Od misterioznih kipova do ubojstva u Orient Expressu

Prije nekoliko desetljeća jedna je četveročlana obitelj stigla u Zagreb. Doputovali su vlakom i prvi put grad kojeg će danas nazvati svojim, promatrali kroz prozore njihovog vagona. Tada još osnovnoškolci sin i kćer uživali su u vožnji, gledali kroz prozor i pokušavali kroz uske hodnike u vlaku doći do strojovođe, i vidjeti tu moćnu lokomotivu koja je vukla sve te vagone.

Poput mnoge djece i Jasminka Kromar voljela je vlakove. Uživala se voziti u njima, a za razliku od svojih vršnjaka, vlakom se vozila gotovo svakog dana. Uz prugu je odrasla, kaže, a u željeznicu se zaljubila i zahvaljujući ocu koji je bio strojovođa.

''Tata me znao voziti sa sobom, stavio bi me u upravljačnicu dok je vozio one stare 'francuze', to su stari brzi vlakovi poput Marjan expressa, a on je vozio na toj relaciji. Mene je nekada vozio u lokomotivi'', govori nam Jasminka dok popravlja svoje odijelo prije snimanja ispred njezinog ureda na vratima kojeg stoji natpis Šef kolodvora na Zagreb Glavnom kolodvoru.

Ona je prva šefica kolodvora kojeg ćemo mi građani onako između sebe zvati samo 'glavni kolodvor' u 117 godina dugoj povijesti ove zgrade i 157 dugoj povijesti željeznice u Zagrebu. I jedna od tek četiri dame na tako važnim funkcijama u Hrvatskoj. Kad smo ju pitali mora li u maniri prave šefice biti stroga u svom poslu, odgovorila nam je, da da, sa smiješkom, i ispričala da je 20 godina provela radeći na kolodvoru u Kninu, gdje je stekla veliko iskustvo koje joj je pomoglo da se ovim poslom danas bavi.

''Drugi bi vjerojatno rekli da jesam stroga, no trudim se biti u dobrim i korektnim odnosima sa kolegama. Morate biti malo strogi jer okruženje je većinom muško. Od srednje škole ja sam u muškom okruženju. Bila sam jedina žena u razredu žena za to zanimanje. Danas ih već ima malo više, a unazad 10 godina ima i veći broj žena prometnica vlakova, ali tada kad sam ja počinjala bilo nas je jako malo, samo nas četiri na zagrebačkom čvorištu. A u Kninu sam bila prva žena u povijesti prometnica vlakova na tom dijelu pruge'', ispričala nam je.

Upravo kroz povijest pruge, željeznice, vlakova i prije svega Glavnog kolodvora prošetali smo u društvu žena, koje su sve oduvijek voljele vlakove.

''Htjela sam biti strojovođa, no otac me odgovorio od toga, a kako sam bila tvrdoglava, predložio mi je kompromisno rješenje, da budem prometnik. U ono vrijeme prometnik vlakova u školi je učio kompletno sve, od prodaje karata do svega ostalo, prolazio je sva zanimanja koja su tada bila na željeznici. On je mislio da ću raditi na blagajni kada završim školu i prodavati karte. Bio je to neki kompromis, sad si u muškom zanimanju, ali ćemo te potaknuti da se zaljubiš u neki drugi dio. No nije uspio, to je ostalo u meni. Htjela sam pokazati da žena to može raditi'', priča nam Kromar o svom putu do jedne od najpoznatijih zgrada u gradu.

Danas ćemo ga svi mi zvati 'glavni kolodvor', a to je zapravo impozantna zgrada na rubu Lenuzzijeve potkove kroz čije prolaze dnevno danas prođe oko 35.000 putnika koji siđu ili se popnu stepenicama jednog od 270 vlakova, poznata  Većinom je riječ o prigradskom prometu, koji povezuje rubne dijelove grada do kojih stižete za čas. Za 15 minuta.

''Kolodvor je mjesto u gradu koje nikada nije prazno, i po noći ima ljudi. Nema toliko vlakova po noći ali ljudi su još uvijek tu'', govori nam šefica kolodvora.

