Sudbonosna odluka predsjednika Donalda Trumpa da započne sveopći rat protiv Irana mogla bi imati dubok utjecaj na globalnu stabilnost, ravnotežu sila i svjetsko gospodarstvo. Ipak, razlozi ove goleme odluke, ciljevi operacije te očekivano trajanje i ishod rata ostaju zabrinjavajuće nejasni (tekst završavam u srijedu rano ujutro po hrvatskom vremenu pa je moguće da se do njegova izlaska stanje stubokom promijeni op.a.). Trump projicira iznimno samopouzdanje temeljeno na taktičkim vojnim postignućima SAD-a i Izraela, ali stalno nudi promjenjive definicije o tome što bi predstavljalo strateški uspjeh i omogućilo završetak rata. Sukob se približava dvotjednom razdoblju, Islamska Republika je izmučena, ali i dalje prkosna, područje Zaljeva je u plamenu i ekonomska bol širi se na Europu, Aziju i sam SAD, a Trump se ponovno suočava s egzistencijalnim izborom, ovaj put između nagle objave pobjede i eskalacije.
Razlozi pokretanja rata i dalje su zbunjujući. Mora se reći da je to prije svega bio izraelski projekt - Sjedinjene Američke Države nisu imale nikakvog vlastitog razloga napasti Iran u ovom trenutku. No za Izrael, nedavna slabost i akutna ranjivost iranskog režima predstavljali su jedinstvenu priliku za potpuno uništenje smrtnog neprijatelja. Premijer Netanyahu navodno je mjesecima pritiskao Trumpa, nedvojbeno ga uvjeravajući da će napad biti lak i brzo trijumfalan. Tvrdnju državnog tajnika Rubija da je Izrael prisilio Washington na akciju, koju je kasnije Trump opovrgnuo, uglavnom su potvrdili za Washington Post neimenovani dužnosnici Bijele kuće. No također su priznali da je Trump mogao spriječiti Netanyahua da samostalno pokrene rat da je to zaista želio. Činjenica je da Trump jednostavno nije mogao odoljeti privlačnosti vojne slave, nakon što ju je okusio u Venezueli. Vodila ga je žudnja za osvajanjem - san o pokoravanju Irana, iskorištavanju njegova naftnog bogatstva protiv Kine i jahanju na valu pobjede do sljedećeg međunarodnog preuzimanja moći.
Trumpova administracija iznijela je niz ciljeva za rat, od uništenja iranskih nuklearnih programa i njegovih sustava balističkih projektila do promjene režima i postizanja bezuvjetne predaje. No među njima, promjena režima očito je bila glavni cilj i svrha operacije - doduše s različitim značenjima za Izrael i SAD. Za Izrael je cilj bio potpuno uništenje Islamske Republike i njezinih vojnih kapaciteta, pa čak i potencijalna fragmentacija države i društveni kaos. Za Trumpa je promjena režima imala nijansirano i osebujno značenje. Iako je poticao iranski narod na pobunu i možda sebe smatrao njihovim osloboditeljem, njegov je praktični cilj očito bio postići scenarij obezglavljivanja sličan onome što je SAD uspješno izveo u Venezueli - tzv. “zarobljavanje režima”, s vršiteljicom dužnosti predsjednice Delcy Rodriguez koja postupa prema Trumpovoj volji. Javno je izjavio da je administracija identificirala nekoliko iranskih dužnosnika s kojima se nadala suradnji, ali su ubijeni u početnim udarima. Osvrćući se na nasljeđivanje vodstva u Iranu, Trump je jasno istaknuo svoju ambiciju rekavši jednom novinaru: “Moram biti uključen u imenovanje, kao s Delcy u Venezueli”.
