Zagrepčanka Lara drži prst na crvenom gumbu nuklearke i obožava Seku Aleksić

U Nuklearnoj elektrani Krško, koja zbog suša radi sa smanjenim kapacitetom, prsti na crvenom gumbu drži upravo Zagrepčanka Lara Topol (35). Uvijek pristupačna iako u poslu 'stroga' i odgovorna Lara nam je još prije četiri godine otkrila kako ima sasvim drugo 'lice' kad je u privatnom okruženju i da obožava Seku Aleksić. Tada smo je pitali gdje se vidi za 5 godina pa je rekla: "Definitivno ne bih htjela da sav ovaj uloženi trud i znanje koje sam dobila nakon fakulteta izgubim. Tako da bih voljela ostati u toj branši jer vidim da prepoznaju pozitivnu ulogu žena. Mi, koliko god možemo biti karakterno jake, imamo tu jednu majčinsku energiju s kojom možemo pridonijeti zajednici. No sve to skupo vuče i neke druge moje interese. Recimo jako volim modu, kuhanje, zanima me dizajn interijera tako da ne bih voljela promijeniti profesiju, ali neću reći sto posto da se to neće dogoditi. Za sada ne planiram." Budućnost je pokazala da je bila u pravu. Još uvijek je na radnom mjestu u nuklearki...

Igor Soban/PIXSELL

Express: Od kuda ljubav prema elektrotehnici?

Imam i tu sliku kao mala, na lojtrama šmirglam i farbam neka stara vrata. Tako da, što se tiče inženjerstva, definitivno je tata bio taj koji nas je od malih nogu uključivao u te kućne projekte jer je i on inženjer strojarstva. Tako da smo ja i brat s njim sve radili po kući. Tu je krenuo praktičan dio, no kad je došlo do izbora studija meni, je bilo jako teško. Sad će ispasti da se hvalim, ali bila sam iznimno dobar učenik u srednjoj školi, sve petice, dva puta sam bila državna prvakinja iz kemije pa su svi očekivali da ću odabrati kemiju za studij. Ali onda je moj mozak prevagnuo i shvatio da je možda FER najbolji za mene. Druga varijanta je bila medicina, to je mamina struka. Treća je bila arhitektura, no elektrotehnika je prevagnula. Malo sam ja i lijena. Znala sam da se neću puno trebati pripremiti za prijamni jer tu su matematika i fizika. Onaj kome to leži, ne mora puno raditi.

Express: Kako vas je to dovelo do nuklearke?

VATRE KOJE PAMTIMO Crni svijet Najgori požari koji su zavili Hrvatsku u crno: Odnijeli živote, uništili domove

Ja ne znam za takav primjer. Mogu samo reći iz vlastitog iskustva da stvarno nisam imala vezu. Nakon što se raspisao natječaj, javila sam se svom profesoru koji surađuje s nuklearkom i pitala ima li smisla prijaviti se za to. Rekao je: “Ti se samo prijavi. Tamo je ionako ogromna konkurencija, no možda te uzmu zato što si i kvalitetna, ali si i žena, a promoviraju jako žene u nuklearnoj industriji”. To je i logično, možda malo zbog predrasuda zbog radioaktivnog zračenja. Možda je i korijen toga što se i ovaj naš projektor razvio iz američke tehnologije koja je temeljena na reaktorima koji su bile u podmornicama, a znamo da su u vojsci uglavnom muškarci i jako se puno tih vojnih činovnika kasnije prekvalificiralo u nuklearne stručnjake.

Express: Vratimo se na vašu priču. Prijavili ste se na stipendiju i kako je dalje išla karijera? Kolika je bila konkurencija?

Bila sam odabrana kao jedan od stipendista, no ne znam koliko ih se prijavilo. Znam da je četvero kolega s mog fakulteta te godine dobilo stipendije. Jedna od njih mi je do nedavno radila i društvo u kontrolnoj sobi, no otišla je u Dubrovnik iz privatnih razloga. Kada sam došla tamo, mi smo sve potpisali za stipendiju i rekli su: “Lijepo, tako radite do kraja faksa pa se onda čujemo”.

