Centar Zagreba: Tu se stvarala radna snaga za obnovu SFRJ

Josip Broz Tito bio je jedan od prvih koji je isprobao suvremene klupe Radničkog sveučilišta, kasnije nazvanog Radničko sveučilište Moša Pijade. U tada najmodernijoj zgradi u državi, danas poznatoj kao zgradi Pučkog otvorenog učilišta na adresi Ulica grada Vukovara 68, on i Jovanka sjeli su u suvremene klupe s preklopnim dodatkom naslona za ruke koji služi za pisanje, poput pomoćnog stolića, stoji u tekstu Renate Margaretić Urlić ''Dom socijalističkog prosvjetljenja'', koji je jedan od tekstova izdanih u posebnom, zlatnom izdanju časopisa za umjetnost i kulturu 15 dana iz 2011. godine, kojeg je u sklopu svoje izdavačke djelatnosti objavljivalo Radničko sveučilište, a nastavio njegov sljednik, POU.

U doba posjete predsjednika Tita, 10. rujna 1961. godine, zgrada koja se radila pet godina, nije još u potpunosti bila završena, no Tito je inzistirao da se ova višefunkcionalna građevina, koja će mu i inače biti nezaobilazna stanica prilikom posjete stranih dužnosnika, pokaže svijetu. Prezentiran je tada pravi primjer suvremene arhitekture, onog najboljeg što je zemlja tada mogla ponuditi u duhu komunističke propagande s ciljem prezentacije tadašnjeg jugoslavenskog društva. Njegov posjet uslijedio je nakon prve konferencije Pokreta nesvrstanih, koja se u Beogradu održala od 1. do 6. rujna 1961. godine i na kojoj su sudjelovali šefovi i ministri iz 25 država.

Svečano je prerezao vrpcu i otvorio sveučilište.Taj reprezentativni primjer obrazovne ustanove s javnim karakterom koja je u trenucima poleta i obnove, tih 60-ih godina prošlog stoljeća, trebala stvoriti radnike koji će biti glavni nositelji razvoja novog društva. I zgrada i njezina funkcija poslužili su kao ogledni primjer kako jedna manja komunistička zemlja obrazuje svoju radničku klasu.

Zgrada je izgrađena na prostorima tada siromašnog gradskog područja i s ciljem da se Trnje pretvori u urbano područje, upravljanja i obrazovanja, i tako potakne izgradnju novog dijela grada.

''To je bila centralna os novog grada, novog centra socijalističkog društva. S jedne strane zgrada je bila omeđena institucijama upravljanja, a s druge Sveučilišnom alejom, koja je povezivala sveučilišta'', ispričala nam je Ivana Haničar Buljan, iz Instituta za povijest umjetnosti, čiji se uredi u zgradi nalaze od 1992. godine.

Dok nas je Haničar Buljan vodila po ovoj povijesnoj, danas zaštićenoj kulturnoj građevini, mreža prostora djelovala nam je poput labirinta u kojem bi se bez stručnog vodstva vrlo lako mogli izgubiti. No zgrada to zapravo nije, već je pravi primjer protočnosti i otvorenosti prostora s nizom ostakljenih površina, i manjih, gotovo tajnih prolaza unutar učionica i ureda koji su prostor povezivali i bez potrebe izlaska na glavne hodnike i atrije.

''Hodnici su jako široki, i imali su više sjedećih garnitura za komunikaciju. Dva stubišta vode u donji trakt s učionicama. Prostor je povezan na razne strane i na razne načine. Iako djeluje kao labirint, on to zapravo i nije. Cijeli trakt ima staklenu opnu, uz prozore tu su i staklene stijene unutar prostorija, učionica i ureda što su zapravo vrata, pa se tako iz svake prostorije može proći do druge. Osigurana je tako interna komunikacija među prostorima'', napominje Haničar Buljan.

U nastavku pogledajte galeriju. 

1/39

Današnji prostori zgrade u vlasništvu Pučkog otvorenog učilišta u velikoj mjeri sačuvali su izgled moderne arhitekture 60-ih godina čiji je cilj bio jednostavnim formama, izostankom ukrasa i monokromatskim bojama, stvoriti humani prostor u kojem će ljudi voljeti boraviti. Nakon prvotnog ne snalaženja u građevini koja je u 60-im bila nešto sasvim novo i drugačije, ljudi su ju prihvatili, pa tako u tekstu Renate Margaretić Urlić stoji kako je suvremeni ambijent pozitivno djelovao na ljude i kako je ''izgled same zgrade učinio i da se ljudi koji u nju zalaze prilagode njemu''.

Najviše sačuvanih primjera dizajna namještaja je onih arhitekta i industrijskog dizajnera Bernarda Bernardija, koji je kako piše Iva Ceraj u svom tekstu ''Bernardo Bernardi: Sinteza funkcionalnog i organskog'', spojio ''konstruktivni pristup geometrijskog funkcionalizma sa značajkama mekoće linije nordijskog organskog modernizma''. Povezao je tako jednostavan sterilni prostor sa dizajnom namještaja, od naslonjača, do klupa, stolova, ugradbenih ormara i ostalog.

Među reprezentativnim primjerima je i poznati Okrugli stol, jedan od prvih za kojim se raspravljalo o važnim društvenim temama. Iako se danas nalazi na prvom katu, inače je bio knjižnici, a Bernardi ga je u prostore mirne i danas besprijekorno očuvane knjižnice, smjestio ispod svjetlosnih kupola.