Taj ishod, blago rečeno, do sada nije postignut. Izbor Modžtabe Hameneija za novog vrhovnog vođu jasan je znak da klerikalni režim u Teheranu nije napukao, da neće popustiti i namjerava pružati otpor sve intenzivnijim napadima SAD-a i Izraela. Zapravo, ideja da bi Islamska Republika izabrala marionetskog vladara i dopustila sebi da postane instrumentom američke politike bila je potpuna maštarija. To što je Trump ozbiljno razmatrao tu operaciju samo je jedan od mnogih primjera strateške nesposobnosti i nedostatka pripreme koji je karakteriziraju (poput ostavljanja američkih građana na cjedilu diljem regije). “Čistka” kadrova u State Departmentu i Vijeću za nacionalnu sigurnost tijekom protekle godine značila je da je izostalo odgovarajuće savjetovanje s američkim diplomatskim stručnjacima za tu regiju. Zanemario se izvještaj američkih obavještajnih službi da rat vjerojatno neće svrgnuti režim s vlasti, kao i upozorenja Trumpovih vojnih savjetnika da bi rat mogao ozbiljno iscrpiti američke zalihe oružja. Ukratko, režim koji najučinkovitije onemogućuje ostvarenje američkih ciljeva onaj je u Washingtonu: vladavina jednoga vođe koji spaja oholost s neznanjem i donosi odluke sam na temelju hira, intuicije i promicanja vlastitih osobnih interesa. (Doista, u njegovim odnosima s Netanyahuom, koji ima značajan politički utjecaj unutar SAD-a, i s Putinom nikad se ne može isključiti da su Trumpove potencijalne ranjivosti - u vezi s Epsteinom ili drugim pitanjima - mogući čimbenik u njegovu donošenju odluka.)
Bez obzira na uzrok, predsjednik se sad nalazi u dilemi koju je sam stvorio - sa sve manjim izgledima za ostvarenje političkih ciljeva rata, osim možda bombardiranjem Irana do potpunog uništenja. On i njegov neiskusni ministar rata Pete Hegseth zapravo su ovaj tjedan predložili tu mogućnost, očito ravnodušni prema moralnim obzirima, kao i prema ugledu Sjedinjenih Američkih Država, već narušenih njihovom bezosjećajnom reakcijom na tragično bombardiranje iranske škole za djevojke na početku zračne kampanje. U međuvremenu, negativne posljedice rata, nepredviđene, ali potpuno predvidive, nastavljaju se gomilati. Hormuški tjesnac praktički je zatvoren više od tjedan dana, a sad stižu izvještaji da je Iran počeo postavljati mine u plovni put. Ne samo da je cijena nafte skočila diljem svijeta, već prijeti opasnost da zaljevske države na neodređeno vrijeme smanje proizvodnju nafte i plina. Gubitak ukapljenog prirodnog plina (LNG-a) iz regije naštetit će Europi, dok Azija pati zbog prekida opskrbe naftom. Kina je posebno ovisna o iranskoj nafti, ali se umjesto toga za opskrbu može okrenuti Rusiji, koja bi od ove krize mogla ostvariti golemu financijsku dobit. Zapravo, i Kina i Rusija mogli bi značajno profitirati od sukoba u geostrateškom smislu zbog preusmjeravanja američkih vojnih resursa u Perzijski zaljev i iscrpljivanja američkog streljiva - osobito raketa dugog dometa i sofisticiranih presretača protuzračne obrane koji se troše alarmantnom brzinom kako bi se obranilo od iranskih baraža dronova i projektila. Nakon završetka rata Izrael će neizbježno imati prednost u utrci za obnovu ovih rijetkih resursa u američkom arsenalu, a to znači da bi Ukrajina mogla ostati bez ičega. U međuvremenu, Tajvan bi mogao ostati opasno izložen kineskom napadu.
Logika rata po samoj prirodi teži eskalaciji, a ne uzmaku pred nepokolebljivim protivnikom i neostvarenim ciljevima. Donald Trump će u idućim danima pokušati prisiliti Iran na kapitulaciju, nadajući se barem neutralizaciji ili osiguranju zaliha visoko obogaćenog uranija kojim bi tamošnji režim mogao ubrzo izraditi nuklearno oružje. No izostane li uspjeh, mogao bi naglo obustaviti neprijateljstva, unatoč zabrinutosti Izraela, i proglasiti povijesni trijumf prije nego što njegov nepopularni “rat po izboru” gurne američko gospodarstvo u recesiju i ugrozi mu političku budućnost. U tom bi slučaju napaćeni narod Irana bio prepušten još težoj sudbini i dalje pod čvrstom rukom svojih tlačitelja.