Nakon godinu dana se organizirao posjet nuklearci što je meni bilo zanimljivo jer vas vode kroz cijelu elektranu, od tehnološkog dijela do turbinske zgrade. Šteta što je korona pa ju ne možemo sad obići. Osim kontrolne sobe, ostalo mi je u sjećanju da sve ostalo izgleda nekako jednostavno, no vrlo sterilno. To je čista tehnologija što ljudi baš i ne shvaćaju. To nije kao ugljen 'zmazano' i jako se pazi da je sve detaljno počišćeno iz sigurnosnih razloga. Ako vam iz neke pumpe krene neka mala kapljica to može biti indikacija da će to propagirati kroz mjesec dana u neki veći kvar. Ako nije sve čisto, nećete to uočiti na vrijeme. To nije slučajno.

Igor Soban/PIXSELL

Express: Što ste pomislili kada ste prvi puta vidjeli kontrolnu sobu?

Jao, pomislila sam: 'Tko bi ikada htio ovdje raditi. Ovdje nema ni prozora.'

Express: Jeste li klaustrofobični?

Ne, ali mislim da je dobro da je to tako konstruirano jer nema nikakve distrakcije. Npr. vani puše vjetar, sijeva, kiša je, nevrijeme... Normalno je da bi operateri u tom trenutku razmišljali hoće li im tuča razbiti auto, jesu li zatvorili sve prozore u stanu. Ne znam je li to namjerno, ali ta izolacija ima smisla.

Express: Koliko ste trebali učiti i pripremati se da biste uopće mogli raditi u kontrolnoj sobi? I jeste li vi dosta ta osoba koja stisne crveni gumb za gašenje nuklearke?

Jesam. Inače, dva puta vode do rada u kontrolnoj sobi. Jedan su lokalni operateri koji su završili neku tehnološku školu. Oni prvo rade kao lokalni operateri, no onda se pridruže nama inženjerima na školovanju. Pola godine u Ljubljani imate teoriju o sistemima tj. fizikalnim principima, o reaktoru, o fiziji, kako se kontrolira reaktor o nuklearnoj sigurnosti...i da, sve na slovenskom, tako da sam i jezik paralelno učila.

ISTRAŽIVALI IH DESETLJEĆIMA 360° CRNE NAJAVE Eksperti u Expressu: Evo zašto će Hrvatskom harati požari

Express: Dobro, to je teorija. Kada naučite sve o onim ‘gumbićima’?

To dođe u trećoj fazi. Prvo teorija. Trebaš ti znati što će taj gumbić napraviti. Moramo znati svaki dio, svaki parametar, da razumijemo kako sve funkcionira. Moram pohvaliti svoje kolege s odjela koji su mene učili, jer sam i sama sada postala vodeći instruktor. Cijeli proces učenja da biste radili u kontrolnoj sobi traje dvije i pol do tri godine jer su između remonti i godišnji odmori.

Express: Koliko je to naporno?

Jako. Divila sam se kolegama koji su imali i imaju obitelji jer puno je njih dobilo i malu djecu u tom periodu, a vi morate ujutro na predavanja, a poslije imate treninge na simulatoru. Sve je to prije dolaska do 'gumbića’. Imamo četiri do pet ljudi u dvije ekipe, ne možemo više zbog zauzetosti simulatora. Nakon predavanja od 7 do 10, do 15 sati imate situacije na simulatoru gdje učite kako sve uživo funkcionira. Tako svaki dan, i onda je u petak ispit o postupcima o sistemima koji smo taj tjedan učili. I ja i kolege smo duže ostajali do 18 navečer učiti.

Express: Što je najstresnije što ste na simulatoru imali za zadatak, kao najveću katastrofu koja se može dogoditi. I što onda radite?

Ne smijemo to nazvati katastrofom, jer to je nešto što se dogodilo u Černobilu, a dogodilo im se nešto izvanprojektno, nešto što si nisu mogli ni zamisliti. Mi na simulatoru treniramo nezgode koje su projektne baš zato da ih možemo iskontrolirati da ne bi došlo do taljenja jezgre. Ili u drugom slučaju, ako dođe do toga kao u Fukushimi, koje korake poduzimam. No morate znati da naša nuklearka ima poseban čelični štit koji Černobil nije imao.

Express: Znači mi smo sigurni?