Razvoj željezničkog prijevoza u Zagrebu počeo je sredinom 19. stoljeća. Glavni kolodvor iako nama najpoznatije zdanje vezano uz željeznički promet u gradu, nije prvi zagrebački kolodvor. Prvi je vlak u Zagreb stigao 1862. iz smjera Zidanog mosta i nastavio svoje putovanje prema Sisku. U doba Austro- Ugarske monarhije, 1860. godine kada Hrvatskom prolazi prva pruga prvi kolodvor je Kotoriba. U Zagrebu prvi je bio onaj kojeg danas zovemo Zapadnim kolodvorom, a tada se zvao Južni, ispričala nam je kustosica Hrvatskog željezničkog muzeja mr.sc. Renata Veličan.

''Beč i Budimpešta natjecali su se tko će prije stići na more. Željeznica je tada bila vitalna prometnica za transport svega, pa se i taj cijeli sustav razvijao. Javila se potreba da se izgradi novi kolodvor. Prvi zagrebački kolodvor je dugo vremena nosio naziv Agram, zatim Zagreb Sava, pa Zagreb Zapadni kolodvor. Današnji Glavni kolodvor je prvo nosio ime Zagreb državni kolodvor, a nakon 1924. godine dobio je naziv Zagreb Glavni kolodvor'', kaže Veličan.

Izgradnja kolodvorskoga kompleksa počela je početkom 1891., a dovršena je 20. lipnja 1892. godine, mjesec i pol dana prije roka, i za cijenu gotovo deset posto nižu od ugovorene. Za pokusni rad kolodvor je bio otvoren 1. srpnja 1892., no službeno je u promet bio predan nakon svečanog otvaranja priređenoga 18. kolovoza, na rođendan cara i kralja Franje Josipa I. On se ipak nije pojavio, već je poslao svog izaslanika grofa Kolomana Tisza. Prvi vlak s novog kolodvora krenuo je u 10:35 prema Rijeci.

''Za posebne goste bio je priređen svečani doček, crveni tepih čekao ih je na prvom peronu, a oni su dočekani u VIP salonu, salonu šefa kolodvora'', priča Veličan.

Bio je to poseban događaj u gradu, u zgradi koju je projektirao Ferenc Pfaff, strastveni ljubitelj željeznice. Stoga ni ne čudi što osim zagrebačkog Pfaff potpisuje još 38 kolodvora među kojima još tri u Hrvatskoj, i to u Rijeci, Karlovcu i Osijeku. Sve četiri zgrade su zaštićeni spomenici kulture, posebni i drugačiji. Prilikom izrade zgrade kolodvora arhitekt je morao zadovoljiti njegovu svrhu, funkciju i u željezničkom prometu, ali i u funkciji putnika.

''Morao je napraviti zgradu koja može pružiti putniku sve što mu treba kada putuje. Ima svoje ugostiteljske sadržaje, pa sadržaje za pohranu prtljage, pa čekaonice, a nemojmo zaboraviti da su to bila vremena kada su posebni VIP gosti putovali željeznicom, a postojali su vagoni 1, 2,3, razreda. On je nastojao ispričati priču, a njegova priča o ukrasima koje možete vidjeti na pročelju glavne zgrade i dalje ostaje nepoznata'', naglašava Veličan.

I da, bila je u pravu. I mi smo se sami iznenadili kada smo po tko zna koji put pogledali sat ispred ulaza u njegov središnji dio,vestibul, jer sat je najvažniji dio kolodvora. Vrijeme, to dragocjeno vrijeme i vozni red vlakova. Sat danas stoji na mjestu na kojem nije bio od samih početaka kada je samostalno stajao malo sjevernije od ulaznih vrata.

Jeste li ikada primijetili da iznad ulaznih vrata kolodvora stoji kip žene s janjetom? Nismo ni mi.

''Rijetko tko uopće primijeti te kipove. Svi samo jure na vlak i ne pogledaju na vrh ove neorenesansne zgrade. Žena s janjetom i muškarac s nečim što nam izgleda poput pijetla obješenim oko ramena. Vjerujemo da simboliziraju život, i ljude, povezuju ljude s kolodvorom'', no pravi, arhitektov odgovor na to pitanje još ne znamo'', govori Veličan.

No znamo odgovor na pitanje što povezuje Jasminku Kromar, Azisa Kurspahića sa Janošom Matotom, prvim šefom zagrebačkog Glavnog kolodvora. Dijelili su oni isti ured, a iako Jasminka danas ne živi u zgradi kolodvora, stanu koji je bio namijenjen šefu kolodvora, u njemu je živio upravo Kurspahić, šef kolodvora sa jako dugim mandatom.

U nastavku pogledajte galeriju. 

