Kuća bez prozora ultrabogatog Hrvata: Što govori ova fasada?

Čim se buduća rezidencija Ante Vlahovića, predsjednika uprave rovinjske Adris Grupe, uzdigla u Preradovićevoj 11 u Zagrebu, koju je projektirao veliki portugalski arhitekt Eduardo Suoto de Moura, na društvenim mrežama počeli su pljuštati prilično impresionistički, negativni te tobože duhoviti komentari kojekakvih “poznavatelja” arhitekture u kojima nije pošteđen ni investitor. 

U raspravu su se uključili i arhitekti i povjesničari umjetnosti, koji su iznosili za i kontra argumente, tako da je “vila bez prozora”, kako je popularno nazvana, dobila različite reakcije, od pokude do podrške i divljenja.  

Protivnici projekta proglasili su je savršenim primjerom malograđanštine i snobizma, tvrđavom, odvratnom bunker arhitekturom i strahotom, koja djeluje tjeskobno i autistično. Najviše primjedbi uputili su na račun tzv. “slijepog zida kakav je moguć još samo u primitivnim društvima” jer na uličnoj strani nema prozore. Kakva je to zgrada bez prozora? 

“Elitistička eskapada, odvojena od ljudi, u kojoj se sve nastoji sakriti, kao razgovor s nekim tko ti je okrenuo leđa.” “Neprirodno i nepristojno!” Zagovornici pak smatraju da je zgrada umjetnički autentična, uspješna i lijepa unikatna urbana instalacija, koja mijenja klasičnu paradigmu i ruši stereotipe te donosi nužno potrebno osvježenje. 

Projekt Vlahovićeve nove rezidencije u Preradovićevoj 11, na mjestu nekad kultnog bosanskog restorana Drina, a potom parkirališta u vlasništvu Milorada Radovanovića Brace, vlasnika tvrtke Euroline i nekadašnjeg zastupnika Daimlera AG za Hrvatsku, pokrenut je prije četiri godine, kad je raspisan natječaj s nagradnim fondom od 110 tisuća kuna. 

Sam Vlahović pozvao je tri arhitektonska studija, i to Suoto Moura Arquitetcos iz Portugala u partnerstvu sa zagrebačkim 3LHD-om, zatim Leu Pelivan i Tomu Plejića iz Studija Up iz Zagreba te Vedranu Ergić i njezinu Jedannajedan arhitekturu, koja je već surađivala s Adris Grupom na projektiranju upravne zgrade kompanije. 

Na natječaju je pobijedio projekt Eduarda Souto de Moure, dobitnika Pritzkerove nagrade 2011. godine, koja se doživljava kao Nobel u arhitekturi. Jedan od njegovih najatraktivnijih projekata je muzej Casa das Historias u elitnom turističkom gradiću Cascais, no svjetsku slavu stekao je projektom velebnog nogometnog stadiona u Bragi, gdje je igrano nogometno Svjetsko prvenstvo. 

Pitali smo arhitekte je li nova Vlahovićeva rezidencija samo ružna kuća bez prozora, koja je ulici okrenula leđa, kako to tvrde Zagrepčani, dokazujući svojim kritikama konzervativnost i otpor prema novom i drukčijem, ili se ona ipak može doživjeti i kao punkerski iskorak, koja pljucka po neohistoricizmu i mijenja paradigmu, ne samo u arhitekturi, nego i u filozofiji življenja? 

Arhitekt i profesor na Arhitektonskom fakultetu Ivica Plavec, koji je bio predsjednik žirija na Vlahovićevu natječaju, izjavio je kako se De Mourin projekt izdvojio po konceptualnoj ideji i filozofskom pristupu arhitekturi. 

“To je vrijedan projekt i jako je važno da je netko imao volje i želje napraviti takav iskorak u središtu Zagreba. Samim time što je na natječaj pozvan veliki portugalski i europski arhitekt Eduardo Souto de Moura upućuje na umjetničke afinitete investitora, koji uostalom i u Rovinju priređuje odlične izložbe. Tu kuću ne treba procjenjivati samo na temelju vanjštine, nego kao konceptualni projekt, koji sadrži filozofsku priču. U njoj postoji specifična kreacija prostora gdje je privatni, intimni dio skriven od ulice, dok je ostakljeno prizemlje zamišljeno kao galerijski prostor. Pravi konceptualni smisao te građevine vidjet će se tek onda, kad galerija oživi kao mjesto gdje se susreću umjetnost i građani”, kaže Plavec.