Da. Morate znati da Slovenija i Hrvatska kao članice Europske unije imaju rigorozne kontrole, i da su oni procijenili bilo kakvu opasnost, mi sigurno ne bismo dalje radili.

Express: Koliko dugo radite u nuklearki?

U osmoj sam godini. Oko tri godine je trajalo školovanje, a pet godina sam bila u kontrolnoj sobi. Do prije pola godine sam radila ondje, a danas učim i pripremam druge za rad u istoj.

Express: S obzirom na to da budno oko treba pratiti rad nuklearke 24 sata na dan, kako izgleda taj rad u smjenama, koliko dugo možete u komadu biti za simulatorom zbog koncentracije, koliko vas istovremeno može biti u kontrolnoj sobi?

Kad je elektrana na snazi, mora biti glavni operater u kontrolnoj sobi i barem dva kontrolora upravljačkog reaktora, što zovemo 'potkova'. Dvojica moraju biti tu da se brzo mogu odazvati na potencijalne anomalije. Može neka pumpa ne radi kako treba. Ljudi odmah pomisle na katastrofu, no uglavnom se radi o nekim banalnim stvarima koje se brzo i jednostavno riješe no treba na vrijeme reagirati. Zato smo mi tamo da reagiramo na vrijeme i stabiliziramo stanje, a sve ovo kasnije će rješavati razini timovi od 'gorivaša', održavanja, inženjeringa i slično.

Express: Što se najgore do sada desilo u nuklearki i kako se na to reagiralo?

Meni u pet godina, koliko radim u trokratnim smjenama, nije bilo situacije koje bi se odrazile na nuklearnu sigurnost. Bilo je određenih kvarova opreme koji su se odrazili na ispad proizvodnje pa smo morali zaustaviti elektranu ili se automatski zaustavila, no to je u našoj industriji sasvim normalna stvar. Recimo, zablokira jedan ventil pa je u tanku nedostajalo vode, ništa ozbiljno. Nisam bila prisutna, ali vjerujem da je možda najneugodniji osjećaj bio za vrijeme petrinjskog potresa.

Express: Znači, vi niste bili za crvenim gumbićem tada?

Meni je tako žao jer sam htjela doživjeti takvo nešto uživo. Radimo osmosatne smjene od 6 do 14, od 14 do 22 i od 22 do 6. Ekipa u kontrolnoj sobi se sastoji od tri operatera za kontrolnom pločom, glavnog operatera, što je bila moja uloga do prije pola godine, i vođe smjene. On nagleda rad cijele ekipe, glavi operater odlučuje o nekom testu koji treba izvesti i slično. Po postupcima čita korake operaterima za pločom, koji onda izvode te korake. Takav je ustroj. Inače, bilo koji operater u kontrolnoj sobi, ako osnovano posumnja da je izgubljena kontrola i ne zna što se zbiva i da želi zaustaviti reaktor, ima pravo pritisnuti taj crveni gumb.

Igor Soban/PIXSELL

Express: Gdje ste vi bili za vrijeme petrinjskog potresa?

Na Zagrebačkom velesajmu i trebala sam doći na popodnevnu smjenu u pola dva. Potres je bio oko pola jedan dok sam kupovala sudoper za kuhinju i prva stvar mi je, nakon obitelji, bila elektrana. Činilo mi se zaista dosta. Mama je rekla da se ne bi trebalo vraćati u stan, a ja sam se trebala presvući za posao, no odmah sam otišla u smjenu. Svi dečki su bili tamo, šefovi, menadžment, razne potporne ekipe... Primirila sam se jer sam vidjela da je elektrana stabilna. Bila je zaustavljena, stabilizirana, pregledavali su se svi ti sistemi za koje mi imamo napisane postupke unaprijed. Nema panike. Važno je da imate napismeno sve što i kako raditi.

Express: A za vrijeme ‘zagrebačkog’ potresa?

Bila sam u Brežicama. Malo me zaljuljalo pa sam nazvala kolegu koji je bio u kontrolnoj sobi. Rekao je da smo i dalje ‘on line’ i da se to nije ni osjetilo. Moram naglasiti da je petrinjski potres neznatan za jačinu potresa za koju je konstruirana nuklearna elektrana. Da vas ne zamaram brojkama, najjednostavnije je reći da može podnijeti potres kakav nikada nije i neće biti zabilježen na ovim prostorima. Konstruirana je na horizontalno ubrzanje na površini i to se ne može translatirati u Richtere. Recimo da je petrinjski potres bio deset do dvadeset puta slabiji od potresa koji bi uopće mogao utjecati na nuklearnu elektranu.