''U velikoj mjeri očuvan je namještaj kojeg je dizajnirao Bernardo Bernardi, njegovi stolci i stolovi, učenički i profesorski, te ugradbeni ormar i ostali namještaj. Oni su kroz godine restaurirani, no trudimo se očuvati ih i upotrijebiti ih i u današnje vrijeme'', objašnjava Haničar Buljan.

Na prvom se katu nalazi i galerija nazvana po spomenutom dizajneru u kojoj svoje radove izlažu mladi neafirmirani dizajneri.

''Namijenjena je studentima dizajna, sa različitih programa i sveučilišta, gdje god oni bili. Oni ovdje izlažu svoje radove, i to je mjesto njihovog prvog predstavljanja svijetu. Otvaramo prostor mladim ne afirmiranim umjetnicima, da mogu napraviti jedna korak dalje prema razvoju svoje profesionalne karijere'', rekao nam je Ivan Šutalo, ravnatelj Pučkog otvorenog učilišta.

Razvoj profesionalne karijere, obrazovanje i edukacija, ciljevi su i niza današnjih programa učilišta, čiji temelji su postavljeni početkom prošlog stoljeća. Prvenstvena zadaća sveučilišta bila je obrazovanje odraslih i već zaposlenih radnika za rad na složenijim poslovima, ali i širenje znanja i opće kulture stanovništva. U vrijeme preseljenja u novu zgradu Radničko sveučilište, osnovano 1953. godine, bila je mlada ustanova, no u godinama koje su uslijedile, od 1953. do 1983., podaci pokazuju kako se kroz 197 programa obrazovanja i usavršavanja, seminara, uz vodstvo 340 stalnih i honorarnih suradnika, obrazovalo gotovo 400.000 radnika.

''U to vrijeme bio je veliki broj nisko obrazovanih radnika koji su bili zaposleni na radnim mjestima bez stručnih kvalifikacija. Njihove radne organizacije slali su ih na usavršavanje i edukaciju da nauče ono čime bi se trebali baviti. Interes je bio velik, jer je bilo puno neobrazovanog kadra. Bio je to inkubator za podizanje opće kvalificiranosti tada najbrojnijeg sloja radnika koji su morali nešto stvarati. Oni su tada pohađali kraće programe koji su trajali nekoliko mjeseci do godine dana, s ciljem osposobljavanja za rad, primarno za rad u industriji'', kaže Šutalo.

Otvorenje je bila velika svečanost, koju je popratio i dnevni tisak. Večernji list tako je zgradu nazvao ''Jedinom u Europi''. Na njezinu izgradnju, prema nekim navodima, utrošeno je milijardu i tristo milijuna dinara. Zgradu su prilikom svečanog otvorenja Titu tada pokazali i njezin glavni projektant Radovan Nikšić i dizajner Bernardo Bernardi.

''Vrijednost ove građevine, primjera vrhunske moderne arhitekture u Hrvatskoj, prepoznala je i u prestižna Getty Fondation. Zgrada učilišta prezentirana je i u sklopu izložbe posvećene jugoslavenskoj arhitekturi "Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980", u prestižnom newyorškom muzeju suvremene umjetnosti MoMA'', naglašava Haničar Buljan.

Idejni tvorci zgrade, njezini projektanti bili su arhitekti Ninoslav Kučan i Radovan Nikšić koji su zahvaljujući vanjskom utjecaju, s obzirom kako je Nikšić proveo neko vrijeme u nizozemskom tada najproduktivnijem arhitektonskom uredu, kreirali jednostavnu građevinu koja je monumentalno djelo, no bez one za tadašnje vrijeme klasične monumentalnosti. Trebala je to biti zgrada koja će predstaviti ozbiljnost i logiku, ali i protočnost i transparentnost, te jednostavnim dizajnom zadovoljiti potrebe korisnika za svijetlim i udobnim prostorima. Funkcionalnost je u humanizmu, bila je jedna od niti vodilja prilikom projektiranja tih jednostavnih geometrijskih tijela koja se isprepliću u dinamičnom odnosu. Trebala je biti ''drugi dom radnika'' i razviti im ''osjećaj za mjeru, formu i lijepo ponašanje'', kako piše Margetić Urlić.

''S tim se projektom pokušalo utjecati na ukus radnika i omogućiti mu da se postupno navikne na nove prostore, kako bi upravo njihova jednostavnost postala dio njegovog obrazovanja i dovela ga do stupnja na kojem će početi prihvaćati takvu ljepotu'', navodi se u tekstu ''Dom socijalističkog prosvjetiteljstva''.

Pred arhitektima je bio složen zadatak kreiranja jednostavnog rješenja zgrade koja je trebala ispuniti obrazovne potrebe, ali i zadovoljiti opće kulturne sadržaje. Pokazala je utjecaj poslijeratnog institucionalnog modernizma, i odredila izgled cijele gradske četvrti. Ovaj novi tip građevine, kako piše Haničar Buljan, bilo je mjesto sinteze radničke klase i narodne inteligencije, elastičan, dinamičan i funkcionalan sustav koji osigurava brzo reagiranje na potrebe proizvodnje.

Nastavak na sljedećoj stranici...