1/48

O važnosti i utjecajnosti šefa kolodvora u ono vrijeme govori i podatak kako je jednom zgodom Plavim vlakom u Zagreb stigao Josip Broz Tito i otišao na Pantovčak na svečanu večeru. Usred večere Tito je pitao gdje je šef kolodvora koji je u to vrijeme bio upravo Kurspahić. Protokol je bio u panici jer ga nisu ni pozvali. Nastala je strka i otišli su po njega u njegov stan i doveli ga na večeru.

Taj stan i dan danas postoji, više nije u vlasništvu HŽ-a, a prošle se godine prodavao po cijeni od milijun kuna. Danas u njemu koliko čujemo žive podstanari koji možda imaju najljepši pogled na grad.

Kolodvor je ispočetka imao samo tri kolosijeka, jedan natkriveni i dva nenatkrivena kolosijeka. Sada ih je 37 kolosijeka. Promet je na počecima bio veza između istoka i zapada. Dolazni peroni iz smjera istoka, odlazni u smjeru zapada, i pokazivali put prema Austriji i s druge strane Mađarskoj.

Među posebnim i slavnim gostima koji su putovali ovim kolodvorom posebno se moramo prisjetiti Tita koji je putovao svojim Plavim vlakom, a posebno na putovanju prema Indiji 1954. godine.

''Plavim vlakom je krenuo iz Beograda pa preko Zagreba do Rijeke, gdje ga je čekao brod Galeb i dalje nastavio svoje putovanje prema Indiji. Tito je svoje posljednje putovanje željeznicom zabilježio 1980. godine u svibnju kada je ispraćen u Zagrebu na svoje posljednje počivalište u Beograd'', priča nam Veličan.

Peronima i prostorima ovog kolodvora tijekom njegove povijesti prošlo je niz poznatih i slavnih lica, a i sam su kolodvor i željeznica, sudjelovali u trenucima danas upisanim u povijenim knjigama. Poput onog kada je s prvog perona 1995. godine Franjo Tuđman Vlakom slobode, kompozicija od 21 vagona, krenuo prema Kninu.

''Predsjednik je održao povijesni govor, bina je bila ispred ulaza i nakon toga prošao je kroz vestibul, ulazni dio kolodvora, i na prvom peronu ušao u vlak'', ispričala je Veličan.

26. kolovoza 1995., dvadesetak dana poslije operacije Oluje, tako je simbolično ponovno uspostavljena željeznička veza između Zagreba i Splita. Vlak je krenuo u 8.07 sati iz Zagreba, preko Knina do Splita.

Uz Vlak slobode bio je tu i Vlak mira koji je 1997. godine krenuo prema Vukovaru a jedan od putnika bio je i predsjednik Tuđman.

Možda je to najbolji prikaz onog što je i jedna od osnovnih uloga željeznice i vlakova, pa tako i kolodvora u našem društvu. Oni nas povezuju, jedne s drugima na različitim krajevima zemlje, pa i svijeta. Svi putnici i namjernici znat će kako se u prizemlju zgrade nalazi predvorje s kioscima, informacijski displeji, blagajne, informacijsko mjesto, caffe bar, frizerski salon i kapelica, a u hodniku zapadnog krila smješteni su ručna garderoba i garderobni ormarići, dućan s mješovitom robom, kao i sanitarije za putnike. Uz službene prostorije na polukatu i prvom katu, sa sjeverne strane zgrade nalaze se i dvije terase s kojih puca prekrasna pogled na Lenuzzijevu potkovu.

Kolodvorska zgrada duga 186,5 metara strogo simetrične kompozicije čuva i priču o njezinim najčešćim stanarima, beskućnicima.

''Beskućnici su dio kolodvora, ali putnici nemaju puno razumijevanja za njih, svi se žale, često, pa i turisti. No to je nešto što mi ne možemo samostalno, bez pomoći odgovarajućih institucija riješiti, i oni će i dalje biti tu. Ugrožavaju svoju sigurnost ali i sigurnost drugih kada spavaju u vlakovima ili hodaju po pruzi. To je najveći problem'', naglašava šefica kolodvora Kromar.

Sigurnost je jedan od najvažnijih preduvjeta za odvijanje željezničkog prometa. Nesreće se znaju događati, no u stoljetnoj karijeri ovog kolodvora najveća nesreća dogodila se 30. kolovoza 1974. godine. Zajednička grobnica oko 160 žrtva koje su poginule na ulazu u Glavni kolodvor i danas se nalazi na Mirogoju.