Express: Sami ste već spomenuli Černobil. Jeste li gledali seriju, kakvi su vaši dojmovi?

Pored svojeg školovanja u pauzi sam gledala sve moguće dokumentarce o Černobilu i originalne snimke koje su bile puno prije te serije, prije pet godina sam to gledala. Kad je izašla serija sve mi je to bilo poznato no zanimao me taj umjetnički dojam kako su to upakirali i napraviti priču. Po meni su dobro složili. Originalne snimke s krova, kada dolaze obučeni likvidatori u metalne ploče bacati grafite od reaktora natrag u to grotlo, to je stvarno tako izgledalo. Oni su probali s robotom no nije išlo jer je zbog prejakog zračenja osjetljiva elektronika zaštekala i nisu ga više mogli pokrenuti.

Express: Kako vi u nuklearki provjeravate zračenje, imate li posebna odijela dok radite ili to čine samo neke ekipe? Koliko često imate sistematske preglede?

Baš sam prošli tjedan obnovila tečaj RZ2. To je 'nuklearna zaštita dva' koju mora posjedovati operater da bi uopće mogao ući u taj tehnološki dio, područje koje se radiološki nadzire. Ne znam koliko često mjere zračenje, da li na dnevnoj ili tjednoj bazi, no oni mjere i crtaju mape. Podatak za prošlu godinu je bio da je prosječna doza 0,8 milisiverta, a zakonodavna gornja granica je 20. To je stvarno minimalno. Određeni ljudi koji rade u remontu pri zatvaranju glave reaktora, pa pri zatezanju tih vijaka, jednostavno su bliže reaktoru pa će dobiti i veću dozu, ali tada upotrebljavaju zaštitna odjela, imaju te maske preko cijele glave s dovodom zraka preko filtera...

Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Express: To izgleda kao da su na Mjesecu?

Pa da, oni se time brane protiv unutarnje kontaminacije. Imate opciju da tu radioaktivnu česticu inhalirate i ona dođe u organizam i to se zove kontaminacija. To je puno veći problem nego kada ta čestica stoji dva metra od vas i vi primate zračenje, no vi se u trenutku možete od nje udaljiti dva puta, a vama će opasnost od kontaminacije pasti za četiri puta. Tako da se od te vanjske kontaminacije štitimo s vremenom koje provodimo, dakle što kraće. Zatim s nekim štitovima, što znači da možemo uzeti ploču od olova, a od unutarnje kontaminacije maskama s dovodom zraka i slično. Tako da se oblači nešto nalik dresu, hlačice i majčica pa preko toga bijeli kombinezon koji se pere.

Express: Da li vas iz elektrane šalju na daljnje obrazovanje?

Da, ja sam sada postala vodeći instruktor proizvodnje. To je odjel kroz koji, između ostalog, prolaze i svi operateri koji rade u kontrolnoj sobi. Prije par mjeseci su me poslali na obrazovanje u Pariz u kojem je VANO centar i gotovo sve elektrane na svijetu su dio tog udruženja, a naša nuklearka je jedan od najboljih na svjetskoj razini.

Express: Jeste bili u još kojoj nuklearki osim Krško?

Članica sam Hrvatskog nuklearnog društva i to mlađe generacije i moram se pohvaliti da smo dosta aktivni. Radimo na promociji nuklearne energije i moje kolege su već više puta bili na televiziji. Kada su bili dani otvorenih vrata na FER su nas zvali i na Noći istraživača smo bili prisutni. Jednom godišnje, kada nije bilo korone, išli smo na izlet. Između ostalog smo posjetili nuklearke u Češkoj i Slovačkoj.

Express: Koliko se one razlikuju od Krškog?

Ondje je drugačija tehnologija. To su ruske nuklearke koje su na pola puta između našeg i Černobila no i dalje dovoljno dobre da je EU uz određenu modernizaciju pristala da nastave s radom. Bilo je zanimljivo vidjeti neki drugi dizajn. Mislim da je važno da se upoznajemo s kolegama iz struke da znamo možemo unaprijediti i da znamo u čemu smo mi bolji.