Dodaje da danas ne trebamo ponavljati klasicistički ili barokni model po kojemu su građanski saloni i prozori na uličnoj strani te vožnja kočijama bili dio mentalnog sklopa tadašnjeg čovjeka. 

“Nakon Le Corbusiera, koji je primijenio nove građevne materijale i metode te radikalno prekinuo s tradicionalnim građevnim formama, sve se promijenilo i interpolacije trebamo doživljavati na drugi način. To znači da ne treba težiti doslovnom uklapanju građevine u ambijent kao što je bilo uobičajeno u 19. stoljeću, kad su se vijenac i prozori nove zgrade morali uklopiti u postojeći ambijent. Interpolacije ne treba više gledati u odnosu na okolni prostor, nego na vrijeme, dakle, je li uspostavljen odnos u kontekstu današnjeg vremena, što je De Mourinoj kući i uspjelo”, poručio je Plavec. 

Arhitektica i dopredsjednica UHA-e Ana Dana Beroš podsjetila je da je de Moura u jednom svojem tekstu naveo Nietzscheovu misao “Lice koje laže govori istinu”, a zatim je pojasnila značajke njegove arhitekture. 

“Projekt izaziva podvojenost, sagledan unutar polja ‘autonomije’ arhitektonske discipline, riječ je o radikalno modernističkoj formi i njezinoj urbanoj interpolaciji koja fascinira. Ipak, za Eduarda Souta de Mouru, koji je započeo svoj rad nakon Revolucije karanfila, u vrijeme portugalske države bez adekvatnog stambenog fonda i ostale društvene infrastrukture, modernizam nije predstavljao odabir arhitektonskog jezika, nego je bio prilika za stvaranje demokratičnog društva”, pojasnila je arhitektica. 

Smatra da je De Mourin zagrebački “radikalni modernizam” prividno skladan i čist, no skriva mjesta proizvoljnosti i proturječja u samom oblikovanju te u raskoraku s lokalnom društvenom stvarnošću. 

“Lažno lice ‘Vile bez prozora’ govori potresnu istinu, a to je da privatna kuća kao statusni simbol i pokazatelj moći može stasati u najužem centru grada, dok Grad Zagreb svojem građanstvu može ponuditi tek dva posto vlastita stambenog fonda za život, negdje na periferiji”, zaključila je Ana Dana Beroš.

Arhitekt Goran Rako, dobitnik druge nagrade na Vlahovićevu natječaju i profesor na Arhitektonskom fakultetu, čija je Radionica arhitekture realizirala muzej Narona u Vidu i Muzej vučedolske kulture pored Vukovara, kaže da bi on projektirao kuću s prozorima, no legalno je da investitor odabere kuću bez prozora. 

“Privatni investitor očito ne želi da se s ulice vidi kako on živi, možda mu taj vanjski svijet nije simpatičan i želi se od njega ograditi. On ima na to pravo, to je ispravno, legalno i legitimno. Dakle, nije učinio nešto pogrešno. Što se tiče uklapanja u ambijent Donjega grada, moram reći da volim pomake, a ovo je definitivno drukčije razmišljanje. Volim takvu arhitekturu i ignoriranje često nepotrebnih nepisanih pravila”, kaže Goran Rako, smjestivši Eduarda Souto de Mouru u krug portugalskih i španjolskih, odnosno mediteranskih arhitekata, gdje spada i Álvaro Siza, koji svi izgledaju kao učenici Le Corbusiera. 

“Premda Le Corbusier dolazi sa Ženevskog jezera, on je najveći mediteranski arhitekt 20. stoljeća. Za De Mouru možemo reći da je išao u razred kojemu je Le Corbusier bio razrednik”, zaključio je Rako.  

Povjesničar umjetnosti Tihomir Milovac iz MSU-a tvrdi da su Zagrebu potrebne upravo ovakve situacije koje na kvalitetan način “razdrmavaju” opuštanje zadnjih desetljeća. 

“Urbanistički gledano, Vlahovićeva kuća je kao posve nova paradigma jako korisna. Uzdužna staklena stijena u prizemlju posve je otvorila kuću pogledu prolaznika i omogućila komunikaciju s ulicom. To ne postoji u zagrebačkoj tradiciji privatnih kuća. Naše su kuće, valjda je to dio katoličkog odgoja, zatvorene za pogled izvana. Nama je iznutra dopušteno kroz zavjese ili koristeći erkere pratiti što se vani događa, ali nije dopušteno obrnuto. Ova kuća je to obrnula i dopustila pa je cijelo ulazno predvorje otvoreno za pogled izvana, za uvid, recimo u umjetničku zbirku ili u dio privatnog života”, zaključio je Milovac.