''Bila je to strašna nesreća. Bio je to kraj ljetnog odmora i puno naših ljudi vraćalo se kući, pa je vlak bio krcat. Vlak je putovao na relaciji Atena- Dortmund. Velikom brzinom ušli su u kolodvor, a kompozicija sastavljena od devet vagona doslovno se raspala po peronu. Tijela su bila neprepoznatljiva, u njihovom izvlačenju bila je angažirana i vojska. Lokomotiva se odvojila od kompozicije, kompozicija se rasula na samom ulazu u kolodvor, a lokomotiva je ostala sama na drugom peronu, netaknuta'', ispričala nam je Veličan.

No većinom će priče o kolodvoru ipak biti sretnije. Tako i priče o vlakovima koji su dobivali imena po poznatim ličnostima iz tadašnjeg vremena. Tako je tu bio i vlak Matoš, koji je krenuo 1988. godine. Bio je to poslovni vlak za kojeg je rezervacija bila obavezna. Vagoni su bili samo oni prvog razreda, uz restoran. Putovao je na relaciji Zagreb Beograd i postizao najkraću brzinu od 4 sata i 2 minute. Na istoj relaciji putovao je i Tesla, a Lisinski je vlak koji prometuje i danas, noćni vlak. Bio je tu i poznati Samoborček koji je u promet krenuo 1901.i vozio po uskotračnoj pruzi. Bio je tu i poznati Orient Express, za čije goste, između ostalih, je i sagrađen hotel Esplanade, u neposrednoj blizini kolodvora. A tu se dogodilo i slavno ubojstvu o kojemu pisala Agatha Christie. Radnja romana, odnosno vlak o kojem Agatha Christie piše prometuje na relaciji Vinkovci - Zagreb Glavni Kolodvor.

Mato Lovrak povezivao je Viroviticu, Bjelovar i Zagreb. A bio je tu i Marjan ekspres, Kornat ekspres i Podravka koja i dan danas prometuje.

Nakon velike obnove 1987. godine, zadnji obnoviteljski radovi na zgradi izvođeni su tijekom 2003. i 2004. godine, a obuhvatili su sanaciju krovne konstrukcije, sanaciju terasa i ograda, zamjenu oštećenih dijelova peronske nadstrešnice, temeljitu sanaciju fasadne žbuke i kamenih dijelova pročelja s ukrasnim detaljima i njihovo dovođenje u izvorni oblik, restauracijsku obnovu alegorijskih figura Prometa, Industrije, Poljoprivrede, Lova i Stočarstva, reljefa, pilastara, profiliranih vijenaca te sanaciju stolarije. Godine 2003. zgrada Zagreb GK zaštićena je i kao pojedinačno kulturno dobro.

Željeznica je život, složit će se naše sugovornice koje svoj život vezuju uz odlaske i dolaske, prugu i vlakove. I ljudi kojih je nekada bilo puno više, koji su živjeli na područjima oko tvornice Gredelj, izgrađene gotovo paralelno s zagrebačkom Glavnim kolodvorom. U to doba radničke kolonije ispunjavale su prostor od današnje KD Vatroslava Lisinskog. Živjeli su blizu pruge na kojoj su radili, i koja je povezivala Zagreb sa cijelim svijetom. Uživali u plesovima, druženjima, KUD-ovima i raznim događanjima.

Danas je željeznica najveći korisnik sredstava EU-a u prometnom sektoru, a jedan od prvih projekata koji je na željeznici financiran novcem EU-a bio je i projekt ''Modernizacija sustava signalno-sigurnosnih uređaja na Zagreb Glavnom kolodvoru''. Projekt je završen u svibnju 2013. Prošle je godine pak ministar mora prometa i infrastrukture donio Odluku o financiranju za projekt ''Izrada idejnih rješenja i studijske dokumentacije modernizacije i razvoja željezničkog čvora Zagreb'' kojom je HŽ Infrastrukturi dodijeljeno je 22, 7 milijuna kuna bespovratnih sredstava. Radovi su bili na kolodvoru i u trenutku našeg snimanja, a vjerujemo kako će ih biti i dalje, jer kolodvor tako živi s ljudima koji ga koriste.

Željeznica nisu kolodvori i pruge, postrojenja i vlakovi, željeznica su ljudi, govori nam još jedna žena koja je nešto malo starija od šefice kolodvora i koja živi životom željeznice pišući o njoj već desetljećima.

Dok odlazimo s uvijek prepunog Zagreb Glavnog kolodvora čini nam se kako je potpuno u pravu.