Sandra Simunovic/PIXSELL

Express: A ne možete paralelno raditi neke stvari s obzirom na tako raznoliki interes?

Za sada ne, jer je moj posao zahtjevan i težak.

Express: Nije li pomalo suludo sve ovo što ste postigli u ovom zvanju 'dati' za modu?

To je nešto što me i dalje vuče nuklearnoj elektrani. Dokle god napredujem i usvajam nova znanja, meni je moj posao jako zanimljiv. Ako će to moji nadređeni prepoznavati i davati nove izazove, meni će to biti ok i ja ću se i dalje truditi.

Express: Da li vaše znanje i rad prate i financije odnosno plaća?

Mislim da je prosječna plaća u Sloveniji veća od prosječne plaće u Hrvatskoj i zbog toga i jest nuklearka atraktivno zaposlenje za ljude koji žive i rade u Hrvatskoj jer tamo dobiju nekih 20 do 30 posto veću plaću nego bi je dobili u Hrvatskoj. Ima primjera i ‘Ferovaca’ koji su i u Hrvatskoj našli dobra zaposlenja, ali globalno su bolje plaće u Sloveniji. Mi naravno imamo pokrivene i putne troškove. Ako se ne radi u smjeni, organiziran je autobusni prijevoz s kojim se neki služe, neki ne. Osobno dnevno do i od posla napravim 100 kilometara. To bi, u kontekstu povećanih cijena goriva, bilo previše da ljudi sami izdvajaju.

Express: Utječe li vam taj put do posla na koncentraciju?

Ovisno kako ga iskoristite. Ja ga iskoristim za neku polumeditaciju, slušanje muzike, ja često otiđem na YouTube pa slušam neke podcaste. Nije mi to izgubljeno vrijeme. Sama se vozim na posao jer često ostajem i duže.

Express: Prolazite li psihološke testove da ne dođe do kontrolne sobe netko neuračunljiv i postiska boga i vraga jer ga je prebacilo?

Naravno. Sam inicijalni test je jako ekstenzivan i ozbiljan. Prije nego postane operateri idemo ne samo na psihološki već kompletan liječnički pregled i onda svakih godinu dana prate naše stanje uma i tijela.

Express: Je li vam doista život sav u brojkama?

Mama mi nekada kaže da sam robot ali ja se tako ne vidim. Možda preko tjedna i jesam, ali se za vikend opuštam.Uživam ja u glazbi, dobrom provodu, volim pjevati i svašta nisam tako jako ozbiljna.

Express: Družite li se s prijateljima iz djetinjstva, faksa ili posla?

Pa ima kolege na poslu Prije korone moja ekipa iz kontrolne sobe često smo išli na zajednička skijanja, imali smo team buildinge išli smo zajedno na ljetovanja, na izlete i slično. Jako se dobro s njima slažem.

Marko Prpic/PIXSELL

Express: Prepričavate li neke viceve na račun nuklearke, ispričajte nam koji?

Ma ne. Kad se radi se radi. A kad nema planiranih testova onda imamo zdravu zafrkanciju no nije vezano za nuklearku. Inače prijatelje najviše imam iz srednje škole i faksa. Nađem vremena za sve njih. Ali to je opet jedna žalosna aktualna tema. Zbog prirode moga faksa sam svjedočila iz prve ruke da su takvi inženjeri jako atraktivni vani pa više od 50 posto mojih kolega je otišlo raditi u inozemstvo. U jednu ruku bi se moglo reći da i ja radim u inozemstvu iako je to tvrtka koja je pola u vlasništvu HEP-a. Žalosno je to i stvarno sam se zubima držala da ne idem raditi vani jer sam dva mjeseca bila na faksu na praksi u SAD-u. Završila sam pola godine diplomski studij u Norveškoj. Bila sam stvarno odličan student nagrađivana dekanovom nagradom i puno je ljudi očekivalo od mene da ću ići vani na doktorat no ja sam stvarno htjela ostati u Hrvatskoj.

Express: Zašto?

