerno je prikazana 21. listopada 2026. godine. Sastoji se od šest epizoda u trajanju od približno 45 minuta, a umjesto improviziranog zatvora u sveučilišnom podrumu snimana je u stvarnoj zatvorskoj ustanovi u američkoj saveznoj državi Georgiji.
U projektu sudjeluje 30 dobrovoljaca, među kojima su i tri žene. Sudionici su nasumično podijeljeni u skupine čuvara i zatvorenika, ali za razliku od 1971. godine, produkcija tvrdi da su uvedene brojne sigurnosne mjere. Prije sudjelovanja prošli su psihološke provjere, a tijekom snimanja imali su pristup stručnjacima za mentalno zdravlje. Svatko je mogao odustati uporabom unaprijed dogovorene sigurnosne riječi.
Izvršna producentica Jane Lipsitz priznala je da bi jednostavno ponavljanje izvornog eksperimenta bilo neprihvatljivo. Naglasila je da se današnji projekt razlikuje po sudionicima, pravilima i zaštitnim mehanizmima.
Nova serija nije znanstveno istraživanje. Riječ je o televizijskom formatu koji se koristi pitanjima iz socijalne psihologije, ali pritom namjerno mijenja uvjete i odnose moći kako bi pratio reakcije sudionika. Prema pisanju studentskog lista The Stanford Daily, producenti su više od godinu dana razvijali format i sigurnosne postupke. Unatoč tome, sama najava izazvala je kritike onih koji smatraju da se kontroverzni i etički problematični eksperiment ne bi smio pretvarati u zabavni sadržaj. Lipsitz, međutim, smatra da je upravo danas važno ponovno otvoriti pitanje utjecaja autoriteta na ljudsko ponašanje. "Željeli smo pitati mijenja li nas moć neizbježno ili se možemo oduprijeti ulogama, pravilima i sustavima u koje smo smješteni", objasnila je producentica, dodajući da su rezultati snimanja iznenadili i samu ekipu.
Pokušaji ponavljanja Stanfordova eksperimenta nisu dali jednoznačne rezultate. U televizijskom istraživanju koje je početkom 2000-tih organizirao BBC ponašanje sudionika razvijalo se drukčije nego 1971. godine, što je dodatno oslabilo ideju da će ljudi automatski postati okrutni kada im se dodijeli određena društvena uloga. Psiholog Stephen Reicher, koji je sudjelovao u BBC-jevu projektu, upozorava da ni danas ne postoji jedinstven stav o tome što bi trebalo zaključiti iz Stanfordova eksperimenta. Neki ga znanstvenici potpuno odbacuju kao dokaz o ljudskom ponašanju, dok drugi smatraju da se iz njega ipak može nešto naučiti, osobito o ulozi vodstva i autoriteta.