Ja volim biti na Balkanu. Baš nam je ovo i u kući aktualna tema jer mlađi brat razmišlja da ide raditi u Njemačku što mami ne pada lako. Isto je FER-ovac, no teško je čovjeku reći da ne pokuša.

Express: Imate sreće što ste ostali tako blizu, ali opet u drugom svijetu. Iseljenici često kažu da nisu otišli zbog novaca nego užasa i nemoći od razočaranja u se živo?

Ma znate kako, ja sam bila po svijetu i nije da vani možete kao ovdje šetati bezbrižno bilo gdje u bilo koje doba dana pa mislim da nije sve tako loše. Cijenim komentare ljudi koji su probali živjeti vani i ostali pri takvom mišljenju. Imam konkretan primjer svoje najbolje prijateljice koja mi jako fali. Ona se udala u Švicarskoj. Njezina motivacija nije bila ekonomska. Slična je kao ja – rođena Zagrepčanka kojoj nikada ničeg nije nedostajalo, stabilna obitelj, sve super. S jedne strane jako pati i želi se vratiti u Hrvatsku no sada joj se dogodio problem koji većina doživi vani. Ona se navikla na švicarske standarde glede uređenosti zemlje. Državne institucije sve odrade brzo, zdravstvo se dobro plaća ali vidiš tu uslugu, Sada imam osjećaj da nije ni na nebu ni na zemlji jer teško joj se vratiti, kako moja mama kaže u ‘ovu ciganiju’, ali joj nedostaje taj balkanski duh naši izlasci u restoran i pjesma. Ja za sada ostajem tu gdje jesam i ne mrdam. Ako čovjek radi na tome da bude uspješan mislim da i u Hrvatskoj može svašta polučiti.

Express: Kako provodite privatne sate, što slušate čitate, gledate?

Malo televiziju, više volim YouTube jer ondje stvarno možete gledati svašta od life coachinga, aute volim gledati, dizajn interijera, kuhinju, modu, financije čak i kriptovalute. U srednjoj školi sam bila rokerica, pa sam počela slušat trap, a u zadnje vrijeme slušam Extra FM, volim i house tako razno. No mora biti nešto da me dirne u srce.

Express: A što vas najviše dira u srce?

Narodna muzika. Mogu biti novije pjesme novijeg datuma. Znam da ljudima neće biti povezivo s obzirom na posao koji radi, ali ja obožavam Seku Aleksić.

Express: Politika?

Nisam zagrijana za to. Nitko me do sada iz niti jedne stranke nije kontaktirao što je vjerojatno znak da još nisam dovoljno uspješna. Nisu me još regrutirali. No šalu na stranu, ja trenutno ne vidim stranku u Hrvatskoj koja se poklapa s mojom vizijom jer sam i konzervativac i legalist ma ja sam ona koja radi ozbiljan posao u nuklearci i sluša Seku Aleksić, takva nespojiva.

Express: Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Zagrebu osim što si šrafala bicikle?

Rođena sam 90.-te, a majka mi je došla iz BiH i udala se za tatu prije rata. Kao mlada doktorica je teško ovdje našla posao pa se zaposlila u vojsci. Tako da je morala ići u rat. Ja sam stvarno tada bila mala, ali se sjećam da sam išla u sklonište s bakom dok je mama bila na terenu, a tata radio u Njemačkoj.

Express: Kako je bilo imati majku koja ide na posao u ratnu zonu?

Da sam bila starija bilo bi mi teže jer ovako nisam shvaćala što se događa. Mama mi je pričala da sam plakala jer nje nije bilo po par mjeseci, išla je u Slunj. Ako ste mislili da sam ja jak karakter, samo ću vam reći da je moja majka pukovnica u Hrvatskoj vojsci i nekoliko puta je bila u misijama u Afganistanu, a sada se sprema u novu na Kosovu... Na tatu sam dobila ovaj tehnološki smisao, a od mame ovo da žena može sve što god odluči. Sjećam sam da sam plakala kada je išla na teren: “Mama, nemoj ići”, a ona je uzvratila: “Kad se mama vrati kupit će ti bicikl”. Onda su me pitali što mi mama radi u vojsci, a ja sam rekla da popravlja bicikle.

Potrežite novi broj tjednika Express na svim kioscima